Svijet bez ljudskih prava

Svi žele mir. Za izgradnju mira potrebna su ljudska prava. Ona su u središtu trostruke veze mira sa sigurnosti, demokracijom i razvojem. Već 75 godina temeljna ambicija Deklaracije jest uliti jednakost, temeljne slobode i pravdu u društvo. U Deklaraciji su sadržana prava svih ljudskih bića i globalni je nacrt za međunarodne, nacionalne i lokalne zakone i politike te temelj Plana održivog razvoja do 2030.

Sve je to lijepo, ali trokut ljudskih prava itekako je ugrožen. Sigurnost je poljuljana. Osim međudržavnog sukoba između Ukrajine i Rusije, kao i Izraela i Palestine, svjedočimo povećanom nasilju u svim unutardržavnim sukobima, kao što su DR Kongo, Etiopija, Jemen, Južni Sudan i južni Kavkaz. Međunarodni promatrači također zapažaju povećanje vojnih izdataka bez presedana, čak i iz zemalja koje tehnički nisu u ratu. Nedavno smo dosegnuli brojku bez presedana: više od sto milijuna prisilnih izbjeglica. Nije riječ o „izbjegličkoj krizi“. To je humanitarna kriza u kojoj je svih trideset ljudskih prava navedenih u UDHR-u ugroženo. Ako je sigurnost u padu, slabi i mir kao ljudsko pravo.

Stup demokracije je u opasnosti. Došlo je do eksponencijalnog porasta građanskih sukoba i autoritarnih režima, kao i do pada razine demokracije, čak i u državama koje se tradicionalno smatraju konsolidiranim demokracijama. U svijetu je dvostruko više autokracija nego demokracija. Samo dvadeset posto svjetskog stanovništva živi u „slobodnim zemljama“. Osim pandemije virusa COVID-19, čini se da je „epidemija državnih udara“ zauzela međunarodnu pozornicu. Od 2021. broj državnih udara, pokušaja državnog udara i nasilnih demonstracija doseže vrhunce u 21. stoljeću, ubrzavajući cikluse nasilja.

Ciljevi održivog razvoja neće biti uspješni ako se svijet idealizira

I razvoj je ugrožen. Živimo u nejednakom svijetu u kojem 99 posto globalnog bogatstva pripada jednom postotku svjetske populacije. Prema nedavnim podacima 78. Opće skupštine Ujedinjenih naroda, deset najbogatijih milijardera ima više bogatstva od najsiromašnijih 40 posto čovječanstva. Nejednak pristup zdravoj i sigurnoj hrani, zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i prilikama za zapošljavanje pogoršavaju nejednakosti i pojačavaju se rastućim geopolitičkim napetostima. Ako je svijet nejednak, ljudska su prava iluzija za mnoge i povlastica nekolicine.

Na pola puta do 2030. nismo ni blizu postizanja ciljeva održivog razvoja i potpisan je novi pakt o „poticaju“ ili ubrzanju. Trenutačno ih je samo 15 posto na pravom putu, dok mnogi idu unatrag. Naime, nedostaju neki očiti ciljevi za „miran i prosperitetan svijet“, poput iskorjenjivanja nuklearnog i biološkog oružja. Također je sporno da ima previše ciljeva. Stoga je to okvir predodređen za neuspjeh, osobito ako se idealizira svijet bez siromaštva, gladi, s čistom vodom i odličnim obrazovanjem.

Brojke su ključne: 1,2 milijarde ljudi i dalje bi živjelo u siromaštvu od 2022. s manje od 2,05 američkih dolara dnevno, a gotovo 700 milijuna ljudi i dalje će se suočavati s glađu do kraja desetljeća te živjeti u golemim dugovima. Čovječanstvo je toliko letargično da treba nabrajati neotuđiva prava i neprestano potvrđivati ​​očito. Uostalom, kakav je to održiv razvoj u kojemu je gospodarstvo izjednačeno s ljudskim pravima? Financijski sektor nije zainteresiran za pravo na jezik, identitet, kulturu, ali se korporacije ipak pozivaju na humanost.

Humanost bez humanistike? U svijetu gdje se humanističke znanosti sve više gledaju kao larpurlartističke djelatnosti koje koštaju mnogo, a nemaju jasna rezultata, teško je govoriti o djelovanju humanosti. No što moderan svijet postaje moderniji, humanističke znanosti postaju sve nezaobilaznije. Rekao je to prije tridesetak godina njemački filozof Odo Marquard. Ta je rečenica danas jednako netočna kao što je bila i onda – samo što je postala mnogo jasnija i uvjerljivija. Protiv tvrdnje da humanističke znanosti postaju sve neizbježnije djeluje činjenica da obrazovana desetina svjetske populacije (što god netko želi shvatiti pod „obrazovanjem“) teško primjećuje kako humanističke znanosti postaju raširene diljem svijeta.

Trendovi govore da bi čovječanstvo definitivno moglo preživjeti bez humanističkih znanosti, u jednom obliku tehničkog transhumanizma koji je sam golema prijetnja ljudskim pravima. Kako god okrenemo statistiku, nema danas naroda, države ili akademske institucije u kojoj se ne vidi stravičan pad studenata na humanističkim znanostima. Jezici, povijest, filozofija mahom se ukidaju jer su studenti više zainteresirani za informatiku i prirodne znanosti i ima više privatnih donatora za te discipline. Budućnost je u primjeni humanistike u STEM-u, ali je upitno kako će se odvijati „etika informatike“ ili „filozofija biotehnologije“.