ŽIVI MEŠTROVIĆEV ZDENAC

RUDOLFO FRANJIN MAGJER
(1884–1954)

IVAN MEŠTROVIĆ

Gdje Ti palom tresneš tu oživi kam,
Vrhu kojeg kao Titan stojiš sam;
Uza Te sav Narod i Sunce i Dan
Pjeva himnu aureolom obasjan
Za sve, jer si Rod svoj proslavio vas
I u stranom svijetu promijenio mu glas…

Epigrami biogradski i drugi,
Šibenik, 1934.

 - - - -

ANTUN MASLE
(1919–1967)

KIPAR DALMATINSKE ZAGORE

Kamen ga je rodio.
Ovce pase.
Split ga zove i Beč i Svijet čitav.
Svoja je djela posijao po Lovćenima
i Avalama.
Obukao je čovjeka u kamen i drvo.
Indijanci jure brončani na svojim
konjima, mršavi Indijanci,
s oteklim rukama i nogama,
punim mišića.
Grgur silovito svoj prst diže.
Velik je kao gora i riječ mu se
čuje daleko.
Marko, brkat balkanski na
Šarcu svome Vilovitom jaše.
Udovice se muče u svome tijelu
za mrtvim svojim muževima,
Kosovskim muževima,
udovice od kamena, debele udovice.
Isusi su dugovrati, dugoprsti
kao srednji vijek, Isusi od bronce ili
drva.
Povijest Hrvata je simetrična i stara
kao Egipat.
Žene jakih dojki i obla trbuha,
Majka Jugovića s očima
punim velikih slutnja i muzike.
Domagojevi strijelci puni pokreta
ratnog i strasti ubilačke.

Oni su plašni i ritmički kao naše pjesme,
Pjesme Slavenske.

Krist visi mršav, popljuvani bog
i ponižen i uvrijeđen, širi ruke
pune grča i tetiva i kosti.
Cavtatski anđeli, oni sviraju Mariji,
uz frule i gajde, uz tambure i violine.
Tu je janje kovrčasto,
čuperci su kao brojka šest.
Avala – Egipat
Psiha – Grčka ili Titan iz Firence,
čuje se muzika fresaka
Bizanta dugog i sakralnog.
Zdenac života, teče ljudsko meso
od rođenja do smrti, isprepleteno
isprebijano, kao Rodin.
Muzika svira ispod borova na Mejama,
Madone – Renesansa, a svuda se osjeća
tikvica, preslica, čobanski štap
i frula i narodni vez i ples i priče.
Ostao je ono što jest, zato je velik.

Anđeo i ptice,
Dubrovnik, 1997.

  - - - -

FADIL HADŽIĆ
(1922–2011)

POKOJNIČKO POKAJANJE

Na ispitu političkom pali
Meštrovićevi politički memoari.
Autor se posmrtno pokajati mora
– zbog tuđeg pogovora.

Hrvatski Olimp,
Zagreb, 1970.

 

Ivan Meštrović, Zdenac života, Beč, 1905, sadra, Atelijer Meštrović, Zagreb

SLOBODAN NOVAK
(1924–2016)

BRONČANI STARAC NA ZDENCU ŽIVOTA

Kada te slomi samoća

i k zemlji prigne čama,

nad obalu se, jadniče,

tihu nadvini:

Široko nebo i krila
vidjet ćeš
u dubini,
a vidjet ćeš najbližeg sebi
sebe sama.

Pomiriš li se ikad
s tom izvrnutom slikom,
bit ćeš pod nebom
viši
od neba u svakoj kaljuži
i sam u svakoj lokvi
samome sebi najbliži.

O tome ne govori
nikad nikom.

1952.

Glasnice u oluji,
MH, Zagreb, 2011.

JOJA RICOV
(1929– 2016)

BILO ZEMLJE HRVATÂ

Ivanu Meštroviću

Rastvorit ću psalam nad Dinarom

Za ženu što i mrtva osvaja

Za ljubav probodènu

Za neukrotivo bratstvo rijekâ i žilâ

Zemljo rastvori mûk.

U ovom koritu danâ kujem

Trostruki jauk u

Tvoju utrobu kamena.

1954.

Slov u samoboju,
Zagreb, 2008.

 

 

 

 

 

 

ANKA PETRIČEVIĆ

(1930–2023)

HRVATSKA RAPSODIJA

                Kiparu Ivanu Meštroviću

Naslonjena na bol svoju
Mati moja tužna lica
U rukama liru drži,
Mati moja Hrvatica.
O lira je njena tužna,
Njena lira sirotica.
U njoj cvili duša njena,
Duša njena – ponižena:
Dugim jadom robovanja,
Dugim mrakom tamnovanja,
Dugom noći bez svjetlosti.
Iz nje plače povijest njena,
Povijest njena – mučenica:
Kad su djedi krvcu lili,
kad robovi nisu bili,
Kad su slavno umirali!
O, tužna je mati moja:
Zjene su joj potamnjele,
Noge su se izranile,
Lice joj je napaćeno.
I lira je njena tužna.
Kad je dirne – ona plače.
Svoju mrtvu djecu plače
Što joj leže na ognjištu,
Čije su se vječne vatre
Kao zvijezde utrnule.

Njima dugo u noćima
Šapće tihe uspavanke,
I prebire ruka njena
Na žicama tužne sanke.
O, dokle će ruka njena
Žice tako prebirati?
Hoće li se tuga njena,
Tuga njena rasplakati?
Da je vjetri rasrđeni
Razmašu niz litice,
Da poteku suze njene
Kao vode ponornice!
I dokle će lira tužna
U rukama njenim suhim
Plakat gorke tužbalice?

Zaostrog, 17. I. 1956.

Staševica, br. 1, 2011.

  - - - -

ZVONIMIR MRKONJIĆ
(1938)

SPOMENIK MEŠTROVIĆU, PRIJEDLOG

Svoj najbolji kip sam ostavio Dinari,
kazao je Meštrović. I možda je tako.
Naše Odiseje pripale su vinari,
uspješno smo izbjegli Dantea i Pakao.

Sustavi su naši trusni kao dinari.
Monolit ogledavaj – da ga nisi tako!
Usmjereni jugo formama planinari.
Al mramorkom tko je osim Meštra plako?

Dignimo mu stoga za spomenik gromadu,
kamenu klisuru, točan citat krša,
tlo nek bude ptici, odmorište nomadu,

i to ne na karti potencijalnih svjetova,
nego usred Zagreba, da oku leprša
kao bijela avet ukupnih nam lijetova.

  - - - -

SLOBODAN GRUBAČ

(1941)

POSLJEDNJE RIJEČI MEŠTROVIĆA

sam umrijeti radeći
na obzorju istočnom Otavice čekaju
vratio sam iskre kamenu
oblike neba i zanosa
kamenom sam kamenio
Za mene nije umiranje u krevetu
takva smrt je dotrajavanje
i načinom građanska 
Namijenjeno mi je gorenje
kao svijeći dok ne ugasne
Ostavi, dodaj mantil i dlijeto
u kamenu prah skamenjujem

Vjetar svijeta,
Split, 1991.

  - - - -

NASJA BOŠKOVIĆ-MEYER
(1942)

PROLJEĆE 1987.

U tebi ima ono što sam tražila.
U tebi nema ono što sam trebala.
Sa svog Mississippija si sišao –
s blatnjave rijeke velike
do cvijeta kaktusa
na Marjanu,
u Kašteletu velikog Meštrovića.
Cvijetom si mene nazvao
onda:
When we looked together at the pinkish
flower
through the Romanesque opening
in the stone wall
of my childhood...

U tebi nema ono što sam tražila.
U tebi ima ono što sam trebala.
Iz svog Mississippija si doplovio,
iz blatnjave rijeke široke
cvijet kaktusa na Marjanu
u Meštrovićevu Kašteletu
vodom svoje rijeke si zalio.
Cvijetom si mene nazvao
onda
i bila sam zato spremna
slijediti te,
voljeti te,
lagana pod teretom tuđeg neba.
Tvoja snaga moju nije
smanjivala.
Pa kada onda ponekad i pomislim
da nisam našla
u tebi temeljac, ili oblak, ili riječ pravu
ili ne znam već što mi nedostaje,
onaj cvijet maleni, a raskošan,
na dračavoj peteljci
uvijek ponovo izraste,
kroz kameni prozorčić Kašteleta
kao ono prije puno godina.

Aspenhof – Split, 1987.

Pet rubina crvenih,
Split, 2012.

 

 

   - - - -

 

BORBEN VLADOVIĆ
(1943)

ZBOGOM SPLITE ZAGREB
ME JE POJEO

4.
                Ivanu Meštroviću, kiparu

Jedan kamen za tebe, jedan za mene,
još jedan za između nas, Vilaja npr.
Tada smo počeli jesti bliski pod
malim krošnjama. Zasjenak možda
motika svakako.

Vrpolje – Split – South Bend

                Vrulja, Zagreb, 1980.

  - - - -

JOSIP SANKO RABAR
(1946)

ZDENAC ŽIVOTA

                        „Ja sam Put, Istina i život.“
                        (Iv 14, 6)

     Dok se zdenac života prelijeva,
živimo. Od suviška vode. Darovani.

     Neki ne obraćaju pažnju i srču
s vlažnih cjelova. Neki žedni srljaju.
Neki pate. Neki piju. A mudrac gleda
U zdenac i vidi.

     Život se prelijeva. Različite plodove nosi…

                Veritas, broj 9,
Zagreb, 1995.

  - - - -

ZVONIMIR PENOVIĆ
(1948)

RAPSOD

                        hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću

               
pticama nebo, zvjeradima šuma, a čovjeku da se sabire i opravdanje za njegov život bude:
kob za kob

Imamo krnjište svojih mačeva posoljenih u buketu stoljeća
Imamo jedan sidrovez otkinut iz volute* sidrišta
Iz koje otplivaše procesije na zapad
I Otrant u crnini sa spuštenim krilima
Žicama harfe izjedene prste
I mrave sa sluhom
Iz ovog gnijezda oni se legu
A slonovi ostaju usmrđeni
Prometej se odriješio od stijene na kojoj se hladi
Prisluškuju hrkanje našega mora
Silazeća zvijezda ostavlja gojaznost visine
Nekoliko bofora i
mrtvi kipovi
Danas očešavaju prazninu tvoju
Adam od gliba diše
U bistru vodu golem jezik prijetnja baca

Otavice, u studenome 1972.

Lingvistika oči diže,
Čakovec, 1981.

----------------

* voluta – zamršena linija

  - - - -

DRAGAN VUČETIĆ
(1948)

MEŠTROVIĆEVA FILOZOFIJA

Meštre
podrhtavanja tla otišla su sretno u povijest
tvoji ljudi šute i pokazuju put
tvoja te mati gleda

u nesavladivu srcu kamen progovara
srce mora stati da bi bilo srce
u tvojoj tihoj kući

Meštre na ovom svijetu
znaš što je važno
a što ne

Meštre

Dan prije u nepoznatom gradu,
Zagreb, 2009.

  - - - -

IVAN ŠAROLIĆ
(1949)

GRGUR NINSKI

                Ani i Mirku Lažeti

Hrvatski biskup u ruci drži
Isusovo Evanđelje na glagoljici.
Čuva naš jezik,
ono najizvornije našeg jastva.
Pokraj Gospe je od Zvonika.
Pored perivoja i vodoskoka,
pokraj žive vode i živog jezika,
borova i palmi, mirisnih ruža.
Pokraj stihova Tina Ujevića koji je
godinama koračao Grgurovim gradom
i pjevao o Hrvatskoj u splitskom duhu,
o kraljevstvu našeg bitka,
o sestri Marulovoj i Dubravi,
o Cvijeti iz Dubrovnika, Katarini Zrinskoj,
o kraljici Jeleni.
o vjeri u Isusa Krista i o Gospi.
Stalno je koračao strpljivo
Grgurovim i Marulovim stopama.

Tu je Meštrovićev i naš hrvatski biskup,
naša postojanost i snaga.

Mistika svemira,
Split, 2006.

  - - - -

LUJO MEDVIDOVIĆ
(1950–2013)

OBNOVA

                Ivanu Meštroviću

Ljudska i zemna raskrilit je vrata
Za graditeljske snage izvrsnosti,
Otkriti prave izvore gordosti 
Istinu duha vredniju od zlata.

Kad vjetri nade domovinu cijelu
Oviju dugom, dušu i mekoću,
Znam što od puta, od života hoću,
Nek novi Adam pristupi svom djelu

Nek nova Eva u novoj slobodi
Na sretnom suncu sretnu djecu rodi!

Žensko lice Boga,
Zagreb, 2004.

  - - - -

MILJENKO GALIĆ
(1951)

MEŠTROVIĆEV ZDENAC

U spomen artifeksa

I

Dosegnuti Logos
misao bi htjela
uzapćena nije
inom žeđu tijela

Uronjenost umna
uzdignućem rodi
razdrto se nebo
zrcali u vodi

II

Razdrto se nebo
zrcali u vodi
novi Patmos vrači
bolećivost oka

znam granice duše
iduć ne ću naći
u dubini zdenca
Tajna je duboka

Hrvatsko slovo, br. 909.
Zagreb, 21. rujna 2012.

  - - - -

DANICA BARTULOVIĆ
(1953)

STVARALAC

                Ivanu Meštroviću

Ne znamo kako se rađaju Zvijezde
prepune žarkog sjaja
kako ptica nauči saviti toplo gnijezdo
ne znamo ni zašto kadulja cvatući med luči
u srcu kamena izraste perunika plava

čuda ta velebna netko drugi smišlja
netko silan umom i duhom domišlja

čovjek gleda
osjeća
u njemu iskra zaiskri
prene se sanja
sanjama svojim svjetove spaja
htio bi iz groba iskoračiti
iz tuge
iz svih svojih jada
gord
dići se u visine
i reći

„Evo i mene Bože
i u mom je srcu i boku otvorena rana
krv grcam
skini s mene prokletstvo
dopusti da i ja s Tobom
Ljepotu stvaram“

prvotisak

  - - - -

ANĐELKA KORČULANIĆ
(1956)

KAMEN GOVORI

                Ivanu Meštroviću

I opet ti, Ivane, kažem,
sve mogu biti u tvojim rukama.
Kao mramor, i kao muljika
i kao suza zaleđena u pukotini crnog granita
neprekinuta sam pjesma
i molitva na usnama kerubina
jer u tvojim rukama je Božji dar,
u tvojim rukama ja sam podatan i ponizan,
bez traga patnje i bola
Vječno raspeti u društvu serafina
i Povijest Hrvata zibana na koljenima majke,
razigrana Plesačica i skrušena Gospa od anđela.
Ja sam Žena kraj mora i Sanjarenje,
zanesena Djevojka s violinom i Čekanje,
Psiha sam i Karijatida,
kamen žedan istine na Vrelu života.

Mi nemamo tajni jedan pred drugim.
U meni kuca
tvoje srce tragača za neumrlom ljepotom,
u meni gori vatra tvoje vjere
i opekline tvoje ljubavi nosim.
Mi se ne rastajemo,
ja sam ti i kolijevka i grob.

Samo jedno želim da znaš:
kamen bačen na krila tvoje duše
iz ruke Zlopoglede, taj kamen nisam ja.

                              
Bit će ti žao,
Rijeka, 2017.