Pisac za mladež i starež

Društvo hrvatskih književnika i Odjel za književnost Matice hrvatske priredili su 23. studenog kolokvij u povodu 90. obljetnice rođenja Ivana Kušana, jednog od najistaknutijih i najpopularnijih hrvatskih književnika druge polovice 20. stoljeća, o čijem su životu i djelu izlaganja održali književni znanstvenici Helena Peričić, Stjepan Hranjec, Ana Ćavar, Zdravko Gavran i Ivica Matičević, kao i Kušanov prijatelj i suradnik režiser Miroslav Međimorec te sin Daniel Kušan.

Umjetnička svestranost

Kolokvij je vodila pročelnica Matičina Odjela za književnost Cvijeta Pavlović, a skup je otvorio predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran, koji je podsjetio na Kušanove veze s najstarijom hrvatskom kulturnom institucijom. Upravo je Matica 1956. bila izdavač prvoga Kušanova romana Uzbuna na Zelenom vrhu, kao i romana Domaća zadaća i Toranj te zbirke novela Veliki dan. U biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti priprema se knjiga izabranih Kušanovih tekstova. „Iako po obrazovanju diplomirani slikar, tek je u zrelim godinama napravio dvije izložbe. Okušao se s mnogo uspjeha u svim književnim žanrovima, a njegova djela Toranj, Prerušeni prosjak i 100 najvećih rupa pripadaju u vrhove hrvatske proze 20. stoljeća, dok njegove drame pozivaju na nova čitanja, pogotovo Svrha od slobode. Dobar dio kreativnosti posvetio je prevođenju autora koje je osobno cijenio. Bio je sjajan urednik biblioteke HIT junior. Radovao se novim knjigama kao da su njegove. Kao profesor dramskog pisanja nesebično je dijelio svoje literarne i kazališne spoznaje kako bismo ovladali pisanjem i kao umjetnošću i kao umijećem. Bio je iznimno obrazovan, načitan, intelektualno radoznao i nadasve duhovit. Bio je kozmopolit i neskriveni domoljub koji je zbog svojih stavova i tekstova u bivšem režimu imao status unutarnjeg disidenta“, kazao je Gavran prisjetivši se da je upravo Kušan čitao njegove prve tekstove dajući mu korisne savjete bez nametanja autoriteta.

Prvi Kušanov roman Uzbuna na Zelenom vrhu 1956. godine objavila je Matica hrvatska

Predsjednica DHK Hrvojka Mihanović Salopek istaknula je Kušanovu umjetničku svestranost, koja se ocrtava u činjenicama da je bio akademski slikar, profesor dramaturgije, vrsni prevoditelj s engleskog, francuskog i ruskog, urednik važnih časopisa, urednik književnosti na Radiju Zagreb, urednik HIT juniora, autor dvanaest romana i zbirki novela, kao i osam drama.

Ivan Kušan rodio se u Sarajevu 30. kolovoza 1933, završio je studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i radio kao urednik književnosti i likovnih umjetnosti u Telegramu, urednik književnosti na radiju, kao urednik časopisa za djecu Smib i Modra lasta, časopisa Most i biblioteke HIT junior. Od 2002. bio je redoviti član HAZU. Bio je i predavač na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U književnosti se javio romanom za mlade Uzbuna na Zelenom vrhu 1956. s dječakom Kokom kao glavnim likom, kojem su posvećeni i romani Koko i duhovi (1958), Zagonetni dječak (1963), Koko u Parizu (1972), Ljubav ili smrt (1987) i Koko u Kninu (1996) te zbirka novela Strašni kauboj (1982). Jednako popularni su i romani za djecu Domaća zadaća (1960) i Lažeš, Melita (1965). Kao prozaik za odrasle pripadao je naraštaju krugovaša te je objavio romane Razapet između (1958), Zidom zazidani (1960), Toranj (1970) i Prerušeni prosjak (1986) te zbirke novela Trenutak unaprijed (1957) i Veliki dan (1970). Originalno Kušanovo djelo je 100 najvećih rupa iz 1992, u kojem je „nadopisao“ erotska mjesta preskočena u djelima svjetskih pisaca. Autor je prvoga hrvatskog humorističnoga povijesnog romana Medvedgradski golubovi (1995). Objavio je i drame Spomenik Demostenu (1969), Toranj (adaptacija romana, 1971), Svrha od slobode (1971), Čaruga (1976), a i neki od romana za djecu dramatizirani su i ekranizirani. Umro je u Zagrebu 20. studenog 2012.

Dio svojih izabranih djela 1997. objavio je pod duhovitim naslovom Za mladež i starež, a sudionici kolokvija istaknuli su vrijednost i važnost dijela njegova opusa namijenjena odraslima, premda popularnost i danas ponajprije duguje djelima za djecu i mlade. O tome svjedoči „skandal“ kojega se prisjetio Daniel Kušan, kada je sredinom 1990-ih jedan učenik na Hvaru osvojio nagradu na literarnom natjecanju. Nastavnici su mu poželjeli darovati najnoviji Kušanov roman, no dali su mu 100 najvećih rupa, ne razmišljajući očito da je Kušan pisao i djela namijenjena punoljetnima.

Klasik hrvatske književnosti

Govoreći o Kušanovim djelima za djecu i mlade, Ana Ćavar kazala je da je 1956. zbog objave Uzbune na Zelenom vrhu prekretnica u periodizaciji tog dijela hrvatske književnosti. „Ivan Kušan jedan je od rijetkih autora čiji je cjelovit opus za djecu i mlade aktualiziran i popisima lektire, no on status klasika ne duguje prisili, nego isključivo kvaliteti djela, a recepcijsku atraktivnost duguje odbijanju tematiziranja socijalističkih rituala, kao i odbijanju pedagogizacije i didaktičnosti“, kazala je Ana Ćavar istaknuvši da se Kušan u popise lektire ipak probijao sporo i teško, prvi put kao prikladan autor tek 1968, a kao dio obavezne lektire tek 1991.

Stjepan Hranjec je ustvrdio da je Kušan pokazao kakva bi trebala biti suvremena proza za djecu, istaknuvši posebno njegovu apedagogičnost, vidljivu u tome što stariji u njegovim djelima, čak ni profesori i roditelji, nisu uzori mladima. Likovima djece Kušan parodira detektivske romane i humorom pravi odmak od klasičnog krimića.

O Kušanovoj prozi „za starež“ govorio je Zdravko Gavran, koji je ustvrdio da se može podijeliti u tri faze. U prvoj Kušan stavlja naglasak na psihološko portretiranje, u drugoj fazi na red je došlo humoristično-satirično prikazivanje i prokazivanje društvene i političke zbilje, a u trećoj fazi proza počiva na erotomanskom području. Prema Gavranu, u Kušanovim romanima za odrasle vidljiv je utjecaj psihoanalize i Joyceove tehnike stimuliranja toka svijesti.

Ivica Matičević govorio je o erotici u Kušanovim djelima, posebno o knjizi 100 najvećih rupa. „Tu se razotkriva njegov golem talent: od vještine u savladavanju raznorodnih žanrovskih okvira (poezija, proza, drama), preko tematsko-motivskog uživljavanja u odabranu građu kako bi se uhvatio duh teksta do živopisnoga stilskog kompleksa koji neće iskakati iznad i ispod izvornika nego će se činiti kao najbliža moguća varijanta koju je mogao zamisliti autor originala. Konačni je rezultat humorno i ironijsko ismijavanje početnog teksta, njegova dekanonizacija“, kazao je Matičević.

Dramaturški potencijal proze

Helena Peričić govorila je o Kušanovoj drami Svrha od slobode, nastaloj u doba kad i drugi hrvatski pisci počinju kritizirati političke pojave i upućuju na neuralgične točke u društvu u uvjetima jednopartijskog monopola i višenacionalne države, što se posebno izrazilo u tadašnjim radiodramama. „Svrha od slobode primjer je osebujne tekstualne potke, pogodna za uprizorenje u raznim razdobljima. Uprizorena 1971. na Dubrovačkim ljetnim igrama, prema ocjenama novinara bila je vragometan spektakl, a ponovno je izvedena tek 1995. na Zadarskom kulturnom ljetu, uoči oslobođenja zadarskog zaleđa“, kazala je Helena Peričić. Miroslav Međimorec, koji je režirao tu izvedbu, prisjetio se da su se te 1971. čuli zahtjevi za hapšenjem njega i Kušana jer su dramu političari shvatili kao političku provokaciju. Svrhu od slobode gledao je i Eugene Ionesco. Međimorec je kazao da je Kušanu ukazivao na dramaturški potencijal njegove proze jer je bio vješt u karakterizaciji likova i vođenju dijaloga te istaknuo da ima Kušanovih komada koji tek čekaju izvedbu.