Bogatstvo Božića

Hrvatska je bogata božićnim običajima, ali još više njihovom raznolikošću. Donosimo nekadašnje i današnje božićne običaje Hrvata riječima predstavnika ogranaka Matice hrvatske.

* * * * *

Božić u Hrvatskoj Kostajnici

Za Badnju večeru jeo se pohani šaran ili sušena unska riba, grahova salata i pletenice (salata od sušene misirače). Na svečanom stolu je, uz pšenicu s trobojnicom i jabukom, bio litnjak, okrugli pečeni kruh

Ovo su sjećanja na božićne običaje koje mi je opisao moj pokojni otac. Neki od tih običaja su davno zaboravljeni i bit će zauvijek ako ih ne zapišem. Odlazilo se na zornice. Na Sv. Luciju sijala se pšenica, simbol blagostanja. Na Tucindan su se klale i pekle pečenice, uz šale i podbadanja, a domaća rakija i vino pridonosili su veselju.

Kostajnički litnjak

Na Badnjak se ustajalo rano i išlo na poležaj, kada u kuću ulazi mlađi muškarac, sjedne iza vrata i domaćinima želi čestit Badnji dan. Tata bi zamedio rakiju, počastio poležajnika, a i mi djeca smo malo popili. Na Badnjak su žene završavale kolače i spremanje kuće, a muški bi unosili bor i sijeno, brinuli se za piće. Djeca na Badnjak idu kao Adam i Eva i pjevaju po kućama.

Za Badnju večeru jeo se pohani šaran ili sušena unska riba, grahova salata i pletenice (salata od sušene misirače). Na svečanom stolu je, uz pšenicu s trobojnicom i jabukom, bio litnjak, okrugli pečeni kruh, podijeljen na četiri dijela i ukrašen kokama, pilićima, trsom i klasjem žita. Poslije polnoćke išlo se kući čestitajući Božić, a cure su putem pjevale, načela se pečenica.

Na Božić smo bili na sv. misi i nije se izlazilo iz kuće. Drugi dan su domaćini išli u čestitare rodbini i prijateljima. Uoči Nove godine od kuće do kuće dva dječaka odjevena u bijelo nosila su štalicu, jaslice napravljene u obliku kolibice, u koju su se slagali kipići Majke Božje, sv. Josipa, Isusa i anđela. Nova godina proslavljala se i dočekivala uz Hrvatsko pjevačko društvo Tomislav. Za Sveta tri kralja djeca su predstavljali Gašpara, Melkiora i Baltazara, a vinogradari su išli u blagoslov vinograda.

Danas su običaji koje je opisao moj otac samo sjećanja.

Marija Krupić,
Ogranak MH u Hrvatskoj Kostajnici

* * * * * *

Čašćenje Bambina u Dubrovniku

U Bambinu se ogleda lik djeteta koje nije samo biće koje ljubimo i štitimo, nego u njemu gledamo spasenje svijeta

Bambin crkve sv. Kuzme i Damjana u Mokošici

Bambin – dijete Isus, na osobit se način slavio u Dubrovniku tijekom cijele godine. Mnogi obiteljski domovi u Dubrovniku imali su lutku djeteta Isusa, koja je imala posebno mjesto u božićne dane. U domu Ruđera Boškovića, ispred Bambina koji je stajao u ulaznom dijelu kuće, pomolio se svaki gost, a sam Ruđer preveo je na talijanski jezik Aničine stihove posvećene Djetešcu Isusu. Kult svetog Djeteta ušao je u dubrovačku religijsku, književnu i kulturnu povijest u 18. stoljeću. I danas na samu polnoćku jedan od najmanjih ministranata ulazi u crkvu noseći u rukama Bambina, kojeg postavlja do oltara navješćujući time najradosniju vijest – Bog je s nama. Nakon svete mise vjernici mu se poklone i poljupcem mu iskažu ljubav i zahvalnost. U Bambinu se ogleda lik djeteta koje nije samo biće koje ljubimo i štitimo, nego u njemu gledamo spasenje svijeta, a OMH u Dubrovniku objavio je i slikovnicu s literarnim i likovnim radovima posvećenima Bambinu.

Ana Rajić,
Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku

* * * * *

Blagdansko zajedništvo
u Grudama

Na Božić, Stipanjdan, Ivanjdan, Mladince i Novu godinu poslije pučke mise ljudi bi se okupili, svaki zaselak posebno u grupu i činili bi tzv. sopru. Nazdravljali bi uz gangu i božićne pjesme

Na Badnji dan pozdravljalo se „Na dobro vam doša Badnji dan i sutrašnje sveto Porođenje Isusovo“, a odgovor bi glasio „I s tobom Bog da zajedno“. Žene bi ispekle kruh ispod peke (sača), a ukrasile bi ga (ispisale) utiskujući u tijesto očenaše (krunicu), a na sredini bi uradile križ. U ulju, na tavi, pekli bi se uštipci. U bronzinu bi se vario kiseli kupus sa suhim krmetijim mesom, divenicom ili preškovinom. Na Božić se išlo na Polnoćku, gdje se pjeva U se vrime godišća.

Na božićno jutro započela bi zajednička jutarnja molitva „Svetom i slavnom Porođenju, koje nam je došlo, da nam bude na spasenje Duše i korist tila i da priporodi sve nas i sve naše“. Na misu idu i stari i mladi u velikim skupinama, pjevajući svete pjesme i gange, a kod kuće ostaje samo domaćica. Na Božić, Stipanjdan, Ivanjdan, Mladince i Novu godinu poslije pučke mise ljudi bi se okupili, svaki zaselak posebno u grupu i činili bi tzv. sopru (tur. sofra, stol). Ponijeli bi kolača, hrane, pića (rakije loze i vina) i nazdravljali bi uz gangu i božićne pjesme čestitajući jedni drugima Božić. Igralo se i kolo.

Zajednički objed i paljenje svijeća najproduhovljeniji je dio božićnog slavlja. Kad bi domaćica iznijela jelo i piće, domaćin bi sve pozvao „da se primaknu stolu, jer valja blagovat i Bogu se pomolit’“. Na sredini stola na napisanom kruhu stavi se čanja sa svijećama. Kućestrešina s ognjišta uzima upaljeni badnjak. S upaljenim badnjakom pravi križ i pali sviće pri tom izgovarajući U ime Oca i Sina i Duva Svetoga. Amen. Moli se pet Očenaša, Zdravo Marija i Slava Ocu „da Bog blagosovi ovo jilo, koje kripi naše tilo i koje ćemo blagovati“. Kad se počne jest meso, red ga je i zalit’, pa domaćin prvi uzme bukaru i nazdravi ostalima. Tako bukara kruži u smjeru kazaljke na satu i običaj je da svi redom uzmu bukaru u ruke i popiju.

Željko Šimunović i Mario Bušić,
Ogranak Matice hrvatske u Grudama

* * * * *

Međimurski kinč

Izrada božićnog nakita od krep-papira zaštićena je kao nematerijalna baština Republike Hrvatske

Međimurski kinč

U Međimurju su se za ukrašavanje prostora koristili ukrasi od krep-papira nazvani kinč (prema mađarskom kincs, u značenju blago), koje su izrađivale vješte žene po selima. Kao plaću najčešće su dobivale potreban materijal ili namirnice (npr. jaja), rijetko novac. Zasebni cvjetovi najčešće su se stavljali na zimzelenu granu obješenu o strop. Veći broj cvjetova mogao se formirati u duguljaste kružne strukture zvane parta koje su se stavljale oko slika svetaca ili raspela u svetom kutu koji je imala svaka kuća. Kad bi to lokalni župnici dopustili, parte su se stavljale i na raspela u crkvama, kapelicama ili po skulpturama na pilovima. Posebno je atraktivan ukras luster. Oponašao je lustere iz bogatijih građanskih domova osvijetljenih plinom ili električnom strujom. Izrada božićnog nakita od krep-papira zaštićena je kao nematerijalna baština Republike Hrvatske, a kao atraktivan ukras s tradicijskom pričom u posljednjih nekoliko godina doživljava ponovni rast popularnosti.

Janja Kovač,
Ogranak Matice hrvatske u Čakovcu
Muzej Međimurja Čakovec

* * * *

Položnik zaziva obilje
i rodnu godinu

Položaj je ophodni običaj kada bi dječak došao domaćinima prvi u kuću na Badnjak, čučnuo pokraj vrata i kazivao: „Rodilo se, prasilo se, telilo se, janjilo se, macilo se, … teladi, prasad, svinjadi, živadi, svakojake biljadi!“

Većina tradicionalnih božićnih običaja koji su se u prošlosti prakticirali u Požeštini, u Šumanovcima i Bektežu oko Kutjeva, vezana je uz Badnjak. Položaj je ophodni običaj kada bi dječak došao domaćinima prvi u kuću na Badnjak, čučnuo pokraj vrata i stao nazivati obilje i rodnu godinu: „Rodilo se, prasilo se, telilo se, janjilo se, macilo se, … teladi, prasad, svinjadi, živadi, svakojake biljadi!“ Domaćica bi ga posipala zrnjem žitarica koje bi već unaprijed pripremila u fertalju (drvenoj okrugloj posudi) ili simpli, a zatim bi domaćin položnika nagradio za njegov trud. Stariji su muškarci odlazili susjedima na medenu rakiju. Tijekom dana jeo se krumpir pečen u ljusci s crvenim lukom začinjenim uljem i octom, a domaćice su pripremale i posne kolače lokše napravljene od brašna i vode.

Za večeru se ispod stola stavljao fertalj ili simpla sa zrnjem kojim je posipan položnik i dio konjske orme za zdravlje stoke. Svi bi se skupili oko stola, a domaćin bi prije večere u kuću unio slamu. Ulazeći, pozdravio bi ukućane riječima: „Čestitam vam Badnjak i Isusovo porođenje!“ Na što bi mu svi odgovorili: „Živ i zdrav bio!“ Na stolu je obvezno bio poslužen bijeli luk (češnjak), koji se umakao u med i tako jeo kao zaštita od vještica. Kada bi večera završila, netko bi od članova obitelji ugasio svijeću tako da bi plamen uronio u zrnje u čaši u koju je svijeća bila postavljena. Količina zrnja koja je ostala na svijeći simbolizirala je plodnost i uspješnost sljedeće poljoprivredne godine. Ostatak se večeri provodio u kićenju krispana, igranju u slami i pripremama za odlazak na polnoćku.

Anita Katić,
Ogranak Matice hrvatske
u Požegi

* * * *

Adventsko vrijeme u Slavonskom Kobašu

Sredinom studenog momci i dječaci su, čuvajući krave i svinje u polju, uz čobansku vatru započinjali s pravljenjem drvenih baklji. Oko vatre su se okupljali i razgovarali, kao podsjetnik na pastire oko Betlehema

U Slavonskom Kobašu pripreme za Božić trajale su oko mjesec dana. Adventsko je vrijeme započinjalo blagdanom svetog Andrije, a Kobašani su tada govorili: „Sveti Andrija, slavlju zavezanija“ jer je završavalo vrijeme zabava i svatova, a započinjalo vrijeme priprave za Božić i blagdane, uz redovite zornice. Sredinom studenog momci i dječaci su, čuvajući krave i svinje u polju, uz čobansku vatru započinjali s pravljenjem drvenih baklji. Oko vatre su se okupljali i razgovarali, kao podsjetnik na pastire oko Betlehema. Pojedini su mještani ustajali prije pet sati, potom kretali iz najudaljenijeg dijela sela – Nauselije, koji su se i po pola sata probijali kroz gusti snijeg. Imućniji su mještani dolazili kolima te konje vezali uz stabla u parku. Pred crkvom su dječaci baklje bacali u zrak i natjecali se čija će više odletjeti, kao mali vatromet. Na zornicama su aktivno sudjelovali pjevanjem i molitvom, a potom su odlazili kućama i nastavljali dan svakodnevnim poslovima. Posebno su se obilježavali blagdani svete Barbare, svetog Nikole, Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije, svete Lucije, brojanice i Badnjak, kojim je završavalo adventsko vrijeme.

Josip Jagodar,
Ogranak Matice hrvatske
u Slavonskom Kobašu

* * * *

Kolendõnje na Visu

Nakon kolendanja svi bi zajedno sjeli i razgovarali uz pašurãte, koje su prije bile jedina slastica
u božićno vrijeme

Kolendõnje je stoljećima poznat običaj u kojem čestitari idu od kuće do kuće i pjesmom izriču dobre želje domaćinu. U gradu Visu kolênda se 31. prosinca, na Silvestrovo, da se čestita Mlõdu lito (Nova godina) te 5. siječnja, dan uoči Vodokãršća (Tri kralja). Načelno kolendaju osnovnoškolska djeca, u grupama od dvoje-troje. U prošlim vremenima kolendati bi se počelo tek nakon mise zahvalnice, dakle tek nakon što se smrači. Pri sastavljanju popisa jako je važno voditi računa je li kojoj obitelji nedavno preminuo koji član, pa se kod njih ne staje.

Nakon kolendanja svi bi zajedno sjeli i razgovarali uz pašurãte, koje su prije bile jedina slastica u božićno vrijeme. Dijelili su se i omênduli (bademi), suhe smokve, naranče, slalkû, hib… Ipak, u današnje se vrijeme kolendõrima gotovo uvijek daje novac, a kolači i slatko mogu biti dodatna nagrada. Kolenda se najčešće pjeva jednoglasno i a cappella, ali može se pjevati i dvoglasno, troglasno, uz instrumentalnu pratnju, sve ovisi o sposobnosti pjevačâ. Uvijek se pjeva ispred kuće, ili barem u predsoblju. Domaćin nikada ne izlazi pred kolendõre dok oni ne završe s pjevanjem.

Vinko Udiljak,
Ogranak Matice hrvatske u Visu

* * * *

Kad krispan donesu anđeli

Poslije večere svijeća bi se ugasila rakijom, a ako bi dim išao prema gore, to je značilo da nema smrti u kući iduće godine. Unijela se slama u kuću
i kitio se krispan

Tradicionalna božićna razglednica / Izvor NSK, Zagreb / Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba

Na Badnjak bi šokačke bake u Baranji pod stol stavile osmak, drvenu posudu u koju se stavio kukuruz pomiješan sa žitom i osušeni bosiljak, a ujutro bi djeca bacala na njega i govorila „Neka ovoliko bude pilića, prasaca i teladi i neka Bog da plodnu godinu“. Obitelj se okupljala oko stola na kojemu je bio otkani stolnjak, a ispod njega slama, uz grah s rezancima i bijeli luk, zaštita od zloga. Na Badnjak su se jele turkinje, lokšice, kuhano suho voće, kalotine i suhe šljive zvane suvice. Na stol se stavilo žito i svijeća u čaši s kukuruzom, a pod žito novac koji bi dali za molidar, lemojziju na Tri kralja. Poslije večere svijeća bi se ugasila rakijom, a ako bi dim išao prema gore, to je značilo da nema smrti u kući iduće godine. Unijela se slama u kuću i kitio se krispan orasima umotanim u papir i svilenim salon bombonima.

Unatoč velikoj studeni, na polnoćki je crkva bila prepuna ljudi i orile su se pjesme Hajde braćo da idemo i Čujete li čobani. Bake, koje su ostale kod kuće, pripremile bi opet grah nagusto i uz to bi se spržile kobasice. Svi bi se dobro najeli, a neki na slami i zaspali. Poslije dnevne mise, na sam Božić, odmaralo se uz obitelj u toplini svoga doma. Slama i krispan se do blagdana Tri kralja ostavlja u kući, kada se iznosi, a iz crkve se donosi sveta voda kojom se poškropi cijela kuća, ukućani, staje, domaće životinje, a preostala se čuva za potrebu tijekom godine.

Božić u Slavoniji / Snimio Ivica Galović / PIXSELL

Marijana Kuna,
Ogranak Matice hrvatske
u Belom Manastiru

* * * *

Sreća i blagostanje
u novom letu

Nakon molitve ugasila bi se svijeća te se pratilo kamo dim odlazi, na polje, štalu ili hižu. Smjer dima prema određenom dijelu imanja značio je da tamo bude sreće i blagostanja u novom letu

Božićno vrijeme u ozaljskom kraju započinjalo je blagdanom svete Katarine. Bilo je obavezno odlaziti na misu nedjeljom, te za vrijeme došašća na zornice, bez obzira na ponekad nemale udaljenosti do prve crkve. Kako se postilo i nemrsilo, pred Božić je uvijek bila kolinja da se u mesu tada ne oskudijeva. Blago u štalama je moralo biti namireno, a okućnica čista i uređena do Badnjaka.

Na Badnjak bi žene pripremale letnicu, gibanice od sira i čvaraka, povitice te savijače od oraha. Prije odlaska na ponoćku, „unesal bi se Božić v hižu“. Najstariji član obitelji slamu bi prostro pod stol te s ostatkom darova izišao van kuće pjevajući Narodil nam se Kralj nebeski, te noseći upaljenu svijeću, kukuruz, zob, jabuku i orah ušao bi u kuću. Nakon molitve ugasila bi se svijeća te se pratilo kamo dim odlazi, na polje, štalu ili hižu. Smjer dima prema određenom dijelu imanja značio je da tamo bude sreće i blagostanja u novom letu.

Viško kolendanje

Prije ponoćke jeo bi se češnjak i med, te u nekim obiteljima grah i široki rezanci. Poslije mise slijedio je obiteljski ručak uza sve obilje koje se moglo pripremiti i pazilo se osobito da u kući svjetla ne manjka. Na Štefanje je opet bila misa od poldan, a poslije mise opet se čestitao Božić i išlo se u goste. Na blagdan drobne dječice ili Herodešova postojao je običaj harenja s herodoševom, odnosno svatko tko bi spavao duže ili bio uhvaćen na spavanju dobio bi po plećima šibama od žute vrbovine. Na Sveta tri kralja išlo se u ophod čestitarenja, a blagoslivljala se voda i tamjan.

Stjepan Bezjak,
Ogranak Matice hrvatske u Ozlju

* * * *

Tri svete večeri u Čabru

Na tepišen dan, dan nevine dječice, činom udaranja ljeskovim šibama iz osobe se istjeruju bolesti i uroci

Opis Božića u Gorskom kotaru

U vrijeme božićnih praznika su tri svete večeri, Badnjak, Stara godina i Sveta tri kralja. Na Badnjak je prvo blagoslovljenom vodom domaćica poškropila stoku i njezin prostor, a zatim je došla u kuhinju po sušene kobasice, čuvane za tu priliku još od prošlogodišnjeg kolinja. Stavila ih je kuhati da budu spremne za jelo kad se obitelj bude vratila s ponoćne mise. Dječaci nisu otišli na ponoćku jer će rano ustati i otići po selu čestitati Božić. Tri dana poslije je dan nevine dječice ili po domaće tepišen dan. Tepiškat u domaćem govoru znači lagano udarati, tući, ljeskovim šibama. Tim činom se iz osobe istjeruju bolesti i uroci. Osim dimljene svinjetine, za praznike se kupovala i svježa govedina. Na Novu godinu kalendar se okreće, a godine se ukrcavaju na leđa i onima koji se vesele svakoj novoj.

Iz knjige Slavka Malnara Život u prošlosti,
Ogranak Matice hrvatske u Čabru, 2013.