Premijera dostojna nacionalnog teatra

U Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku premijerno je izvedena opera Wolfganga Amadeusa Mozarta Figarov pir. Zabavna ali i zamršena radnja libretista Lorenza da Pontea, uz krasnu Mozartovu glazbu, smješta tu operu u najpoznatija ostvarenja glazbene literature. Intrigantna je to priča o ljubavnim igricama i prepletanjima i za operu brzim promjenama u radnji, ugođaju, izmjenama solističkih arija, recitativa i raznovrsnih pjevačkih ansambala. Ulaz na premijeru bio je drukčiji od onoga na kakav smo navikli. Naime, publici je predstavljena statua Nagrade hrvatskog glumišta, koju je osječki HNK osvojio dva dana prije za kategoriju mjuzikla i operete, dakle, za ostvarenje u glazbenoj kategoriji. Ima li bolje muze za umjetnike i veće intrige za publiku od one skrivene u pitanju: Hoće li premijera koja će se dogoditi ubrzo biti na razini kakvu je postigla Vesela udovica, koja je zaslužila nacionalnu nagradu za najbolju predstavu?

Postavljati Figarov pir zahtjevan je zadatak za svaku opernu produkciju, a osječka je uspjela ostvariti kvalitetno i publici blisko uprizorenje. Autorski tim osječkoga kazališta odlučio je skratiti originalnu inačicu, uspješno, jer ništa od najvažnijih glazbenih sadržaja nije izostavljeno. Za današnje prilike priklonili su se optimalnom trajanju izvedbe od oko dva i pol sata. Režija koju potpisuje Krešimir Dolenčić karakterizira ovu izvedbu dinamičnom, osmišljenom, zanimljivom, uza sve potrebne rekvizite (scenograf Andrej Stražišar), poštujući tradicionalnu podjelu uloga, pri čemu su pjevači iznijeli svoje uloge na visokoj razini uspješno spajajući pjevačke i glumačke zadatke. Osječki operni ansambl pomlađen je i obje postave, premijerna i reprizna, gotovo su u cijelosti „domaći“ pjevači. Većina njih (kao i mladih članova zbora) stasala je na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, što pokazuje da se briga za budućnost naše operne nacionalne kuće gradi sustavno i godinama predanim radom pjevačkih pedagoga. Pjevačka, visoka razina pjevačkih interpretacija koju su iskazivali od početnih tonova opere do posljednjeg broja, završne scene u kojoj se isprepleće jedanaest solističkih dionica može se pripisati velika profesionalnost u pristupu pripremi djela. U tome im je zasigurno pomogao cijeli tim koji je postavljao predstavu u glazbenom i dramaturškom smislu.

Produkcija HNK-a u Osijeku uspjela je ostvariti kvalitetno i publici blisko uprizorenje Figarova pira / Snimio Kristijan Cimer

Izvrstan je bio dirigent Filip Pavišić koji je tijekom cijele izvedbe suvereno vodio ansambl. Orkestar, solisti i zbor bili su na primjerenoj razini. Kompliciranu orkestralnu partituru, brojne poznate pjevačke solističke arije i nasuprot njima brojeve različitih pjevačkih ansambala, zborske dionice i recitative dirigent je povezao u skladnu cjelinu. Izdvojiti nekoga bilo bi nepravedno jer je ova operna premijera bila ujednačena po kvaliteti, sukladno ulogama, pa nakon ove izvedbe možemo mirno reći da Osijek ima pjevače koji mogu pjevati na bilo kojoj pozornici nacionalnih kazališnih kuća, baš kao što je u Osijeku u ovoj premijeri ulogu Susanne interpretirala gošća Josipa Gvozdanović. Pjevači koji su pjevali u premijernoj postavi (Grof Almaviva – Robert Adamček, Grofica – Katarina Toplek Horvat, Susanna – Josipa Gvozdanić,  Figaro – Leon Košavić, Cherubino – Steffany Findrik, Marcellina – Sanja Toth, Don Basilio – Matic Zakonjšek,  Don Kurzio – Predrag Stojić, Bartolo – Berislav Puškarić, Antonio – Krunoslav Tuma te Barbarina – Ivana Medić) iznijeli su, redom, svoje uloge profesionalno, autentično, tehnički i interpretativno na razini. Tomu su pripomogle i njihove scenske pojavnosti koje su bile u skladu sa stilskim karakteristikama klasičnoga stila.

Kostimografiju potpisuje Tea Bašić. Vuk Ognjenović koreografiju je kreirao tako da je scena bila ispunjena pokretom i zanimljivim plesnim momentima, koji su nadogradili i radnju i glazbeni izričaj. Osvrnula sam se po gledalištu da vidim kakav je sastav publike i zadovoljno mogu konstatirati da je Figara došla pogledati publika različite dobi. I svi su jednako uživali te svaku ariju ili druge glazbene brojeve nagrađivali velikim pljeskom. Zato mi se svidjelo što su režija, scena, kostimi i pokret takvi da nije bilo bezlično, ali ni nabijeno nepotrebnim i u zadnje vrijeme sveprisutnim neprimjerenim aluzijama različita tipa. Dakle, predstava je u cjelini dostojna nacionalnog teatra i djelo je koje će gledatelji moći preporučiti.

Moj je ukupni dojam kako su svi iz tima koji je postavljao operu imali zajedničku misiju; uskladiti vlastita umjetnička rješenja i ideje za dobrobit zajedničke izvedbe glazbenog djela. I to je najveća kvaliteta premijere koja je pokazala da se pametnim vodstvom, uz veliki rad, može pripremiti kvalitetna operna izvedba koja će zasigurno biti zanimljiva svim ljubiteljima opere, ali i onima koji žele doći u kazalište možda i prvi put na operu. A mom pitanju s početka ovoga teksta sada znate odgovor.