Zabavna i nepretenciozna urbana priča

Tijekom proteklih desetak godina scenaristica i redateljica Jasna Nanut realizirala je šest filmova kratkog metra, kojima se predstavila kao zanimljiva autorica. Njezino diplomsko ostvarenje Igra malog tigra iz 2015. te godinu poslije realiziran film Tanja osvojili su nagrade Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara, a Igra... i Zajedno (2014) prikazani su na festivalima u Angersu i Poitiersu u Francuskoj. Osim što se skladno uklopila u aktualni val ženskog autorskog pisma, kojem u domaćoj kinematografiji svjedočimo već petnaestak godina, u val koji je profiliranjem snažnih ženskih likova te njihovih intimnih, obiteljskih i širih drama u domaći film unio nove teme i senzibilitete, Jasna Nanut predstavila se kao inteligentna i ambiciozna autorica koja zna što želi i kako to postići. Kakvoćom se osobito izdvojio film Tanja, u kojem je razradila autobiografski motiv svog odnosa s danas pokojnim ocem, i u kojem je potvrdila da je njezina omiljena tema elaboriranje muško-ženskih odnosa garniranih bračnom nevjerom, strahom od vezivanja i sugeriranjem tamnijih tonova u karakterima likova, ponajviše nezadovoljstva i razočaranosti životom.

Tema krize srednjih godina muškaraca uglavnom je obrađena u žanru komedije

Premijerno prikazano na jubilarnom 70. Pulskom filmskom festivalu u srpnju, Sedmo nebo manje je romantična komedija, makar se na duhovit način bavi ljubavnim trokutom dviju žena i jednog muškarca, a više humorna egzistencijalna drama o krizi srednjih godina plahog i neodlučnog protagonista. On je Ninoslav Radman, TV-redatelj koji rutinski obavlja svoj posao i kojeg vrlo uvjerljivo tumači Krešimir Mikić, uz Gorana Bogdana najčešći autoričin glumački suradnik. Nino je oženjen elegantnom i otmjenom, ali i pomalo distanciranom Ksenijom, što je tip uloge koji savršeno odgovara Ivi Mihalić. On ima i privlačnu mladu ljubavnicu Tamaru, koja je plesačica u TV-šouu, koji bi mogao biti Ples sa zvijezdama, i koju raspoloženo i razigrano interpretira Iva Jerković Oreški, koju smo nedavno mogli gledati u TV-seriji Šutnja, a prethodno i u filmu Glas Ognjena Sviličića. Nino je dugo godina u braku s Ksenijom, s kojom ima dvoje djece, i s vremenom je došlo do zasićenja, te je već tri godine u vezi s Tamarom.

Središnja tema muške krize srednjih godina uglavnom je obrađena u žanru komedije, pri čemu redateljica križa komediju situacije i karaktera uz ponešto fizičkih gegova i elemenata burleske. Ona razmjerno vješto barata klišejima romantičnih komedija kao i komedije zabune, a kad Krešimir Mikić nastupa u nekoj komediji, možemo biti sigurni da će u njegovoj izvedbi biti i nešto od komike nijemog filma. Nino se tako na samu početku želi s Tamarom zabaviti u Daruvarskim toplicama, ali planove će mu pokvariti hitan poziv iz Zagreba da mu je sin bolestan. Ključ hotelske sobe iz nekog razloga na funkcionira, odnosno njime se ne mogu otključati vrata. U sceni u kojoj su Nino i supruga u restoranu, on je toliko šeprtljav da mu stalno vilica ili nešto drugo pada na pod.

Kad sam ljetos u Puli prvi put gledao film, scenarij za koji je nastajao punih pet godina, a zajedno s Nanutovom napisao ga je primarno producent Hrvoje Osvadić (Onaj koji će ostati neprimijećen Zvonimira Jurića, dokumentarci Gorana Devića), nije mi baš dobro legao. Zamjerao sam mu koješta, od preduga trajanja i tek naznačavanja nekih dramskih rukavaca preko nedostatka konkretnijeg humora do spomenutih tamnijih tonova, koji nisu dovoljno razrađeni. Primjerice, Nina toliko muči kriza srednjih godina da njegov prijatelj Dinko, kojeg tumači Nikša Butijer, o tome radi i kazališnu predstavu, što ostaje samo naznačeno i nedostatno iskorišteno. Možda mi je najviše smetalo što sam nakon niza autoričinih kratkih filmova, osobito Tanje, očekivao nešto drukčije, ambicioznije, slojevitije i „teže“, a dobio sam ležernu, nepretencioznu i zabavnu urbanu priču.

Na nedavno drugo gledanje dojmovi su bili mnogo bolji, možda i stoga što je kinodvorana primjereniji ambijent za gledanje ovakvih filmova od Vespazijanove arene. Sad bih istaknuo i nenametljiv, ali jasan autoričin stil i estetiku, koji odlično prianjaju uz takve priče. Storija teče glatko, uredno je režirana, likovi su simpatični, a autorica ih razumije i voli, te se film lako gleda. Napokon, jednostavnih i šarmantnih urbanih priča u domaćoj kinematografiji kronično nedostaje, pa Sedmo nebo Jasne Nanut valja pozdraviti i u tom kontekstu.