Preispitivanje mitova u svijetu koji se urušava

Sjever Vojvodine sjecište je različitih kultura i nasljeđa. Nekoć pod Panonskim morem, danas su za njegovu opipljivu kazališnu energiju zaslužni vojvođanski Mađari. U nevelikom trokutu između Subotice, Sente i Kanjiže izrastali su i još izrastaju punokrvni umjetnici, u velikoj mjeri okupljeni oko gimnazijskih i amaterskih trupa, od Andrása Urbána, Kinge Mezei do kompletnoga kazališnog autora Josefa Nadja. Međunarodni i višejezični regionalni festival suvremenoga kazališta Desiré Central Station naslanja se na geografski utabanu mješavinu folklora i avangarde pružajući gledateljima tijekom navodno najdepresivnijeg mjeseca u Subotici raznovrsne predstave kojima je u srži propitivanje osobnog i političkog, ali i odmak od tradicije, klasičnog kazališta s unaprijed zadanim pravilima.

Preispitivanje mitova
kazališnog jezika

Ove je godine festival kao i prošlih suočen sa skromnim financijskim sredstvima te se održao nešto ranije, od 17. do 26. studenog, na sceni kina Jadran i u Pozorištu Kosztolányi Dezső (nekadašnjem kinu Lifka). Nit vodilja Hit Me Baby Final Time jasno naznačuje defetistički odnos, dinamiku pojedinca i svijeta, čak i kad se ironično poigrava s megahitom Britney Spears. Sve što vjerujemo urušava se i poništava. Stoga smo u selekciji ravnatelja Andrása Urbána i koordinatora Gyule Francija mogli pogledati devet predstava koje na različite načine preispituju mitove kazališnog jezika (Poetika ćutanja, MandićCirkus, Deca, Škofjeloški pasijon), religioznosti (Kisik), perfidne tiranije (Totovi), ženstvenosti i slobode (Ko igra Sonju Savić, Marlene Dietrich – pet točaka optužnice) i seksualnog nasilja (Tiho, tiše).

Iz predstave Poetika ćutanja Andrása Urbána / Snimio Edvard Molnar

Eros–thanatos, život–smrt, identifikacija–negacija

Premijerno izvedena Urbánova Poetika ćutanja (Pozorište Kosztolányi Dezső) nastavak je redateljeva propitivanja izvedbenih elemenata, ali i nebavljenja tekstom, kojem prethode Poetika gledanja (Desiré, 2020) i Poetika slušanja, iz koje prvotno i kreće rad na šutnji. Na rubu fizičkog teatra i performansa četvero glumaca, Dávid Búbos, Borisz Kucsov, Gábor Mészáros i Andrea Verebes, dosljedno provode čvrsti dramaturški šav neartikulirana jezika, onoga koji prethodi govoru i mislima. Osluškujemo udisaje, izdisaje, potisnuto. Tijelo je u trzaju i trešnji. Ritam koji daje naglašavanje zvukova Lászla Palatinusza sažima se u vatri, bijesu, šibicama. Izvođači su jednako nasilni prema sebi i partnerima na sceni. Zubi grizu nož, nož reže gumbe na sakoima i hlačama, život je sveden na eros i thanatos. Na posve drukčijem registru unutar konvencionalne drame Urbán u Totovima (Sarajevski ratni teatar SARTR) preispituje odnos života i smrti. U savršeno simetričan život gospodina Totha i njegove obitelji uvlači se diktatura u liku Majora. Obrat i preispitivanje koje redatelj upisuje s dramaturginjom Vedranom Božinović u komediju Istvana Örkenyja istodobno sučeljava rusko nasljeđe „smijeha kroz suze“ i novokazališnu knedlu u grlu. U izvanrednom bi se ratnom stanju gledatelj baš poput dobrodušna protagonista najradije pod nešto zavukao i sakrio.

Pitanje identifikacije i negacije, ali i neizmjerno važna tema prekinute mladosti, zatiranja talenta i nerazumijevanja sredine, Urbán otvara u ritmički preciznoj Ko igra Sonju Savić (Gradsko pozorište Čačak i Bitef teatar, Beograd). Dramaturginja Vedrana Božinović preslaguje i kolažira intervjue ispreplećući ih s metateatarskim i autobiografskim slojevima. Političko nasilje izjednačava se s golim tijelom i referencijalnošću jer kad mladi i srčani glumci Nikola Voštinić, Bratislav Janković, Borjanka Ljumović, Ivana Terzić i Julija Petković izgovaraju: „Klekni, poljubi zemlju, reci ubio sam“, jasna je poveznica na rijetku institucionalnu ulogu Sonje Savić u Zločinu i kazni Beogradskoga dramskog pozorišta. Biti svoja, kontra sistema, ekscesna i odbačena, biti slobodna, cijena je koju skupo plaća ikona jugoslavenskog filma. Transponiranje mita u sadašnjost najbolnije odjekuje u monologu Nikole Voštinića, koji se metaforički i doslovno ogoljuje na sceni, pružajući most i ruku predstavi snažna ritma, poruke i energije upućene sve uniformnijim mladima. Taj mladenački impuls sadržava i Viripajev Kisik (Kazalište Tamási Áron, Sveti Đorđe, Rumunjska) koji se pokazuje podatnim za studentske vježbe omogućujući mnogobrojne rukavce. Redatelj Tibor Pálffy ljubavni par smješta u tehnoparty odjeljujući ih staklenim zidom. Iznimna tehnička preciznost i ritam koji daje glazba brzo se iscrpljuje u ponavljanjima, čak i kad se pojavljuje aluzija na Casablancu u intermezzu. Forma ne ide bez sadržaja.

Montiranje fizičkog i verbalnog

Mit o velikom glumcu Marku Mandiću, naučenu na igru tijelom i gomilu teksta, preispituje MandićCirkus (SNG Drama Ljubljana i Via Negativa) u režiji Bojana Jablanovca. Slojevitost značenja one man showa, performansa i fizičkog teatra ne ogleda se samo u prethodnicama MandićStroj, EkstraktMandić, Viva Mandić (2009) i Mandić? What the fuck is Mandić? (2011), nego i formi kojom se preispituje vlastita poetika, odnosno nasljeđe, kao što smo imali prilike vidjeti u Solu (2021) Nine Rajić Kranjac ili u Sad Sam Matthäus (2021) Matije Ferlina, ali i u svojevrsnom preispitivanju njegovih umjetničkih postupaka u this is my truth tell me yours (2023) Jasne Jasne Žmak. U finom montiranju fizičkog i verbalnog Mandić izvan naoko jednostavne dramaturgije jedna uloga, jedan udarac postavlja pitanja o kreativnosti, vlastitoj gladi za ekstremnim davanjem, impotenciji koja mu se javlja samo na sceni, dostojanstvu koje je debelo skriveno iza maske ili grimase, o preživljavanju jer smo tu, sada i ovdje. „Stvari opstaju jer su izgovorene“, reći će i ponovno zaboraviti, udariti o zid nove replike, i pritom nam ponuditi savršen kontrapunkt. Iza prividne i zavidne zvjerske grandomanije MandićCirkusa u kojem se on tek zaigrava, stalno počinje, trenutačno je 98 uloga, nerijetko u klasicima, i nevjerojatna brižnost partnerstva na sceni.

Mjesto okupljanja mlade publike

Zaključno, ovogodišnji se Desiré Central Station nanovo pokazao kao festival specifične energije, dosljedna inzistiranja na novokazališnoj estetici, ali i mjesto okupljanja u prvome redu mlade publike. Unutar našeg konteksta gostovale su predstave Olivera Frljića, Bacača sjenki, Hotela Bulić, Montažstroja, Ulyssesa, RadioTeatra, Triko Cirkus Teatra i Kazališta Grupa. Zadnje nas dvije godine nije bilo, a ove je u pratećem programu premijerno u Srbiji prikazan dokumentarni film Vitić pleše, nakon kojeg je uslijedio razgovor s autorom i redateljem Borisom Bakalom. Izostanak naših predstava ne znači nužno prekid kontakta, prije upućuje na svojevrsnu krizu i nemogućnost iznalaženja rješenja unutar već zamorna statusa quo, gdje uspješnice idu u ladicu odavno zastarjelih estetika ili poetika.

Specifična pozicija vojvođanskih Mađara, ali i upornost čitavog tima iza Desiréa, pokazuje da je moguće kazalište izvan centra, uz granicu, na sjecištu više kultura i jezika, unutar bogata austrougarskog nasljeđa. Prolazeći svaki dan iznova Trgom slobode prema Pozorištu Kosztolányi Dezső teško je ne nasmijati se kad s lijeve strane krajičkom oka ugledam omiljenu slastičarnicu poznatog prevratnika Ljubiše Ristića.