Nacionalno kazalište mora biti u funkciji nacionalne kulture

-

Od proljeća ove godine na mjesto intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku zasjeo je Vladimir Ham, do tada zamjenik ravnatelja osječkog Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića. Kako promišlja ulogu kazališta u hrvatskoj kulturi i društvu, što će sve biti na repertoaru osječkoga HNK-a u njegovu mandatu, što misli o novom Zakonu o kazalištu i Zakonu o jeziku neke su od tema razgovora s intendantom Hamom.

Snimio Kristijan Cimer

Gospodine Ham, što vam je bio poticaj i razlog da se kandidirate za intendanta osječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta?

Iskreno rečeno, zaljubio sam se u to kazalište u svom prošlom administrativnom angažmanu u mandatu intendanta Vlaha Ljutića. Želio sam se jednog dana vratiti u to kazalište i nešto konkretno napraviti.

Mislite da možete?

Uvjeren sam da svojim dosadašnjim radom i iskustvom, upravo u ovom trenutku svoga profesionalnog života, ali i u trenutku u kojem se Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku nalazi, mogu najviše pridonijeti njegovu daljnjem umjetničkom napredovanju.

Slijedit ćete kontinuitet dosadašnjeg djelovanja?

Svakako. Ali ću u dogovoru s umjetnicima kazališta, glumcima i pjevačima, raditi i na usvajanju svega onoga što kazalište čini živim i publici zanimljivim.

Koliko tradicija i kontinuitet osječkoga HNK-a utječu i određuju sadašnje njegovo djelovanje?

U velikoj mjeri utječu i utjecat će. U našem svakodnevnom promišljanju i radu nikada ne zaboravljamo činjenicu da je kazalište s djelovanjem započelo davno, da slijedimo tradiciju dugu 117 godina i da 117 godina u kontinuitetu djeluje profesionalno kazalište na hrvatskom jeziku upravo na ovoj lokaciji. Zbog toga nastojimo biti dostojni svega onoga što su generacije kazalištaraca stvorile prije nas, nastojimo sva iskustva i stečena znanja, svu tradiciju, korisno i kreativno primijeniti u svom današnjem radu. Nacionalno kazalište, kakvo je naše, mora uvijek voditi brigu o repertoaru, koji mora biti u funkciji nacionalne kulture – ne smije zaboraviti da je njegova glavna misija čuvanje hrvatske kulturne baštine, ali mora poticati i pomagati i suvremeno hrvatsko kulturno stvaralaštvo.

Neko vrijeme vaše je kazalište uz dramu i operu imalo i balet, što danas nema. Razmišljate li o obnovi baletnog ansambla?

Jezgra budućega baletnog ansambla prisutna je u našoj kući kroz baletnu skupinu koja djeluje u okviru operne produkcije te uspješno upotpunjuje glazbene, ali i dramske produkcije. Kako se ta jezgra ne bi raspršila i kako bismo jednoga dana stajali uz bok drugim nacionalnim kazalištima koja imaju baletne ansamble, moramo tu jezgru sačuvati, povećavati i što prije potvrditi konkretnim radnim ugovorima i baletnim predstavama.

Pripremate li konkretnu baletnu predstavu?

Da. Praizvedba baleta koju planiramo u ovoj sezoni – u veljači 2024. – ima za cilj još jednom sebi i kazališnoj, ali i svakoj drugoj zainteresiranoj javnosti, pokazati da smo kadri raditi zahtjevne umjetničke pomake i kada je balet u pitanju. Kad je riječ o drami i operi, to smo mnogo puta dokazali, to nije upitno. Vjerujem da će produkcija koju planiramo u suradnji s kolegama iz splitskoga HNK-a veliki iskorak za hrvatsku kulturu. Naime Davor Bobić, jedan od najvećih hrvatskih živućih skladatelja, za nas je skladao balet Snježna kraljica prema pripovijetki H. C. Andersena, koji će na scenu postaviti nacionalni baletni prvak i proslavljeni koreograf Svebor Sečak. Dakle hrvatska skladba, u rukama hrvatskog koreografa u produkciji dva nacionalna kazališta – vatromet hrvatske kulture, a napose plesne umjetnosti.

Uspjeh svakog kazališta ovisi o repertoaru, pa recite što sve u ovoj sezoni pripremate?

Nakon uspješne praizvedbe drame Jom kipur ili pomirenje rađene prema romanu Ivane Šojat, na scenu nam je stigao Mozartov Figarov pir, koji na scenu osječkoga HNK-a postavlja Krešimir Dolenčić. U svojoj dugoj karijeri Dolenčić je dosad u osječkom HNK-u radio samo jednom, prenoseći svoju Luciju di Lamermoor iz Splita. Tako je ovo prva izravna suradnja s njim za naše kazalište. U 2024. prva premijera dolazi nam u veljači, a riječ je o spomenutoj baletnoj koprodukciji. Nakon toga, u ožujku, izlazi premijera komedije Dušana Kovačevića Maratonci trče počasni krug u režiji Olje Đorđević. Bilo nam je u startu jasno da će tekst privući pozornost publike, ali i kolega kazalištaraca.

Tako već sada imamo ugovoreno devet gostovanja u RH s predstavom koju još nismo ni počeli raditi, a osječka publika već zove s upitima za ulaznice na blagajni HNK-a u Osijeku. Nakon Maratonaca izlazi opera Prodana nevjesta Bedřicha Smetane, dok ćemo sezonu zaključiti Letom iznad kukavičjeg gnijezda. Uz navedena djela koja predstavljaju našu repertoarnu obvezu i prema osnivaču – Gradu Osijeku, u planu su i dva važna koncerta – Lipanjska operna noć, ali i u doba korizme Requiem W. A. Mozarta.

Dakle, osječka publika će biti zadovoljna?

Nadam se. S obzirom da smo – uz kazališnu produkciju u osječkom Kulturnom centru – jedina kazališna scena za odrasle u Osijeku, mislim da bi bilo nepristojno reći da neki žanr kod osječke publike prolazi bolje ili lošije. Ako je predstava dobra, publika će je voljeti i o njoj će se glas širiti usmenom predajom, bez uobičajene promidžbe.

Što je najtraženije? Što publika najviše voli?

Kad se radi o dramskoj produkciji, publika najviše voli vodvilj, a kad je riječ o glazbenoj ponudi, najviše se traže operete. To su podaci naše blagajne. Iako u nedostatku orkestralne koncertne sezone kakvu imaju metropole publika jako rado posjećuje koncerte našeg opernog orkestra, koje se trudimo učiniti što popularnijima.

Od rata do danas igrali ste tri predstave koje su na neki način evocirale stradanje i sudbinu Slavonije; Unterstadt se bavio Drugim svjetskim ratom, 260 dana stradanjem u Domovinskom ratu, a nedavno praizvedena predstava Jom kipur ili pomirenje, govori o nužnosti praštanja. Kako to doživljava vaša publika?

Sudeći prema reakcijama publike na najnoviju predstavu Jom kipur ili pomirenje, mislim da su pogođeni i tema i realizacija teme. I Unterstadt i 260 dana i Jom kipur ili pomirenje kod publike su imale ulogu katalizatora i katarze, koja je po meni možda i predugo odgađana. Ja mislim da uloga kazališta nije samo zabava, na čemu jedna naša televizija pridobiva gledatelje, nego je uloga kazališta i propitivanje povijesnih pojavnosti i otkrivanje novih pogleda i novih osvrta na već poznate teme. Na takav način povijest prestaje biti isključivo područje povjesničara i postaje područje publike, koja često takve teme razumije bolje od povjesničara; ne kalkulira nego prosuđuje razumom i osjećajima, što povijest zbog kojekakvih kompromisa zaboravlja činiti. Osim toga, mislim da kazalište kroz sudbine likova, kroz umjetnost, događaje bolje čuva od zaborava. Hoće li i Jom kipur doživjeti uspjeh i slavu prethodna dva naslova, tek ćemo vidjeti.

Zgrada HNK u Osijeku / Izvor Wikipedija

U svojem intendantskom programu naveli ste da će kazalište za vašeg mandata surađivati s regionalnim kazalištima u Slavoniji, ali i s ostalim HNK-ima u Hrvatskoj. Kako ćete to realizirati i koliko su publika i Ministarstvo kulture zainteresirani za tu vrst suradnje?

Uz projekt K-HNK-a, Konzorcija nacionalnih kazališta, koji uz razmjenu recentnih scenskih ostvarenja među HNK-ima podrazumijeva i koprodukcije, drago mi je da se rodio i projekt Slavonski KaFe, festival slavonskih kazališta. K-HNK jest projekt izrastao iz Ministarstva kulture i medija uz svesrdnu potporu ministrice Nine Obuljen Koržinek, te je iz sredstava ministarstva i financiran, što svim nacionalnim kazalištima uvelike olakšava suradnju, a našoj publici donosi najbolje od nacionalne kazališne ponude.

Na čemu se temelji ponuda Konzorcija nacionalnih kazališta? Što sve nudi?

Zahvaljujući tom projektu Ministarstva publika će u svakoj sezoni na sceni osječkoga HNK-a moći vidjeti do osam produkcija HNK-a iz Zagreba, Rijeke, Splita i Varaždina, po dvije iz njihove najnovije produkcije. Ujedno Ministarstvo je potičući taj oblik suradnje dodatnim sufinanciranjem oživilo koprodukcijsku aktivnost među nacionalnim kazališnim kućama. Tako je osječki HNK u mandatu moje prethodnice s operom riječkoga HNK-a produciralo dvije sjajne jednočinke Arlecchino i Gianni Schicchi, a u ovoj sezoni ulazimo u koprodukciju sa splitskim HNK-om koja uključuje praizvedbu baleta Snježna kraljica. Bez podrške Ministarstva kulture i medija takva suradnja ne bi bila moguća, kako zbog zemljopisne udaljenosti tako i zbog kompleksnosti naših kazališta.

Jesu li u planu koprodukcije sa slavonskim kazalištima?

Uvijek smo prakticirali koprodukcije s kazalištima u Slavoniji. Ubuduće će ta suradnja biti realizirana i kroz Slavonski KaFe festival, pokrenut prije dvije godine. Premda je taj festival logistički zahtjevan, a nekima i zbog njihovih financijskih mogućnosti upitan, ipak se nadamo i vjerujemo da će projekt opstati. I zbog dodatne platforme koja uključuje regionalnu prezentaciju kazališnih ostvarenja u regiji.

S obzirom da vaša županija graniči s Vojvodinom, hoćete li uspostaviti tješnju suradnju s Hrvatima iz Vojvodine, s njihovim kazalištima, jesu li oni za to zainteresirani?

Interes postoji, a postoje i vrlo živi kontakti. Moja velika želja jest biti potpora Hrvatima u Vojvodini, koji su nakon dosta godina ponovno u javnost iznijeli konkretnu želju i namjeru za osnivanje hrvatske dramske scene u okviru Srpskoga narodnog pozorišta u Subotici. Vjerujem da će uloga osječkog HNK-a, kao zemljopisno najbliže hrvatske nacionalne kazališne kuće, uz podršku Ministarstva kulture i medija, biti snažna logistička baza za takve namjere. Naši glumci bit će na raspolaganju hrvatskoj drami u Subotici za njihove projekte. Sve naše stručno znanje, prikupljano 117 godina, rado ćemo i otvorena srca staviti na raspolaganje hrvatskoj drami u Subotici.

Planirate li suradnju s kazalištima u Bosni i Hercegovini?

Naravno. Veze s našim kolegama u Mostaru vrlo su žive, pa je i razmjena predstava vrlo živa. Ubuduće ćemo tu suradnju proširiti i na sva zainteresirana kazališta u BiH.

Je li izvedba predstave Maratonci trče počasni krug naznaka neke suradnje sa srbijanskim kazalištima? Zašto ste to stavili na repertoar?

Razlozi postavljanja Maratonaca ponajprije su komercijalne prirode. Zato smo za redateljicu odabrali Olju Đorđević, redateljicu iz Subotice, s kojom je naše kazalište uspješno surađivalo u prošlosti i s kojom je stvaralo hit-predstave. Kako sam spomenuo ranije, već sada vlada veliki interes za tu predstavu i uvjeren sam da će doživjeti velik broj izvedbi te da ćemo njome u kazalište privući publiku koja dugo nije prešla naš prag.

Suvremena kultura, osobito rad kazališta, upućena je na politiku, ovisna je o politici koja donosi odluke što i kako kulturu financirati. Jeste li zadovoljni odnosom politike prema kulturi?

S obzirom da već više od desetljeća plešem između ta dva svijeta, uvjeren sam da je odnos politike prema kulturi najčešće odraz prilika u društvu, a najviše ovisi o gospodarstvu. Svaki put se razveselim kada vidim da politika prihvaća kulturu kao važnu ekonomsku komponentu, kada shvaća da u kulturu treba ulagati, da je treba razvijati, jer uspjeh i razvoj kulture omogućava i utječe na sveukupni razvoj društva, svih njegovih segmenata. S druge strane sneveselim se kada vidim da postoji dio društva koji kulturu promatra isključivo kao trošak. Nadam se da će takvo viđenje kulture ubuduće biti sve rjeđa pojava.

Imate li osjećaj da politika pod svaku cijenu želi upravljati kulturom i stoga jer joj umjetnici popuštaju zbog financiranja?

Osobno mislim, a za to se i zalažem, da ljudi, koji su u demokratskoj proceduri od naroda izabrani da upravljaju i usmjeravaju razvoj naše domovine, trebaju imati utjecaja, trebaju odlučivati o kulturnoj politici države, županije, grada… To nikako ne vidim kao nešto loše. Naravno, njihove odluke moraju biti stručne, moraju proizlaziti iz stručnosti i stvarne zainteresiranosti za razvitak hrvatske kulture.

Ipak, počesto smo svjedoci odluka koje su utemeljene na isključivo stranačkim i svjetonazorskim principima. Što mislite o tome?

Cenzura i rad kulturnih ustanova prema totalitarističkom diktatu naravno da nisu dobra stvar. Možda sam nedovoljno upućen, ali mislim da smo ta vremena prevladali, te da politički intervencionizam u kulturu danas nije moguć. To ne znači da politika ne treba utjecati na kulturne programe i događaje, da ne treba imati slobodu usmjeravanja određenih kulturnih oblika dodatnim poticajima. Poticaji su dobrodošli.

Glede kulture, jeste li zadovoljni HDZ-ovom vlašću u Osijeku? Koliko je zainteresirana za kulturu u Osijeku?

Teško da mogu biti objektivan, ali mislim da je s gradonačelnikom Ivanom Radićem doista došlo do pozitivnog pomaka, zaživjela je neka „nova energija“. Iako sam i sam bio sudionik prošlih sastava gradske vlasti, sada je nakon pune dvije godine mandata jasno da nam je trebao mlad i energičan gradonačelnik. Suradnja s gradonačelnikom, ali i njegovim suradnicima, sjajna je, što ne čudi previše, jer se naprosto razumijemo – i sâm sam radio njihov posao, pa razumijem koja su ograničenja i okviri u kojima se krećemo. S druge strane imamo veliku podršku i autonomiju u svom radu i na tome sam doista zahvalan. Treće, manifestacije poput Osječkog ljeta kulture ili naše koncertne sezone Grada rastu obujmom i kvalitetom. Veliki doprinos tomu daje i Kulturni centar Osijek, koji ravnatelj Majić vodi s mnogo entuzijazma i uz veliku potporu gradonačelnika i njegova tima.

Koliko će se osječki HNK baviti temama i interesima nacionalnih manjina, kojih u Osijeku i Slavoniji ima? Kakav je interes tih manjina za tu vrst suradnje?

S obzirom da je Osijek po svom etničkom sastavu vrlo šarolik grad, u njemu i oko njega živi i aktivno djeluje velik broj nacionalnih manjina, interes nacionalnih manjina za kazalište je velik. Osobito kada se radi o temama i kulturi nacionalnih manjina. Neke od tema nacionalnih manjina već su obrađivane u godinama iza nas, a vjerujem da će se kazalište i ubuduće baviti manjinskim temama. Za takve teme naša publika je zainteresirana, to joj je prirodno kao što je prirodan i suživot. Dakle nisu neprirodne, ne znače ništa neobično, već se uklapaju u svakodnevicu koju živimo. Zato mislim da bi i ubuduće trebalo kroz kazališnu umjetnost propitivati život i položaj nacionalnih manjina u prostoru njihova života i društvu. Pritom i ne zaboraviti isticati njihov doprinos razvoju hrvatskog društva u cjelini.

Planirate li raditi kakvu predstavu sličnu izvanrednom Unterstadtu?

Smatrao sam da bi krajnje neobično bilo da, nakon što je u mandatu intendanta Božidara Šnajdera postavljen Unterstadt, pa u mandatu intendantice Vrselja Donjodravska obala, da sada kada je na čelu HNK-a Nijemac, izostane tekst s takvom temom. Stoga je u planu postavljanje na scenu dramatizacije romana Ludwiga Bauera Zavičaj, zaborav, koji za temu ima potragu za vlastitim (manjinskim) identitetom.

Hoće li ta praizvedba biti u ovoj ili sljedećoj kazališnoj sezoni?

Praizvedba je svakako planirana za 2025. godinu. U fazi smo dogovora s autorom o dramatizaciji romana, te s potencijalnim redateljem koji će djelo postaviti na scenu.

Hrvatski sabor je 16. studenoga prihvatio Prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku, čijim donošenjem skrb o hrvatskom jeziku i književnosti prvi put dobiva institucionalni okvir. U njegovanju i čuvanju hrvatskoga jezika važnu ulogu mora imati i kazalište. Slažete li se s tim ili mislite da je jezik isključivo političko pitanje?

Jezik je osnovno obilježje identiteta jednog naroda. Zakonski urediti javnu i službenu uporabu jezika je nužnost. Doista mislim da kazalište u tome mora imati važnu ulogu, ali mislim i da ju je do sada vrijedno ispunjavalo. Pritom ne mislim samo na jezik, kojim glumci govore na pozornici, nego i na jezik kojim su dramski tekstovi napisani ili na prijevodni jezik. Upravo promocijom hrvatskoga dramskog pisma kazalište aktivno sudjeluje u razvoju jezika, dok izvođenjem hrvatskih djela aktivno sudjeluje u njegovu očuvanju. Javnost to često zaboravlja. Velikim dijelom jer je neinformirana, a onda i jer je politički potaknuta. Mnogi su protiv zakonskog uređivanja uporabe hrvatskoga jezika jer ne shvaćaju da postoji razlika između standardnog i govornog jezika, jer ne znaju da nitko, nikakav zakon, nikomu neće određivati kako će govoriti u razgovornoj komunikaciji. Dakle, nužno je propisati jezik kojim se govori u informativnom programu nacionalnih informativnih servisa ili javne i državne uprave.

Jeste li upoznati s Zakonom o kazalištima, njegovim tretiranjem kazališta i glumaca? Neki kazalištarci već govore da nije dobar, da će kazališta financijski biti još više osiromašena. A pogotovo umjetnici, kojih se svake godine sve više školuje, a nemaju se gdje zaposliti.

Zakon o kazalištima koji je Hrvatski sabor donio u ožujku 2023. po meni prati recentni razvoj naših kazališta i dodatno uređuje brojna pitanja koja nisu bila riješena dosadašnjim kazališnim zakonom, a nisu ni drugim aktima. Iskreno, ni u fazi javne rasprave o Prijedlogu zakona među kritičarima nisam vidio nikakav bitni problem, nego samo eventualno potrebu da se podzakonskim aktima i internim pravilnicima neke situacije bolje razrade. I urede. Mislim da će novi Zakon o kazalištima, osobito velikim kazališnim kućama, omogućiti daljnji razvoj.

A što je donio umjetnicima?

U nekim segmentima kazališnim umjetnicima osigurao je dodatnu sigurnost. Primjerice, tako sada možemo kao ravnatelji s umjetnicima sklapati ugovore na neodređeno vrijeme a da prije toga ne moraju godine provesti na ugovorima na određeno vrijeme i slično.

A što nudi mladim umjetnicima, koji su praktički na cesti?

Kad je riječ o mladim, tek školovanim umjetničkim kadrovima, možda bi se ubuduće i što prije doista trebalo promisliti o upisnim kvotama. Jesu li upisne kvote, za umjetnička kazališna zvanja i zanimanja, primjerene tržištu rada koje je mladim glumcima i drugim kazališnim umjetnicima na raspolaganju nakon diplome.

Zašto nema više privatnih kazališta?

I ja se to često pitam. A onda ubrzo shvatim da je to povezano s nizom razloga. Presudni je gospodarstvo. Vjerujem da će se pojaviti više ulagača za projekte kazališne umjetnosti u trenutku kada standard života u Hrvatskoj bude na takvoj razini da cijena ulaznice za kazališnu predstavu može dugoročno isplatiti projekt. U današnjim ekonomskim okolnostima to je jedva izvedivo i čestitam onim malobrojnim kolegama koji uspijevaju iz javnih i privatnih izvora na životu (i u radu) održavati privatna kazališta.

Na kraju, koliko ste praizvedbi planirali u svojem četverogodišnjem mandatu?

U ovoj, prvoj sezoni mandata, koju smo započeli, praizvedena je dramska predstava Jom kipur ili pomirenje, u režiji Želimira Mesarića, a uskoro će biti praizvedba opere Snježne kraljice, u režiji Krešimira Dolenčića. Uz Zavičaj, zaborav planirane su još četiri praizvedbe, što u dramskom, a što u glazbenom programu. Smatram, kako sam već rekao, da je zadaća nacionalnih kazališta promicanje novoga hrvatskog dramskog (pa i glazbenog) pisma. Uz nekakav „čelični“ repertoar koji je uobičajen za kazališta naših gabarita važno je, radi publike i njezina razvoja, imati na repertoaru nove tekstove, propitivati pojavnosti u društvu, ali i u zabavnom segmentu pratiti trendove u struci.