Žustra rasprava o Zakonu o jeziku

Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, kao i važnost jezika za očuvanje nacionalnog identiteta bili su tema okruglog stola Jezik i identitet, koji je 7. studenog u Hrvatskoj matici iseljenika organizirao Svjetski savez mladih Hrvatska. O aktualnim jezičnim temama govorili su jezikoslovac Tomislav Stojanov, jedan od članova radne skupine Matice hrvatske koja je izradila nacrt Zakona, jezikoslovci s Filozofskog fakulteta Marko Alerić i Mate Kapović te publicist Matija Štahan. Okrugli stol obilježile su žučne polemike Alerića i Kapovića tijekom kojih su jedan drugomu uzajamno predbacili da 95 posto onoga što govore i pišu ne stoji, a nije izostao ni pokušaj natjecanja tko bolje govori hrvatski.

O jeziku i identitetu govorili su Marko Alerić, Tomislav Stojanov, Mate Kapović i Matija Štahan / Izvor Svjetski savez mladih

Alerić je poručio da je besmisleno ocjenjivati tko najbolje govori, jer nitko nije izuzet od pogrešaka, već da se treba truditi govoriti što bolje, u skladu s normom. Kapović mu je pak predbacio da ne govori onako kako se propisuje u gramatikama jer govori zagrebačkim naglaskom, dok je za sebe kazao da govori standardni upravo onako kako je propisano svim gramatikama, sa sva četiri naglaska i sa svim dužinama. „Ja imam zagrebački naglasak, a vi hercegovački“, efektno je poentirao Alerić koji se s Kapovićem sučelio i oko pristupa standardnom jeziku i ostalim hrvatskim govorima. Kapović je naime rekao da standard ne smatra boljim od drugih jezičnih razina i poručio da ga ne treba mistificirati i klanjati mu se, već da u pitanju standarda treba biti otvoreniji i tolerantniji „kako bi se čulo odakle je netko“. Upozorio je da hrvatska lingvistika još nije opisala govore najvećih hrvatskih gradova. „Ako volimo hrvatski jezik, treba opisati sve njegove varijante i tada nitko neće moći reći da je to srpski jezik. Tako se brani hrvatski, a ne pustim pričanjem da volimo svoj jezik“, istaknuo je Kapović. Alerić je pak istaknuo važnost standardnog jezika koji njeguju svi narodi i kazao da je upravo ovladavanje standardnim jezikom najvažniji cilj obrazovanja. Složio se da treba čuvati i zavičajne idiome, no pojasnio je da neki govori, poput govora velikih gradova, nisu opisani jer su irelevantni budući da nemaju normu i jer se neprestano mijenjaju.

 „Iako je normiran u 19. stoljeću, hrvatski se jezik mijenja, ali najviše na leksičkoj razini, a minimalno na razini gramatike i pravopisa. Norma je dogovor, a temeljna pravila moraju postojati, inače bi komunikacija bila nemoguća. U standardnom jeziku sve je striktno uređeno, što je dopušteno, a što ne. Treba prihvatiti da je standardni jezik kao nogometna reprezentacija, da je to stroži jezični oblik koji mora imati svoju normu. To je posebno važno u 21. stoljeću, kad imamo umjetnu inteligenciju. Ona traži stabilni normirani jezični idiom, a ne da ga mijenjamo iz dana u dan. Oslonimo se na normu koju imamo“, poručio je Alerić. Istaknuo je da se ne smije dopustiti da se hrvatski jezik destandardizira te da se „zlatna formula“ ča-kaj-što treba odnositi samo na nove lekseme, podsjetivši da u standardnom hrvatskom već ima elemenata iz kajkavskog i čakavskog. Nije htio predviđati što će donijeti Zakon o hrvatskom jeziku, no izrazio je nadu da bi mogao pridonijeti izradi kvalitetnog rječnika hrvatskog jezika koji će biti ozvučen pa će svi znati kako se neka riječ pravilno izgovara.

Tomislav Stojanov rekao je da mnogo očekuje od Vijeća za hrvatski jezik i Nacionalnog plana hrvatske jezične politike, dok su se i Alerić i Kapović složili da po njima Vijeće nije potrebno: Aleriću je dovoljno što postoji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, dok je Kapović podsjetio da je već postojalo Vijeće za normu hrvatskog jezika, ali bez vidljivijeg rezultata. Upozorio je da bi Vijeće moglo nastaviti praksu da se ljude uvjerava da ne znaju govoriti svoj jezik i da se trebaju bojati kad govore kako ne bi kazali nešto nepravilno, uz istjerivanje nepoćudnih stranih riječi. „Mnogo toga što se o jeziku piše i govori, pa i u jezičnim savjetima, potpuno je neznanstveno, vrlo nazadno, vrlo štetno i destruktivno“, rekao je Kapović, istaknuvši da je od pisanja Zakona mnogo važnije objaviti hrvatske rječnike na internetu, kao što je već slučaj s drugim slavenskim jezicima.

Matija Štahan kazao je da Zakon o hrvatskom jeziku ponajprije ima simboličku ulogu jer se njime simbolički ratuje protiv Deklaracije o granicama srpskog jezika kojom se želi negirati samobitnost hrvatskog jezika. Pojasnio je da je u Austro-Ugarskoj hrvatski bio razlikovni faktor u odnosu na dominantni njemački i mađarski i služio kao sredstvo otpora dominantnim političkim strujama, zbog čega se nastojao zatirati, dok u 20. stoljeću zbog srodnosti sa srpskim nije trebalo doći do izravne konfrontacije nego do političko-ideološke manipulacije koja je počivala na lingvističkoj pretpostavci da je riječ o jednom te istom jeziku.

„U Zakonu je dobro da skreće pozornost na tronarječnost hrvatskog jezika i da je iznova afirmira. Sve su se iteracije hrvatskoga jezika tijekom povijesti samoimenovale kao hrvatski jezik, iako je bilo i drugih naziva, ali nisu postojali zasebni koncepti kajkavštine, čakavštine i štokavštine kao samostalnih jezika. U toj igri tronarječnosti postoji hrvatski jezik“, rekao je Štahan, koji smatra da bi metaforički uzor trebala biti revitalizacija zamrlog ozaljskog kulturnog kruga, gdje se miješaju svi utjecaji hrvatskog jezika, čime bi se uvijek iznova osvješćivale sve mogućnosti njegove multidimenzionalnosti, korisne posebno u kulturi.