Poetični jin adolescencije

Japanska poetičnost, taj unikatni pečat kulture koja je čak i kamikaze uspoređivala s padajućim laticama trešnjina cvijeta, uvijek je posjedovala jedinstvenu „sposobnost“ da i najmračnije pore ljudskog iskustva transformira u komadiće lirike. Nježni potez kistom isto je što i nagli rez katanom – čista stoička poezija, nebitno nalazili je u stripu, filmu ili romanu; ona je uvijek korijen, tako karakteristično japanski.

Mieko Kawakami je nova književna atrakcija, a njezine su knjige wabi-sabi japanskoga društva, aktivno pronalaženje ljepote u nesavršenostima. U slučaju njezina romana Heaven, nedavno objavljena u izdanju Vuković&Runjić, u prijevodu Voje Šindolića, nesavršenost bi bila visoko uznemirujuća razina tinejdžerskog sadizma, a ljepota upravo vještina Mieko Kawakami da na jednostavan i izravan način iskazuje emociju žrtve, besmisao nasilja i egzistencijalističke slijepe ulice. Čak i kada tone u potpuni mrak, Mieko Kawakami ostaje optimistična u eskapizmu mladenačkog bijega kroz prijateljstvo. Ipak, sve je vrijeme uzemljena temeljima neušminkane realnosti, čak i pod cijenu toga da je određeni dio zapadnjačke kritike optužuje za torture porn – kao da je napisala Teksaški masakr motornom pilom, a ne coming of age sagu, koja nemilosrdnim udarcima okrutnosti razara šutnju o maloljetničkim devijacijama onako kako je, recimo, Pasolini razarao koprofagijsku prirodu totalitarizma.

Izd. Vuković&Runjić, Zagreb, 2023.
S japanskoga preveo Vojo Šindolić

Istina je da Mieko Kawakami zlostavljanje ispisuje s dozom „novinarske“ hladnoće, ali ona je često tipična za japansku poetičnost, što može zvučati kontradiktorno samo onima koji ne razumiju prirodu jina i janga, kao razdiobe unutar ujedinjenosti; u ovom slučaju, nemilosrdne volje za moći i nezaustavljive volje za životom. Autorica je istaknula da je Heaven nadahnuo Nietzscheov Zaratustra, iako je njezin nadčovjek zapravo dječak preko čije se kičme – doslovno – prelama teret gaženja morala zakonom jačega.

Iako je prvi engleski prijevod doživio 2021, Heaven je objavljen još 2009, a radnjom je smješten u 1991. te proteže svoju glavnu temu kroz nekoliko desetljeća – razumljivo, jer epidemija zlostavljanja (ijime) u japanskim školama posljednjih se četrdesetak godina analizira i objašnjava, ali nikako ne i rješava. Istraživanje iz 2013. pokazalo je da je čak 66,2 posto učenika proživjelo vršnjačko zlostavljanje u osnovnoj školi, a od tada pa do danas broj je u neprestanu porastu. Neki razloge pronalaze u tradicionalnoj strukturi japanskoga društvenog konformizma, koji podrazumijeva ne samo progon drukčijih nego i zavjet šutnje; drugi broje sulude radne sate roditelja kojima djecu odgaja pop-kultura dok su oni na poslu… No klincima su znanstveni radovi manje važni, baš kao što oni ne bi smanjili horore junaka Heavena, koje vršnjaci prisiljavaju da jedu kredu, piju vodu iz WC-školjke i gutaju zlatne ribice.

Vršnjačkim se nasiljem desetljećima bavi svaki krak japanske popularne kulture, u filmskoj povijesti sve od radikalizma Miikeova Visitor Q ili serijala All Night Long do arthouse-eksperimenata poput All About Lily Chou-Chou (2001). U mediju koji izravno komunicira s populacijom najbližom problemu – mangama (stripovima) – bullying je nadahnuo desetke hitova, među kojima su March Comes In Like a Lion i Juujika No Rokunin, a u književnosti, ijime je posvuda, od Norveške šume Harukija Murakamija preko A Tale for the Time Being Ruth Ozeki do Lonely Castle in the Mirror, fantasy romana Mizuki Tsujimure iz 2017, koji rješenje za bullying nalazi u potpunom eskapizmu – ključ nisu prijateljstvo i ljubav koja transcendira mučeništvo, nego bijeg u potpunu fantaziju Japanske Narnije.

Glavni mučenici romana Heaven, naslovu usprkos, žive čvrsto na zemlji; imaju samo četrnaest godina, a oni su dječak kojeg zbog razrokosti zovu Oči i djevojčica Kojima, siromašna, prljava i neoprane kose. U razredu počinju komunicirati porukama i zbližavaju se pokušavajući razviti odnos unutar uragana zlostavljanja koje svakodnevno trpe, svaki na svoj način, svaki od svoje skupine zlostavljača – on od dječaka, ona od djevojčica. Nasilje i ponižavanje izmiče kontroli, likove dovodi do kontemplacije suicida, a dječak u konačnici jedini izlaz pronalazi u izbjegavanju škole pa tako postaje futoko, jedan od onih epidemijskih japanskih društvenih problema koji imaju svoj popularni termin, a koji zapravo označava zabrinjavajuće količine klinaca koji odbijaju odlaziti u školu, ali ne zato da bi se zabavljali skupljajući neopravdane sate u kafiću za bilijarskim stolom; zatvoreni u traume, zatvaraju se u kuće, jedan korak od toga da se pretvore u teško izlječive hikikomori – osobe koje odbijaju izaći iz sobe, prekidajući sve kontakte s eksternim svijetom.

Oni su već u početku svedeni na minimum, a u nedostatku zdravih školskih veza dolazi prva poruka: „Trebali bismo biti prijatelji“, napisana rukom, na papiru, kako i priliči pred-smartfonovskom dobu ranih 1990-ih. Stvaranje paralelnog, anonimnog komunikacijskog kanala autonomni je prostor u koji naši likovi „bježe“ u razumijevanje, ali i neka vrsta počasti eri u kojoj je 47-godišnja Kawakami provela osnovnoškolsko obrazovanje. Iako Heaven nije egzorcizam osobnih demona, Mieko Kawakami odrastanje u Osaki nazvala je „paklom“, uglavnom zbog obiteljske situacije, oca kojeg, kao ni novca, nikada nije bilo kod kuće pa je kao tinejdžerica radila u tvornici, ne bi li pripomogla kućnom budžetu.

Onda se proslavila kao blogerica, a samo godinu prije Heaven za tzv. „žensku novelu“ Breasts and Eggs (Chichi to Ran) osvojila je uglednu japansku književnu nagradu Akutagawa. Pod reflektore je zatim hrabro gurnula Heaven, beskompromisnu i visceralnu, a opet neviđeno toplu, ljudsku, oh tako ljudsku priču, pršteće slavlje mladosti unatoč ugrizima crnog jina adolescencije.