Ponavljanje starih obrazaca

Svake se godine od 1993, točno 24. studenog, dodjeljuju Nagrade hrvatskoga glumišta. Datum je odabran u spomen na dan kada je 1860. glumac Vilim Lesić sa scene najavio „da će se od sutrašnjega dana na zagrebačkoj pozornici govoriti samo hrvatski“, prekinuvši jednu od tada standardnih predstava njemačkih gostujućih družina. Protokol je ustaljen, u HNK-u u Zagrebu skupe se brojni nominirani i oni ostali u kazalištu i oko njega, producira se dodjela koja izdaleka podsjeća na slična mnogo glamuroznija dijeljenja strukovnih nagrada u svijetu, poput Oscara i Tonyja, samo, naravno, skromnije. Uglavnom se opravdano propituju pojedine kategorije (već je „slavna“ kategorija koja objedinjuje najbolji praizvedeni suvremeni hrvatski dramski tekst ili najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave ili zajednička kategorija za najbolju lutkarsku predstavu ili predstavu za djecu i mlade) i nominiranje jednih te izostanak nominacija za druge, o čemu je u Vijencu već višekratno pisano (vidjeti analitičan tekst Igora Tretinjaka u Vijencu broj 698 od 3. prosinca 2020).

Ivan Leo Lemo,

ansambl predstave Don Juan,

Želimir Mesarić,

Branka Beretovac-Vondraček/ Snimila Biljana Šimić / HDDU

O nagradama svake godine odlučuju tri žirija. Jedan za dramu (ove su ga godine činili predsjednik Velimir Čokljat i članovi Antonija Stanišić Šperanda, Ana-Marija Vrdoljak, Jasna Palić Picukarić i Davor Meštrović), drugi za operu, operetu i mjuzikl (predsjednica Jana Haluza i članovi Laura Vadjon i Goran Merčep) te treći za balet (predsjednik Svebor Sečak, članovi Mladen Mordej Vučković i Lydia Mila-Milovac). Tradicionalno, dodijeljene su dvije nagrade za „svekoliki doprinos kazališnoj umjetnosti“, dakle za životno djelo, i to Želimiru Mesariću za dramu i Branki Beretovac-Vondraček za operu.

U pojedinim kategorijama, s obzirom na njihovu brojnost i raznolikost – bilo je svega. Dijelom to ovisi o nominacijama, pa je tako nagradu za najbolju predstavu u cjelini dobio Don Juan HNK-a u Zagrebu, što je vrlo dvojben izbor, no teško da je moglo drukčije s obzirom da su nominirane još bile Velo misto zagrebačke Komedije te Zakon Zagore Gradskog kazališta mladih iz Splita. Za najbolju režiju nagrađen je Ivan Leo Lemo za Zakon Zagore, što je, kažu oni koji su predstavu vidjeli, također dvojbena odluka. Zato su glumačke nagrade prošle nešto bolje, za najbolju je žensku glavnu ulogu nagrađena Anita Matić Delić za ulogu u predstavi Na dnu oceana postoje neki svjetovi UO Arterarij, zanimljiv projekt ostvaren na zagrebačkoj nezavisnoj sceni, dok je za najbolju glavnu mušku ulogu nagrađen Vedran Dakić za ulogu Duška u Plišanoj revoluciji, predstavi Kulturnog centra Osijek, sve zanimljivije nove osječke izvedbene adrese. Treba još svakako spomenuti i nagradu za poseban doprinos kazališnoj umjetnosti – ona je ove godine pripala autorskom timu i ansamblu predstave Pravila su jednostavna u produkciji UO Četveroruka, čime ta izvankategorijska nagrada (ne funkcionira po principu standardne tri nominacije, već je dobitnik poznat otprije) ostaje vrlo relevantna, jer je i proteklih godina uglavnom pripadala zanimljivim projektima koji zaista pomiču granice i izdvajaju se iz prosjeka trenutne produkcije.

Nagrade za sporednu ulogu dobili su Ana Magud (Kate u Velom mistu) te Dušan Bućan (Sganarello u Don Juanu, zasluženo). Za mlade umjetnike do 28 godina nagrade su dodijeljene Mateji Tustanovski (za dvije uloge, u Plišanoj revoluciji i Sutra to možeš biti ti) te Luki Knezu (za ulogu u predstavi Beštije). Za najbolji dramski tekst, dramatizaciju itd. nagrađena je Ana Tonković za adaptaciju Ere s onoga svijeta za Zagrebačko kazalište lutaka. Dodijeljen je još niz nagrada, a potpun popis objavljen je na internetskim stranicama Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Zanimljivo je primijetiti da je ove godine izmijenjen pravilnik Nagrade te su omogućene nominacije umjetnika koji nisu hrvatski državljani, što je uvelike obogatilo baletnu konkurenciju.

Prije tri godine Igor Tretinjak u spomenutom je tekstu posljednju, zaključnu rečenicu završio spominjući uobičajene paradokse. Ove godine može se samo ustvrditi – ništa novo, barem što se drame tiče.