Velika pobjeda nad Osmanlijama

Osmansko-habsburški rat započet u proljeće 1663. dijelom je zahvatio i hrvatske zemlje. U ljeto 1663. Petar Zrinski provalio je u Osmansko Carstvo popalivši nekoliko utvrda i uzevši bogat plijen. Na povratku ga je kraj Rakovice dočekalo 1300 Osmanlija pod vodstvom krupskog kapetana Deli-paše Badnjakovića. Između njega i Petra Zrinskog izbio je dvoboj u kojem je potonji pobijedio pritom zarobivši stotinjak Osmanlija, ubivši ih još dvjestotinjak. S glavom Deli-paše Badnjakovića i zarobljenicima ujahao je u Karlovac.

S dolaskom jeseni Petar Zrinski je s bratom Nikolom planirao otići u Gornju Ugarsku ratovati oko Nové Zámky, gdje je bilo jedno od glavnih bojišta osmansko-habsburškog rata. No stigla je vijest da je Ali-paša Čengić krenuo iz Bosne prema Hrvatskoj s deset tisuća vojnika namjeravajući osvojiti Brlog i Otočac te nastaviti prodirati prema Kranjskoj, koju je planirao primorati na plaćanje danka. Ali-paša Čengić bio je iz obitelji koja je po predaji podrijetlom bila iz Mezopotamije, a Ali se proslavio u bojevima s Mletačkom Republikom u ranoj fazi Kandijskoga rata (1645–1669) te je zbog velikih zasluga u ratu postao sandžak-beg u Hercegovini (1650–1652). Nakon toga bio je sandžak-beg u Zvorniku (1652–1654), zatim ponovo hercegovački sandžak-beg (1654), potom u Ćustendilu, a od 1657. do 1661. treći put u Hercegovini. Godine 1661. poslan je u Temišvar, koji je uspješno obranio. Tamo se spominje kao begler-beg. Čini se da je upravo on junak narodne pjesme Čengić Alibeg i Biserka, šćerca zadarskoga bana.

Petar Zrinski, pobjednik bitke kod Jurjevih stijena

U međuvremenu je Petar Zrinski preuzeo zapovjedništvo Žumberačke, Slunjske i Ogulinske kapetanije, a nakon smrti Jurja Frankopana i položaj „vse horvacke i primorske kraine vicegenarala“ te postao druga po važnosti osoba Karlovačkog generala, kao zamjenik Herbarta Auersperga. Kada je Čengić krenuo u napad, Auersperg je u strahu pobjegao u Ljubljanu. Stoga je operativnu obranu u ruke preuzeo vicegeneral Petar Zrinski, koji se s 2500 vojnika uputio prema osmanskoj vojsci.

Dana 16. listopada 1663. kraj Jurjevih stijena blizu Otočca došlo je do boja u kojem je uz Petra Zrinskog i njegove vojnike sudjelovao također Fran Krsto Frankopan. Prve osmanske postrojbe bile su iznenađene i podno planina uspješno rastjerane. Stoga je glavnina osmanske vojske pričekala napad hrvatskih snaga. Prvi hrvatski napad Osmanlije su odbili. Kada je Petar Zrinski dojahao s četrdesetak konjanika na vrh brijega i odonuda vidio kako mu se vojnici povlače, osobno se zaletio među njih te ih je riječima natjerao na povratak.

Razvila se snažna borba, a jedan Osmanlija koji je ranije bio u zarobljeništvu Petra Zrinskog javio je Ali-paši Čengiću: „Sada nam je kraj, bježimo“. Osmanska se vojska uplašila i uputila u bijeg. Prema opisu očevica u potjeri je ubijeno dvije tisuće Osmanlija, među njima i sin osmanskog paše te udbinski i hercegovački sandžak-begovi. Među mrtvima su prepoznati: mladi carev sestrić „u Perušićkom polju posičen“, Derviš-beg iz Glamoča, Ibraim-beg Senković, kapetan u Novom, Paban-beg Kolunovac iz Krbave, Justafa-aga iz Udvinje, Munj-aga Gerdanović iz Udvinje, Kopci-beg iz Skoplja, Kara-beg iz Jajca, Ograšević-aga, Anić-aga „i ostalih vnožina, koim vsim imena ni moći znati; a i danas polje Perušićko vse se beli s njihovimi kostimi.“ Cijela bitka trajala je od ranoga jutra do dva sata popodne. Prema opisu „je ostalo Turak kako snopja, da su vse na blizom mertvi ležali na jedno četiri milje na dugo, na tuliko da sami Turci povidaju, da ih je više dve jezere mrtvih.“ Petar Zrinski je navodno u toj bitci osobno likvidirao 370 osmanskih vojnika.

Bitka je imala i međunarodni odjek, što se može zaključiti iz pisma koje je 3. studenoga 1663. pisao mletački veleposlanik u Beču. Zaplijenjeno je više od petsto konja i mnogo osmanskih ratnih zastava, a „16 najlipših izabrali i sami u Beč Cesarovi svitlosti i njih samo sprezentirali“. U bitci u kojoj je od hrvatskih snaga život izgubilo šesnaest vojnika, dok ih je četrdeset bilo ranjeno, zarobljeni su brojni Osmanlije. „A živih smo uhitili, prez onih koji su zatajani, 225“, među kojima je zarobljeno osamdeset uglednih Osmanlija. Spomenimo tek neke: Bakši-beg Čengić, brat Ali-paše Čengića, Osman-beg iz Carigrada „čauš janičarski, najvekšega Age janičarskoga brat“, Ahmet-beg Makločbegović iz Pleve, Mehmed-spahija iz Kopija, Šaban-beg Lubunčić, dizdar Hlivarski, Bećir-beg Mustajbegović, Ali-beg Kovačević iz Glamoča, Omer-spahija „čeribaša koi vsim spahiam zapovida“, Mehmet-beg iz Hercegovine, Osman-spahija iz Skopja, spahija Butorčić i drugi. Najvažniji zarobljenik u bitci kod Jurjevih stijena bio je Ali-paša Čengić. Prema predaji nakon zarobljavanja nekoliko je mjeseci bio zatočen u zrinskom kaštelu u Bakru, a postoji bilješka da je u podzemnoj odaji u Ozlju „čamio Čengijić-aga, što ga Petar Zrinski u nekom okršaju zarobio i radi kojeg se zavadio s karlovačkim generalom.“ Poslije ga je Petar Zrinski morao predati karlovačkom generalu Herbartu Auerspergu te je konačno oslobođen uz veliku otkupninu. Poginuo je 1664. godine u bitci kod Svetog Gotharda (Mogersdorfa).

Pobjeda vojske predvođene Petrom Zrinskim smatra se najvećom hrvatskom pobjedom nad Osmanlijama poslije bitke kod Siska 1593. godine, a očevici su isticali da je pobjeda bila veliki dobitak „od nas učinjen, kakov još ni nigdar, kako je Karlovac osnovan“, tj. od 1579. godine.