Od superpozicije do transpozicije

Trinaesta zbirka poezije sveučilišnog profesora književnosti Sanjina Sorela može biti interpretirana povlačenjem analogije s misaonim pokusom iz područja kvantne mehanike koji je 1935. osmislio austrijski fizičar Erwin Schrödinger: upućeni u eksperiment pritom bi razumjeli što u tom slučaju znači izlazak pjesničkog subjekta (ili možda poezije same) iz „superpozicije“, kako u egzistencijalnom, tako i u estetičkom te etičkom pogledu. Na takav nas interpretativni pristup mami naslovna sintagma koja je davno napustila okvire znanstvenog diskursa postavši kulturnom univerzalijom. No ustrajavanje na takvu interpretativno labilnu modelu izvjesno će rezultirati metatekstualnim spektaklom koji bi sâm sebi bio svrhom, čak i ukoliko ne bi bio posve nesuvisao: naime, izlazak iz superpozicije značio bi izlazak iz svih mogućih pozicija u onu jedinu moguću – ljubav. Sukladno završnom tekstu zbirke, na koji ću se vratiti, takva bi interpretativna akrobacija, osim što teži senzacionalizmu, bila i smislena. Ipak, bolje je osvrnuti se na ključne karakteristike rukopisa.

Knjiga je podijeljena u šest kvantitativno heterogenih ciklusa i broji 58 pjesama, a njezine su ključne karakteristike: povremeni ludizam, svjesni (ironijski) otklon u hipermetaforičnost, angažman i citatnost. Da je otklon u hipermetaforičnost svjestan postupak, potvrđuje pjesma Krucijalna pitanja suvremene pjesničke umjetnosti iz trećeg ciklusa u kojoj, među ostalim, stoji: „U zadnje vrijeme u modi je metafora.“ Uočimo li opaske na račun (auto)cenzure kojom je konkretiziran strah od društvene osude, nije teško zaključiti da je posrijedi komentar dominantne struje recentnog pjesništva koje je, pored hipermetaforičnosti, obilježeno i selektivnim angažmanom. Miljkovićeva sintagma „prejaka reč“ u tom smislu poslužit će kao stilogeni element, konkretnije kao katalizator ironije koja tim postaje bjelodana.

Izd. Stajer-Graf, 2023.

Uvodna pjesma zbirke (Pejzaži) sadrži angažiranu notu: bilješke o prostoru (metaprostor) ispostavljaju se kao topografija (podržavljene) letargije – emocionalna je entropija rezultat djelovanja sistema na pojedinca. Posljedica je očita, pa i izrijekom opisana naslovom drugog ciklusa (Masovne pojave usamljenosti), a pjesnički subjekt, ovaj put ne samo puki promatrač, odgovor nalazi u rehumanizaciji prethodno dehumanizirana svijeta („Biti personificiran“ u: „Dileme vladanja“). Kartografija pejzaža interferira s „kartografijom mita“ („Mitovi o postanku / Kontrasti su na kariranoj košulji. / Zemljina gruba geografija“). Šredingerovski princip šire je i slobodnije shvaćen kao princip dualnosti prirode koja počiva na opreci poput „svjetovno/sakralno“ (Kronični nedostaci), što u praksi rezultira dominacijom zla (Židovsko pitanje, Balada o metku u potiljku). U posljednjem primjeru svjedočimo dijalogu pjesničkog subjekta i (biblijskog) Petra, pri čemu metafizičko razgolićenje prirode zločina ukazuje kako na njegovu apsurdnost, tako i na njegovu postojanost, na što se nadovezuje pjesma More je njihov dom, još jedno potresno svjedočanstvo suvremene migrantske Odiseje. Jezični hipersenzibilitet katkad je potvrđen na mikrostilističkoj razini: bilo da je riječ o igri palatala u drugoj strofi pjesme Prošlost u primorskoj županiji ili o aliteraciji te igri dentala u petoj strofi pjesme Otvaranje proporcija. Nerijetko je uočljiva i homofonija koju bismo mogli pripisati kalamburima (Ostavljanje tragova), kao i stojevićevske bilingvalne geste (Bakarski suhozidi), koje podsjećaju na kulturološku superpoziciju samoće.

Pored brojnih izravnih referencija (Žohar, Moore, Marović, Gudelj, Ginsberg), uvodnih citata (Dick, Brecht, Twain, Babić, Basara ili, dakako ludistički, M. P. Thompson) i citata u tekstu (poput Antuna Ivanošića), naći je i neoznačeni citat: za primjer navodim sintagmu „Žut put“ preuzetu iz Stošićeve pjesme Maharije (zbirka Đerdan, 1951). Razvidno je i češće korištenje motiva flore/faune (pa i motivski iscrpljena ježa), promišljanje o prirodi kao odgovoru na kapitalizam (Bankar je moj prijatelj) te doživljajni aspekt dualizma prirode kroz prizmu istovjetnog trpljenja i hedonizma (Joh mane). Pjesma o mrtvom Leopoldu Mandiću k tome je ukaz na postojanu estradizaciju smrti od koje se, kao i od ostalih negativnih aspekata egzistiranja unutar kolektiva osamljenih, subjekt nastoji zaštititi ljubavlju – dosezanju „Jednog“ s neimenovanom družicom u završnom tekstu (Ljubavna pjesma), pri čemu integracija dopušta rodnu transpoziciju, kao i nesigurnost je li posrijedi subjektov monolog usred kojeg se transpozicija odvija, ili dijalog koji donekle podsjeća na biblijsku Pjesmu nad pjesmama. Na čitaocima je da odluče, a na meni da zaključim opaskom o uredničko-nakladničkim naporima Marijane Rukavina Jerkić koja, baš kao Sorel, djeluje neopterećeno recentnim trendovima.