Konac djelo krasi

Bile su to subote ranih 80-ih, tranzistor je u kuhinji bio stalno namješten na Drugi program Radio Zagreba, a majka bi, negdje oko jedan sat, u prime timeu, kad bi se trudbenici okupljali za ručak, zavikala: „Ivo Gavrilović!“ Ja bih dotrčao i onda bismo slušali nešto što je danas nezamislivo – šaljivi politički radiokomentar u rimama. Ivo Gavrilović bi tjedne događaje složio u stihove, i samljeo golemom brzinom, tako da ništa ne možete zapamtiti, ali biste ga slušali bez daha, sve do stalnog završetka: „Da ste mi zdravo i živo – vaš Gavrilović Ivo!“ Bio je to svijet socijalističkog radijskog humora, čije je reprezentativne smotre, Vedru večer Radija Zagreb i Veselo veče Radija Beograd i Radija Sarajevo, pratila cijela Jugoslavija. Ivo Gavrilović pripadao je Olimpu Mije Aleksića, Miodraga Petrovića Čkalje, Nele Eržišnik i Vikija Glowatzkog. Harao je pozornicama Varijetea i Jazavca, uređivao humoristični program postaja u Nišu, Prištini i Sarajevu i bio plodan autor skečeva, objavljivanih u Ježu, Večernjem listu i Vjesniku u srijedu, nagrađivanih u Italiji i Bugarskoj. Nije bilo lako nasmijavati ljude u socijalizmu. Iljf i Petrov su zamuknuli, Mihail Zoščenko bio je ušutkan, a Glowatzki nije smio ni na radio, ni na film, ni na televiziju. U predgovoru Gavrilovićevoj knjizi skečeva Od rođenja do seksualne revolucije iz 1975. Omer Zorabdić ispravno pogađa zašto Gavrilović odgovara ukusu komunističke vlasti: traži se smijeh, a ne podsmijeh, i humor, a ne satira. Ivo Gavrilović, drska osmijeha, s kokoticom, brkovima i rupcem oko vrata, uspijevao je migoljiti cenzorskim škarama sve do 21. prosinca 1984, kada je umro malo nakon 59. rođendana.

Majku je njegova smrt veoma ražalostila, kao i prerani odlazak Glowatzkog, koji je 1976. zamuknuo u 56. godini, i uvijek se rado sjećala kako su je nasmijavali. Možete samo zamisliti kako me obradovao susret s tim zabavnim likom na Mirogoju. Na ovalnoj je fotografiji u keramičkom okviru stariji nego na slici u knjizi, kokotica se prorijedila, ali ironični pogled i podrugljivi smiješak pod brkom su tu, a tu je i najvažnije od svega, njegov legendarni pozdrav: „Da ste mi zdravo i živo – ovdje leži Gavrilović Ivo, 1925–1984.” Zapanjeno sam zurio u tu najobičniju nadgrobnu ploču, od uglačanog granita, po svemu konvencionalnu, osim po urnebesnom epitafu. Šaljivi nadgrobni natpis u Hrvatskoj! U knjizi Stipe Botice Novi hrvatski epitafi, koju je Školska knjiga objavila 2007, skupljeno je točno 1813 elaboriranih natpisa s hrvatskih groblja, i svi su do jednoga prožeti tugom, jadom, smrću, bolom, patetikom, molitvama, uzdasima, čak i ogorčenjem, često u traljavim stihovima. Jedan jedini je pomalo smiješan, ali zapravo nije epitaf jer piše Umro još nisam i ne mislim uskoro – pa bi to, dakle, bio antiepitaf. Neki trag zezanja ima na još jednom grobu, gdje su prijatelji pokojniku napisali Dogodine u ovo doba bit će puno bolje, a možda i neke prije, no koliko je to daleko od ove češke posvete umrlom sudrugu: „Da nisi toliko pio i pušio, sada bi mogao s nama piti i pušiti!“

Na internetu se može svašta naći, pa i neko mjesto u Latinskoj Americi, gdje su šaljivi epitafi pitanje časti. Svi ih imaju, a i lik kojem su na grob napisali da je bio dobar prijatelj, ali očajno loš električar. Ljudi širom svijeta stavljaju na grobove razne luckaste stvari, recimo recept za omiljeni kolač, ali napisati nešto kratko i jasno, što sažima pokojnikov život i odaje njegov karakter – kao u slučaju Ive Gavrilovića – veoma je rijetko. Edgar Allan Poe ima uklesanog gavrana, što je lijepo, ali tužno. Mi tražimo šaljivu poentu, kao na grobu Mela Blanca, koji je sinkronizirao niz animiranih likova, a među njima i Zekoslava Mrkvu; na grobu mu piše That’s all folks (To je sve, narode), riječi s odjavne špice crtića Loony Tunes, za koje je Mel Blanc radio cijeli život. Špicu, ali najavnu, ima na grobu i majstor komike Jack Lemmon. Na ploči piše jednostavno Jack Lemmon i ispod toga in, to jest „u“, kao da su te riječi ispisane na kinoplatnu, i da će nakon njih uslijediti ime filma, no ispod je samo trava pod kojom leži veliki glumac. Šaljivih epitafa zato ima obilje srpski humorist Dragoslav Andrić, u svojoj Svaštari, koju mu je šarmantno ilustrirao Ivica Bednjanec. Evo nekoliko, ako vam zatrebaju: Ima dana, Samo hladno, Popeli ste mi se na glavu, Hvala na pitanju, a vi?, Ne stavljate cvijeće – škaklja me, Ako me netko traži – nisam tu, Nemojte da vas dugo čekam…

Andriću je Bednjanec u Svaštari ilustrirao i izraz snimiti ploču, i to likom koji stoji pred grobom i snima fotoaparatom nadgrobni kamen. Tako sam i ja fotografirao Gavrilovićev grob, a kad mi je nakon nekog vremena mobitel pao u vodu, otputio sam se na Mirogoj iznova slikati Ivino počivalište. Htio sam svisnuti od jada: u grob je otada stigao novi stanar te su staru ploču bacili i zamijenili je novom, bez slike i pozdrava. I tako sam bio zlovoljan godinama sve do neki dan, kad je ta snimka, kao jedini dokument njegove zagrobne genijalnosti, uskrsnula s tko zna kojeg oblaka dok sam praznio memoriju kompjutora! I zato sam je brzo poslao u Vijenac, zajedno s ovim tekstom, kao podsjetnik na to da je smijeh jači i od smrti. A vi mi ostajte zdravo i živo!