Tišinom se pjesma talasa

U Knjižari Matice hrvatske 29. studenoga održano je predstavljanje knjige zbirke Pjesme Dragutina Domjanića objavljene u Bilioteci Parnas. O knjizi su govorili njezin priređivač Alojz Jembrih, glavni urednik nakladništva MH Luka Šeput i književni teoretičar Vladimir Lončarević.

Matica je za Domjanićeva života objavila jednu njegovu zbirku Izabrane pjesme (1924) s opširnim inastruktivnim predgovorom Vladimira Lunačeka. U hrvatskoj stručnoj kritici, istaknuo je urednik, bilo je uvriježeno mišljenje da u Domjanića estetičku prevagu odnose isključivo pjesme na kajkavskom narječju. Taj su stav ispravili Cvjetko Milanja i Miroslav Šicel, koji su ukazali na estetski potencijal pjesama i na štokavskom. Budući da je Domjanićeva zbirka Pjesme tiskana 1933. na ćirilici u Beogradu, nije bila u Hrvatskoj dovoljno poznata. Stoga je u sadašnjem izdanju zbirka objavljena na latinici s opširnim pogovor Alojza Jembriha. Na taj se način Matica hrvatska odužila svojem bivšem predsjedniku (1921– 1927). Dragutin Domjanić podijelio u četiri ciklusa: Iz Kanconijera (11 pjesama), Ratni odjeci (7), Slike (35) i Život (32). Prati ih karakterističan Domjanićev ugođaj, neki će reći pasatističke nostalgije, neki melankolična pesimizma. Vrlo su rano kritičari prepoznali njegovu pejsažnu liriku kao najbolju. Često se polazi od motiva lijepe prirode, a prikazani su krajolici nerijetko spiritualizirani umetanjem mističnih motiva – vidljiva je težnja da se krajolik poveže s onostranim, naglašava urednik. Ova knjiga donosi i pjesme koje se otvaraju prema neposrednoj povijesnoj zbilji, podsjetimo se da autor djeluje između dvaju ratova, ali pritom ostaje vjeran postulatima esteticizma te radije piše o osjećajima, tjeskobi, negoli o ratnim strahotama. U nekim su pjesmama kritičke oštrice prema aktualnim društvenim događajima. Velika vrijednost izdanja, naglasio je Šeput, jest opsežan je pogovor priređivača Alojza Jembriha, s naslovima: Domjanić u svjetlu svoga zvanja, Domjanić na funkcijama DHK i MH, Dragutin Domjanić – Matičin predsjednik, Domjanićeva poezija u kontekstu moderne, Dragutin Domjanić kao tumač svoje poezije, Domjanićeve Pjesme (1933).

Vladimir Lončarević naglasio je da je Domjanić hrvatski mislio, tvrdo branio hrvatsko pravo, ne samo u smislu Hrvata i hrvatskog imena nego i hrvatskog jezika, koji je u ono vrijeme bio pod velikim pritiskom srbizacije u doba S.H.S.. Prisutnima je podrobno opisao i poetička obilježja Domjanićeve lirike.

Truda Braun-Šaban, Portret Dragutina Domjanića u predsjedničkoj sobi MH / Snimio Mirko Cvjetko


Izd. MH, Zagreb, 2022.

Domjanić je prije svega važan kao obnovitelj kajkavske književnosti. U Domjanićevoj poeziji kritičari su isticali uspješnost zbirke Kipci i popevke, (1917) ističe se suptilnost izraza pa je njegova kajkavska poezija pomogla integraciji iste u suvremenu književnost. Sam Domjanić za nju kaže: „Kajkavski sam počeo pisati, mislim, jer sam htio dati muziku i ljepotu naše kajkavske riječi, u kojoj mogu izreći što je najintimnije. Htio sam oljuštiti, da tako rečem; sve, što je nakit, i dati samu muziku, sliku i osjećaj, što ga svaki može osjećati.“

Općenito se za njegovu liriku smatra da je „lirika koja sjeća na ritam valcera“. I u ovoj zbirci Pjesme primjetna je zaokupljenost prirodom, smisao za osjećaj, boju i zvuk, melodioznost s prizvukom sentimenta. Lirski subjekt u pjesmama kao da je cijeli život, sljubljen s prirodom, proživio u jeseni. U nekim se pjesmama na jedinstven način spaja ljubav prema ženi s realijama prirode koja simbolima dolazi kao lijek. Uz pjesme krajobrazne motivike, u kojima su misaonost mjestimično združeni s ljubavnim motivima, javljaju se i socijalne pjesme, poglavito u ciklusu Život. A socijalni se motivi pak povezuju s religiozno intoniranim pjesmama s prizvukom Kranjčevićeva pathosa. Temeljna je značajka njegovih pjesama – (s)likovnost. Prema Lončareviću pjesničke bi se slike mogle prenijeti gotovo kao kratke filmske scene. Naravno, napominje i „boljke“ zbirke koje nalazi u pretjeranoj patetičnosti, ali smatra, kada bi se pojedine pjesme, koje nisu tako vješto literarno izvedene, izdvojile iz zbirke, tada ona ne bi bila stvarna slika vremena i duha u kojem se čvrsto zalagalo za poeziju kao iscjeliteljicu duše, čovjeka i svijeta.

Priča o hrvatskoj poeziji ne može se ispričati bez priče o Domjaniću, pjesniku jesenje duše koji je pisao dušama svog naroda. Čini se ipak da je na hrvatskoj kulturnoj i znanstvenoj sceni postao nepoznanica, kao i njegova posljednja za života objavljena zbirka (1933)  koju je objavila 2022. Matica hrvatska. Kako to da u Hrvatskoj nije imala toliko odjeka, objasnio je auditoriju poznati „domjanićolog“ Alojz Jembrih. Knjiga je, naime, tiskana u Beogradu 1933, samo tri mjeseca prije Domjanićeve smrti, i to na ćirilici, što je utjecalo na recepciju u Hrvatskoj. U Matičinu izdanju Domjanićeva ta štokavska zbirka Pjesme po prvi je put hrvatskoj javnosti predstavljena transkribirana u latinično pismo. 

Jembrih je prošetao okupljene Domjanićevim životom. Vrlo rano u djetinjstvu počinje čitati knjige i razvijati ljubav prema riječima, prema hrvatskom jeziku, koji je punim srcem branio. Djed mu je umjesto igračaka kupovao knjige. Nakon završene gimnazije odlazi na studij prava, a 1899. doktorira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Pravničku karijeru zaokružuje kao sudac istražitelj. Iz njegovih pisama otkrio je priređivač da mu ta služba nije bila tako mila. Kada se našao u određenim neprilikama, napisao je Domjanić svom prijatelju Vladimiru Šifferu da ne razumije zašto su se ljudi okomili na njega, jer sve što je sudio bilo je po osobnom uvjerenju, a što je tomu krivo ... Na javnoj kulturnoj sceni djelovao je kao član upravnog odbora Društva hrvatskih književnika, kao potpredsjednik književnog odbora, a poslije i predsjednik Matice hrvatske. Bio je u neposrednom dodiru s prirodom, o kojoj je tako rado i pisao. Za vrijeme u kojem je živio govorio je da nije odveć lirsko, ljudima je predbacivao da imaju malo smisla za liriku, ali da ona svejedno postoji i postojat će. Za njega je lirika pritajeni osjećaj nježnosti ili ljubavi i ljepote, ono što postoji i u najgrubljem čovjeku. Zato je držao da je lirika uvijek suvremena.

Ovom je prigodom Domjanić nakon 90 godina stigao na vječno čuvanje Matici hrvatskoj i ljubiteljima njegove poetske riječi, a u ime svih ljubitelja njegove lirike moglo bi se reći – za vsaku dobru reč, za vsaki stih tvoj, fala!