Najprije uokolo Ogulina, pa u Ogulin

Ispada da sam više zujala oko Ogulina nego što sam boravila u samom gradu, no uistinu je tako. Nekoć sam se mnogo češće nego danas upuštala u planinarske pohode, a u okolici Ogulina ima nekoliko nezaobilaznih planinarskih točaka, kao što je uza sam Ogulin nezaobilazna i Ivana Brlić-Mažuranić sa svojom izmaštanom Kitež-planinom, koja prototip ima u Kleku, a koji su gledale njezine djetinje oči u najranijem djetinjstvu, jer je u Ogulinu rođena 1874. godine. Blizina naše severinske drvenjare i dohvatljivost toga područja iz nje svakako je još više pogodovala našim planinarskim i izletničkim putima. Planinski masivi, kao ni rijeke i jezera, ne poznaju granice administrativno izmišljenih županija, pa se tako neke planine prelijevaju iz jedne županije u drugu, kao npr. Bijele i Samarske stijene, čiji su neki izdanci u Karlovačkoj, a neki u susjednoj, Primorsko-goranskoj, županiji. No nama je cijelo to područje tvorilo cjelinu Gorske Hrvatske, odnosno Gorskoga kotara, jer današnjih podjela na županije u bivšoj Jugoslaviji nije još bilo. Dok sam se teškom mukom provlačila kroz tijesan prolaz zvan Ljuska da prođem pokraj bezdanih vrtača, prstastih kamenih visova, litica i jama sniježnica, pa sve tako do vrha s kojega se pruža nezaboravan pogled na okolne Samarske stijene, Klek i Bjelolasicu, već sam tada bila zahvalna Providnosti koja mi je omogućila da tu divotu osjetim i vlastitim nogama i očima. Koloplet tih kraških stijena i nadljudskih napora da se pod jednom takvom okomitom stijenom skutri jedinstveno planinarsko Ratkovo sklonište, koje je za putnike namjernike stalno otvoreno, a podigli su ga 1952. članovi PDS-a Velebit iz Zagreba u sjećanje na svojega člana Ratka Čapeka poginula u Alpama, stvorio je nerazmrsivu planinsku goransku rapsodiju, koja će odzvanjati u meni dok sam živa.

Jezero Sabljaci / Izvor Wikimedia

No osim kao meta planinarskih izleta, Ogulin se među nama počeo češće javljati kao administrativna meta kad smo 1970-ih kupili u Močilima (Severin na Kupi) od Franje Sečena zemljište na brežuljkastoj sjenokoši Sirivalji. Nekoć su tu bili vinogradi, no iskrčeni su i tek pokoji zidić otkriva da se ovdje još održala koja trta frankovke, ali samo za usputno zobanje u šetnji. Gazda Sečen je kao starinski gospodar uzeo na sebe da će urediti sve oko prijenosa zemljišta na naše ime i otada je Ogulin dobio na učestalosti. U Ogulinu je, naime, bio općinski sud, a u Vrbovskom zemljišnoknjižni odjel, pa je spominjanje tih gradova bilo nezaobilazno. No kad smo u Močilima podigli drvenjaru, okretali smo se i prema Ogulinu i prema Vrbovskom i kao turističkim odredištima, pa smo odlazili onamo najčešće za svoj gušt. Jednom bismo išli preko Gomirja, najzapadnijega pravoslavnog manastira ne samo u Hrvatskoj nego i u Europi, ali prije toga bio je tu frankopanski kaštel s crkvom sv. Marije, a 1621. Vuk Krsto Frankopan podiže kulu, koja će kasnije postati zvonik nove crkve. Jasno, prijetnja Osmanlija uvelike je promijenila štošta, pa tako i demografsku sliku kraja. Drugi put bismo skrenuli sa stare karlovačke ceste kod mjesta Zdihova i uputili se prema Ogulinu lošom cestom, jer upravo zato što je cesta bila loša na njoj nije bilo prometa, a nama je upravo to i odgovaralo. Išli smo u gljive, kojih je u godinama našega dolaska u taj kraj bilo još u izobilju. Nigdje ni prije ni poslije nisam u prirodi vidjela toliko bukovača, kokica i jelenovih uha, busenastih gljiva na panju, kao ondje. Seljaci su poznavali samo vrganje, pa su ostale gljive puštali na miru. Danas priča zvuči drukčije, sličnija je onoj o ribama u Jadranu. Izlovili smo i gljive i ribe.

Kad smo podigli drvenjaru, znali smo u njoj provoditi neusporedivo više vremena nego danas. Nikakvo čudo. Imali smo dobro društvo prijatelja, no već neko vrijeme „smrt bela kost“ kosi sve bliže, pa je i naša Sirivalja opustjela. A bila nam je, kako već rekoh, dobra baza za izlete u okolicu. Osim svoje djece, na takve jednodnevne izlete poveli bismo i koje dijete naših prijatelja, pa se tako jednom i jedna mala Lidija banjala s nama na jezeru Sabljacima, udaljenima 3 km od Ogulina. Sabljaci su umjetno jezero stvoreno kao akumulacija vode rijeke Zagorske Mrežnice za potrebe HE Gojak. Dakako, tada smo malo ili nimalo mislili na hidrocentralu, nama su se Sabljaci više sviđali kao ogulinsko more, jer nam je s malom djecom i poslužilo za prskanje, gacanje po vodi, namakanje, bacanje kamenčića u vodu, kao i za igre s kanticom i lopaticom kao onomad i na pravom moru.

Nismo se samo valjali u jezeru. Penjali smo se i na brda. Klek je (1182 m) bio nezaobilazan. Vidi se s mnogih mjesta – ta gromadna glava s Klečicama kao nogama, pa usporedba s usnulim divom itekako stoji. Već sam rekla da je poslužio i Ivani Brlić-Mažuranić kao prototip njezine Kitež-planine, jer je u Ogulinu 1874. rođena kao kći odvjetnika Vladimira Mažuranića (1845–1928), sina hrvatskoga bana Ivana Mažuranića. Klek je nakon osnivanja Hrvatskoga planinarskog društva (1874) u Zagrebu odmah postao meta planinara, no njegova 200 m visoka okomita stijena odnijela je i žrtve, pa tako i legendu hrvatskoga planinarstva Branka Lukšića (1927–1958), koji je pao baš u godini kada je na Kleku dovršen planinarski dom (1958). Kad sam se počela penjati na Klek, njegove mi serpentine nisu bile teške, no ča je bilo tega više ni. Danas ga samo udivljeno gledam iz daljine s mnogih točaka. Kao i na gotovo erotiziranim platnima Vladimira Varlaja, koji je na isti način personalizirao i planine Samoborskoga gorja podatnim potezima žuto-smeđih pastoznih nijansi, kakve se vide u smiraj onih dana kad blaga svjetlost sipi sa visina zlatom po svuda mirnoj krajini.