Vijenac je Vijenac je Vijenac

Godište XXXI broj 777–778 od 21. prosinca 2023. piše gore na ovoj stranici, a to naslovno trorječje pisac ovih redaka smislio je samo zato da se mora zastati da se shvati zašto je to takvo. Naime, naslovi u novinama oduvijek su ključ u obliku udice pa tako i u prvom broju Vijenca u proslovu uvodnik je Vlade Gotovca Slijediti zvijezdu betlehemsku s podnaslovom Neka s Božićem u našu patnju uđe čistoća i njena vječnost. Pjesnik, predsjednik Matice hrvatske, u toj čestitci od prije trideset godina izražava nadu da će se s Vijencem izučavati, odražavati, umnažati sve vrijednosti naše domovine Hrvatske.

 Na istoj prvoj stranici u Kutku glavnoga urednika Slobodana P. Novaka ulomci su iz savjetodavnog pisma neimenovanog uvaženog kolege koji piše da ako se, usred našeg kulturnog i državno-društvenoga jada, ne nađe dvadesetak pera koja su u stanju pokrenuti ozbiljan, pa i polemički, razgovor o evidentnim crnim rupama hrvatske kulture, onda se u smislu našeg vađenja iz prošlosti ne može učini ništa. Baš ništa.

Prvi izvršni urednik Mario Bošnjak s našom prvom i jedinom lektoricom Sašom Vagner u redakciji 13. XII. 2023. / Snimio Goran Galić

A koja su to neka od pera S. P. N.-ovih navedeno je u stotom broju Vijenca od 13. studenoga 1997. pod naslovom Čekajući Fortinbrasa, da su komentare, kolumne, prikaze, oglede, pisali Zvonko Maković, Zdravko Zima, Zlatko Gall, Andrea Zlatar te da su suradnici već u prvim brojevima Vijenca bili Aleksandar Flaker i Ivo Banac, Tonko Maroević i Zvonimir Mrkonjić, Sibila Petlevski i Vlaho Bogišić, Branko Maleš i Slobodan Šnajder, Dubravko Jelačić Bužimski i Luko Paljetak, Pavle Pavličić, Jurica Pavičić i Branko Čegec, Velimir Visković i Nikola Batušić, Dunja Fališevac i Branko Sbutega, Zoran Kravar i Feđa Šehović, Ivo Žanić i Miljenko Jergović, Čedo Prica i Boris Maruna, Ivan Supek i Ivan Lovrenović. Impozantna je to lista, premda je vjerojatno i poneki znameniti suradnik slučajno zaboravljen.

No od svih tih autora poznati vam se pisac ovih redaka posebno prisjeća tada mlada Jurice Pavičića, koji je 1993. počeo pisati u Vijencu kolumnu nazvanu Vijesti iz Liliputa i to tako da je od četvrtka do četvrtka boravio na ratnim terenima blizu Thompsonovih Čavoglava, a od četvrtka do četvrtka pisao o Kieslowskom, Altmanu i Carveru i pripremao tematski broj o soap-operi za Quorum. „Da su se domobranski i Vijenčevi turnusi poklapali, Vijesti iz Liliputa ne bi bilo. Ovako ih je bilo i s veseljem sam sudjelovao u jednima od rijetkih hrvatskih novina koje čovjeku mogu biti simpatične bez ostatka“, napisao je tada Jurica Pavičić.

U obljetničkom Vijencu broj 770 od 14. rujna ove godine glavni je urednik Goran Galić obavijestio čitateljsku javnost da će središnje stanice tog broja biti posvećene jubileju u povodu 30 godina izlaženja i priznanjima dosadašnjim glavnim urednicima i njihovim suradnicima, koji su, svatko u svom vremenu, u Vijencu, nastojali uvijek „sačuvati svježinu grana i na izbor dati različito cvijeće“, na što je još u prvome broju Vienca 1869. sve pozvao Ivan Trnski (www.matica.hr/vijenac/770/). A to su redom bili: S. P. Novak, Boris Maruna, Andrea Zlatar Violić, Mladen Kuzmanović, Ivica Matičević, Mate Maras, Andrija Tunjić i Luka Šeput.

Drugi glavni urednik Vijenca Boris Maruna u proslovu jubilarnom 100. broju Vijenca od 13. studenog 1997. napisao je politološki esej naslovljen Država mladih rituala u kojem konstatira: „Danas kad imamo državu (pa i ne bila ona za koju su stradale stotine tisuća za duga vremena) nema ničega što bi me moglo ponukati da izrazim osjećaj sklonosti ili poštovanja prema ponašanjima i institucijama koje, ma koliko bile mlade, nisu bitno različite od onih u čijoj sam sjeni, suprotivo Turkom, oblikovao svoj identitet. Te mi stvari danas malo ili slabo znače osim što me upućuju na sagledavanje i promišljanje naše gluposti, a glupost je, ma kako se nekome priviđalo, u politici opasna jer se u pogodnu trenutku uvijek lako pretvara u zločin. Uz razliku: s obzirom na to da sada imate državu krivnja ne može počivati na drugima. Ne može to ni u drugim okvirima: uz neprestano uljepšavanje zbilje i tešku, najčešće vulgarnu, aplikaciju make-upa, premda pobjednica u svom državnom cilju, ova Hrvatska je zapravo nanovo izmišljena kao mitologija kmetskog puka.“ Tako je rekao pjesnik i glavni urednik Boris Maruna.

Glavna urednica Andrea Zlatar u Vijencu u broju 105 od 15. siječnja 1998. napisala je uvodnik: Uz dobre želje: „Tko je u protekloj godini govoreći ja mislio mi, tko je sve govorio u naše ime­? (…) Ne mogu se oteti dojmu da je javni govor u Hrvatskoj doveo do krajnosti jedno od obilježja kojem tendira već najmanje tri do četiri godine: javni se govor umnaža sam u sebi i postaje sam sebi svrhom. Polemike, prozivke, svađe, falsificirane izjave, nebrojeni intervjui – sve se to počelo referirati jedno na drugo, a manje na stvarnost.

I time politika u odnosu na medije dobiva, naizgled neizravno, još jednu bitku: uspjela je, kao da je na najcrnji mogući način slijedila izvode baudrillardovske škole mišljenja, od prave javnosti napraviti virtualnu javnost. Govorim to stoga što se i Vijenac nerijetko nalazio u situaciji prepoznavanja da tekstovi koje pišemo i tiskamo idu mimo stvarnosti. Ne mislim da je govor medija neprestano promašivao stvarnost, prije bih rekla da se hrvatska javnost sjajno odupire uspostavljanju prave javnosti – svojom šutnjom, neodgovaranjem, neobaziranjem na upite i prosvjede i optužbe.“

U ovoj prigodnoj bilješci prije potpisa još treba reći da su u mandatu Andree Zlatar (Vijenac br. 101–127) samo broj prije kraja (126) odlukom izdavača iz redakcije isključeni urednici Mario Bošnjak i Branko Matan. A Vijenac je imao kratku stanku u izlaženju. Čini se ponekad da se ni dan-danas u potpunosti ne zna ili je zaboravljeno kako je zapravo do svega toga došlo. Znat će se valjda prije sljedećeg jubileja. Sapienti sat.

Legendarni novinski urednik Mario Bošnjak uređivao je Studentski list, Prolog, Telegram, Start, Svijet, Studio, Danas i Novi Danas, a 1993. bio je prvi izvršni urednik obnovljenog Vijenca.