Odlazak najvećeg realpolitičara 20. stoljeća

Studentima Fakulteta političkih znanosti knjiga Henryja Kissingera Diplomacija bila je svojedobno obvezatno štivo iz područja međunarodnih odnosa. Iako su doajeni znanstvenog proučavanja međunarodnih odnosa i geopolitike Radovan Vukadinović i Radovan Pavić više bili okrenuti Zbigniewu Brzezinskom, Kissinger se nije mogao zaobići. U to vrijeme studenti su još čitali na desetke knjiga kako bi mogli pristupiti ispitima, za razliku od današnjih smanjenih skripti i sažetaka poglavlja iz dva, tri naslova. Kissingerovu Diplomaciju, ali i druga njegova djela, znali smo od korica do korica ne bi li mogli dobiti uvid u to što je američka vanjska politika postigla u 20. stoljeću. Za većinu je Kissinger već bio legenda, a njegova je karijera bila ovjekovječena mahom crno-bijelim fotografijama, što je dalo naslutiti da je odavno napustio političku scenu.

No kao istinski homo politicus ovaj državni tajnik i vječni savjetnik za međunarodne odnose ostao je aktivan gotovo do posljednjeg daha. Poživio je sto godina, obilježivši američki pogled na međunarodne političke odnose, najčešće i kao vodeći donositelj odluka. Malo tko će se složiti sa svim njegovim potezima, ali Kissinger ostaje stup anglosaksonskog utjecaja na svjetske događaje, što budućim politolozima daje priliku da uče na njegovim uspjesima i pogreškama.

Henry Kissinger umro je 29. studenoga kao stogodišnjak / Izvor Wikipedija

Trajna povezanost
s njemačkim domom

Svoj stoti rođendan je tijekom ove godine proslavio triput, u tri grada koja su obilježila njegov život. Proslavio ga je u New Yorku i Londonu, dva politička i financijska središta svijeta koja su snažno oblikovali Kissingerovu karijeru. Ali posjetio je i svoj rodni grad Fürth u Njemačkoj. U gradskom kazalištu, potpomognut štapom, pokazao je svoju cjeloživotnu poveznicu s tim bavarskim gradom u okolici Nürnberga. „Za mene je vrlo dirljivo vratiti se u svoje rodno mjesto kako bih saznao koliko su bliske veze ostale između mog novog doma i mjesta gdje sam rođen“, rekao je na svom nepogrešivom njemačkom s američkim prizvukom. U Fürth je došao s nekoliko članova obitelji – također kako bi ih upoznao s obiteljskim korijenima. Zato je, kao i svaki njegov posjet Fürthu, dio toga bio i odlazak na djedov grob.

Heinz Alfred Kissinger rođen je 27. svibnja 1923. u njemačko-židovskoj obitelji u Fürthu. Danas njegovu rodnu kuću krasi spomen-ploča. Heinz i njegov mlađi brat Walter pohađali su židovsku srednju školu, a 1938. obitelj je pobjegla od nacista. Paula i Louis Kissinger s dva sina krenuli su iz Southamptona brodom Ile de France 30. kolovoza 1938. Odredište je bio New York. Heinz je postao Henry u Sjedinjenim Državama. Hitlerov uspon na vlast i bijeg u SAD – to su dva duboka dojma koja su oblikovala njegov život. Unatoč svojoj biografiji, protjerivanju i gubitku trinaest članova uže obitelji u holokaustu, uvijek se vraćao u Fürth. Kao ambiciozan student s Harvarda, brzo se penjao u političkoj karijeri. Savjetovao je čak devet američkih predsjednika o pitanjima međunarodne sigurnosti.

Realpolitički uspjesi
i pogreške

Njegova iskustva tijekom tog razdoblja oblikovala su njegovu težnju za stabilnošću i poretkom, što je utjecalo na njegove kasnije diplomatske strategije. Kao odličan student, Kissinger je briljirao na Sveučilištu Harvard i brzo se popeo u akademskim redovima prije nego što je nastavio političku karijeru. Kao savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik pod predsjednikom Nixonom, Kissinger je redefinirao američku diplomaciju. Odigrao je presudnu ulogu u povijesnom otvaranju prema Kini, strateškom majstorskom potezu koji je promijenio globalnu ravnotežu snaga. Njegova uloga u Vijetnamskom ratu, obilježena kontroverznim širenjem sukoba na Kambodžu i Laos, ostaje kontroverzan aspekt njegove ostavštine. Iako je 1973. dobio Nobelovu nagradu za mir za mirovni sporazum u Vijetnamu, njegovi kritičari tvrde da je ranija intervencija mogla spasiti nebrojene živote.

Kissingerov mandat karakterizirao je čvrsti realizam koji je pitanja ljudskih prava često stavljao na stranu u korist geopolitičkih interesa. To je bilo očito u njegovim odnosima s tadašnjom sovjetskom vladom, što je dovelo do detanta i revolucionarnog sporazuma SALT I o kontroli naoružanja. No njegova politika u Čileu, gdje je podupirao svrgavanje predsjednika Salvadora Allendea, te u Istočnom Timoru s indonezijskom invazijom koja je uslijedila, kritizirana je kao podrška autoritarnim režimima na račun demokratskih vrijednosti. Poslije toga podupirao je pakistansku upravu nad Bangladešom u strahu od prodora komunističke ideologije. Doživio je diplomatske uspjehe i neuspjehe na Bliskom istoku i Cipru, što je poslije opetovano potvrđivao. Ujedno je podupirao trajnu američku kontrolu nad Panamskim kanalom, argentinski vojni puč, kao i marokansko zauzimanje Zapadne Sahare.

Čak i nakon odlaska iz vlade, Kissinger je ostao važan glas u međunarodnim poslovima. Njegova konzultantska tvrtka, Kissinger Associates, savjetovala je svjetske vođe i korporacije, a njegovi su eseji nastavili utjecati na političke rasprave. Unatoč svim kontroverzama, Kissingerovu stručnost u pitanjima Kine i njegove analize svjetskog poretka cijenile su i kasnije američke administracije.

Nasljeđe koje polarizira

Ukorijenjene u američkoj realpolitici, Kissingerove će ideje ostati sačuvane i u njegovim knjigama. Bio je uspješan pisac, počevši s važnim zapisima za vrijeme svoje političke karijere kao što su Nuklearno oružje i vanjska politika (1957), Problematično partnerstvo: pohvala Atlantskog saveza (1965) i Američka vanjska politika: tri eseja (1969). U osamdesetima je slagao svoje izjave i eseje u nekoliko knjiga da bi potom 1994. izašlo prvo izdanje slavne Diplomacije.

I u novom je stoljeću pisao. Počinje s knjigom Treba li Amerika vanjsku politiku? Prema diplomaciji 21. stoljeća (2001), što će odrediti novu vanjskopolitičku misao. Suočen s mnogim upitima o svojem proteklom djelovanju, Kissinger piše i o Vijetnamu, Kini, tajnoj diplomaciji i svjetskom poretku. U najnovije vrijeme napisao je još dvije vrlo zanimljive knjige: Doba umjetne inteligencije: I naša ljudska budućnost (2021) te Liderstvo: šest studija u svjetskoj strategiji (2022).

Kissingerovo nasljeđe polarizira. Cijenjen zbog strateške oštroumnosti i diplomatskih prodora, kritiziran zbog etičkih kompromisa i teških posljedica u mnogim životima. Njegova uloga u puču u Čileu i bombaškim napadima u jugoistočnoj Aziji istaknula je moralne dileme njegove vanjske politike. Njegove strategije, koje karakterizira mješavina realizma i politike moći, nastavljaju utjecati na diplomatsko razmišljanje čak i dok se svijet suočava s izazovima multipolarnog doba. Henry Kissinger iza sebe je ostavio nasljeđe koje će još godinama izazivati rasprave, ali i podučavati nove generacije politologa i stručnjaka za međunarodne političke odnose. Iako je bio privrženiji Republikanskoj stranci, nije se libio savjetovati i Demokrate, a glavna krilatica u tom nastupu svakako je ideja da se demokracija gradi kod kuće, ali ne i u svijetu. Kissinger jednostavno nije smatrao da demokratski standardi mogu narušavati vanjskopolitičke ciljeve.