Pohvala popisu

Pohvaliti nam je jedan puki popis, popis tekstova akademika Tonka Maroevića u katalozima izložbi u razdoblju od pola stoljeća, od 1971. do 2020, koji su priredili Sanja Roić i Goran Šikić te ljetos objavila Hrvatska sveučilišna naklada, popis više od 850 bibliografskih jedinica – to je otprilike broj heksametara u nekom pjevanju Homerove Ilijade. Pohvaliti nam je Tonkovo djelo, ali i djelo pažnje prema Tonkovu djelu, djelo o djelu skriveno naoko najmanje poetičnom formom pisane riječi. Ipak, popis je nešto što svjetluca između proze zalihe i poezije reda. U Tonkovoj izvrsnoj antologiji hrvatskog pjesništva, koju je prije gotovo četvrt stoljeća objavila također Hrvatska sveučilišna naklada, nalazi se pjesma Dragutina Tadijanovića Sveti Ožbolt u kojoj otprilike u sredini stoji stih: „Pa dobro. Kakva je to pjesma? Sami podaci!“ A malo dalje Ivan Slamnig kaže da mu od svih ljudi na svijetu najviše imponira Carl Linné, „popisivač biljčica, sastavljač neoboriva popisa za majmune i ljude. Kako je samo imao vremena?“

Poezija se popisom hladi od sentimentalnosti. Negdje u Djelima apostolskim piše da nam se skrušeno nadati vremenu rashlade. To se sigurno odnosi i na pjesništvo. Jer i za poeziju bi se moglo reći ono što je Thomas Mann rekao za muziku, da ima toliko vlastite topline, stajske i kravlje topline, da joj svako rashlađivanje dobro dođe. (Tonku se, barem ponekad, Thomas Mann činio najvećim piscem 20. stoljeća.) Valja primijetiti da Mann govori iz sama srca ranoga njemačkog romantizma, varira misao Friedricha Schlegela da pjesnik ne smije biti zaokupljen onim o čemu piše, samo tako može osigurati svoju slobodu. I engleski romantik John Keats kaže da pjesnik od svih Božjih stvorova ima najmanje pjesničkog u sebi. U romanu Thomasa Manna umjetnik će svog trijeznog sugovornika zaprepastiti izjavom da je najjači afekt interes, jači od ljubavi. Rekao je to uz smiješak. Ali taj je hladni interes druga strana bezinteresnog sviđanja, jedinoga pravog pristupa umjetničkom djelu.

Snimio Božo Biškupić

Tonko Maroević završio je studij povijesti umjetnosti i komparativne književnosti, pa premda podsjećanje na akademske kvalifikacije malo znači za širinu i razinu njegove misli, mogli bismo reći da su mu život i djelo bili u znaku humanističke jednadžbe ut pictura poesis, pjesništvo je kao slikarstvo (govorio je da ga humanističko obrazovanje smiruje). No uvjeren sam da ga je od slavne Horacijeve izreke najviše zanimao njezin zanemareni, zaboravljeni i najčešće prešućivan ironični nastavak. Da, pjesme su poput slika, neke treba gledati pomno, iz blizine, one se ne boje stroge prosudbe – a za neke je bolje da ih se gleda izdaleka, u polumraku… Razlikovanje između pozornog i površnog pogleda u umjetničkoj je teoriji baroka i klasicizma još zadržalo nešto od Horacijeve ironije, kraj sadržajne dijalektike stajala je estetska dijalektika koja je po učinku i namjeri sličila filozofskoj refleksiji racionalizma. Descartes je tražio jasnoću i razgovijetnost. Poussin je razlikovao obično gledanje od svjesnog i pozornog, aspekt i prospekt.

 U naše doba razliku zatječemo kod Normana Brysona, kao kontemplativni gaze i letimični glance. Bryson sabrano promatranje približava čitanju, slike ne gledaju pa ih i ne treba gledati nego čitati. Moglo bi se čak pomisliti da je tijesno čitanje povlastica teksta a gledanje iz daljine povlastica slike. Tonko je onkraj modernih lingvističkih i ikoničkih obrata znao cijeniti klasike svoje struke, Aloisa Riegla i Heinricha Wölfflina, a oni su cijelu povijest umjetnosti držali razvitkom od gledanja iz blizine prema gledanju izdaleka, od kiparstva prema slikarstvu, od zbilje prema prividu. Od slikara Marina Tartaglie čuo je da bi svaki prizor trebalo gledati kroz vlažno oko. „Pjesma podrazumijeva vitalno iskustvo“, piše Tonko Maroević, „ali i stanovit filter, konceptualni, optički, kromatski ili akustički.“

Nejasnim gledanjem izdaleka ne brane se dakle samo loše slike, s distancom se ne vraća samo polumrak i nejasnoća, nego se vraća i sentimentalnost koju smo čini se uzalud pokušali staviti na led, sentimentalnost u Schillerovu smislu kao promatranje promatranja, djela o djelu. Možemo čak reći: druga sentimentalnost, jer ako postoji druga naivnost, onda i sentimentalnost ima pravo na svoju drugotnost. Slike imaju legende – a legenda je ono što treba čitati, ali iz daljine, ne iz blizine. I knjiga gledana iz daljine iščezava u općenitosti svog naslova – i stoji kao broj u katalogu knjižnice. Ako odmak nešto vrijedi, onda je odmak od odmaka još bolji. Naslovi su dobri, a od naslova je još bolji njihov popis.

Jezik se od svoje prirodnosti distancira stihom. Monotona pravilnost prozodijskog ritma, ulančani heksametri ili deseterci obustavljaju normalno kretanje naših osjećaja, „u ritmu naša duša, zibana i uspavana zaboravlja sebe kao u snu te misli i gleda s pjesnikom“, tako nekako tvrdi Henri Berg­son. Pravi pjesnik ne prezire brojanje. Dante eklogom odgovara na eklogu Giovannija del Virgilija i žali što su kolegi nedostajala samo tri stiha „da bi stotinom stihova zadivio tihe seljake“ (začudo ne u Tonkovu nego u prepjevu Branimira Glavičića). I na poznatoj slici Vlaha Bukovca Ivan Gundulić kroz vihor vila malko odsutno gleda u mutnu daljinu i broji slogove na prste. (Ne smije biti zaokupljen onim o čemu piše…) Velik dio drugog pjevanja Homerove Ilijade nabrajanje je grčkog brodovlja koje se prije odlaska u Troju skupilo u aulidskoj luci. Popis je poslije ponovljen u takozvanoj Apolodorovoj biblioteci. Homer je pokazao da se s popisivanjem može i pretjerati, sve ono što je nabrojio na Ahilovu štitu ni na najveći štit ne bi moglo stati… Nabrajanje se ne provjerava. Brojanica ili krunica jedno je od najstarijih i najdjelotvornijih religioznih pomagala, litanija jedan od najraširenijih molitvenih obrazaca – ali ni Litanija svih svetih nije došla do broja Tonkovih tekstova u katalozima izložbi. Moramo se izgubiti da bismo se našli. Izgubit ćemo se u popisu – i naći u uspomeni na Tonka Maroevića. Rastresenost vodi u sabranost.