Meštrović za nove generacije

U povodu 140. obljetnice rođenja, i 40. obljetnice Muzejskog prostora, danas Galerije Klovićevi dvori, priređena je impozantna retrospektivna izložba skulptura najvećega hrvatskog umjetnika svjetskog glasa kipara, arhitekta, slikara i pisca Ivana Meštrovića, jednog od najvažnijih Hrvata svih vremena, u organizaciji Galerije Klovićevi dvori i Muzeja Ivana Meštrovića u Splitu. Prije četrdeset godina, kada je otvoren Muzejski prostor, prva je izložba bila Ivana Meštrovića, tada u povodu 100. obljetnice umjetnikova rođenja. Autorice su retrospektivne izložbe povjesničarke umjetnosti Petra Vugrinec, muzejska savjetnica Galerije Klovićevi dvori, i Barbara Vujanović, muzejska savjetnica Muzeja (bivše Fundacije) Meštrović, obje doktorirale upravo na Meštroviću, koje potpisuju i vrsne stručne tekstove predgovora u opsežnom katalogu. Organizaciju izložbe potpisuje kustosica Iva Sudec Andreis.

 Djela za izvanrednu, sveobuhvatnu retrospektivu su iz Atelijera Meštrović, Gliptoteke HAZU, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i Hrvatskoga povijesnog muzeja u Zagrebu, Galerije Meštrović i Galerije umjetnina u Splitu, Gradskog muzeja u Drnišu te iz Iloka, Osijeka, Vrpolja i Dubrovnika, posuđena iz domaćih privatnih zbirki i iz inozemstva: iz bečke Akademie der bildenden Künste i Belvederea, češke South Bohemian Gallery, Brooklyn Museuma u New Yorku, iz Rima, dva slovenska muzeja, Narodnog muzeja u Beogradu, Tate Gallery u Londonu i Sveučilišta u Leedsu.

U jasnom i odličnom postavu vidi se raznovrsnost stvaralaštva Ivana Meštrovića, i po motivima i po materijalima / Snimio Goran Vranić

Cilj organizatora privući je mlađu publiku, onu koja dosad nije imala priliku dobiti dojam koliko je zapravo važna Meštrovićeva umjetnost za nas i našu zemlju. Posjetitelji imaju jedinstvenu priliku na jednom mjestu vidjeti više od dvjesto djela raspoređenih na dva kata i u atriju Galerije. Postav se kronološki prati od drugoga kata nadolje, umjetnikov razvoj od dječaka u Otavicama pa sve do slavna umjetnika čiji su radovi krasili i gradove u SAD-u, dva konjanička spomenika Indijancima u Chicagu: jedan s kopljem, drugi s lukom u ruci iz 1928. Osim upoznavanja s Meštrovićevim radovima, izložba nam pruža i kritički rezime njegova umjetničkog opusa.

Nezaobilazan dio identiteta hrvatskog naroda

U jasnom i odličnom postavu vidi se raznovrsnost njegova stvaralaštva kako u tematskim odrednicama, tako i korištenim materijalima. Meštrovićeva djela, od arhitekture – studirao je u Beču i arhitekturu te osmislio kružnu građevinu Doma hrvatskih umjetnika, remek-djelo naše moderne arhitekture i kružnu obiteljsku grobnicu u rodnim Otavicama kod Drniša – do skulpture, književnih djela (napisao je u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti knjigu o Michelangelu), i autobiografski roman Vatra i opekline o svojim složenim odnosima sa ženama, sretnim (sa suprugama Ružom i Olgom, i nesretnim, platonskim ljubavima (s Olimpijom koju ljubi mlad u Parizu, a koja umire od tuberkuloze i oprašta se sa svojim dragim u ganutljivu oproštajnom pismu, potom s Marijom Banac i Čehinjom Ruženom Zatkovom, kojoj po muževoj narudžbi čini portret žene bez ruku, sputanu, svu stisnutu u monolitnom bloku). Cijeli Meštrovićev opus nezaobilazan je dio identiteta hrvatskog naroda. Prepoznatljivim rukopisom i figurativnim originalnim stilom trajno je obilježio povijest hrvatskog, europskog i američkog modernog kiparstva.

Rođen je 15. kolovoza 1883. u slavonskom mjestu Vrpolju, gdje mu je otac Mate Gabrilović Meštrović (1864–1922) bio na poslu željezničara, oženjen Martom Kurobasa (1864–1941). Iduće godine mlada obitelj vraća se u zavičajno selo Otavice kod Drniša, u kojem je Ivan proveo djetinjstvo i ranu mladost. Dok je čuvao ovce, oblikovao je u drvu i mekanom kamenu figurice, Seljaka (1894) i Bosanca na konju (1898). Šibenska katedrala dojmila ga se kao dječaka i počinje pisati prve pjesme u desetercu nadahnute narodnim pričama i legendama.

Već 1899. zapažen kao izniman talent, ima prve izložbe kod drniškog opančara i u oštariji u Otavicama, potom u Zadru u uredništvu Narodnog lista. Izlaže skulpture i crteže narodnih junaka popraćene pjesmama u desetercu. Uči klesati kod Pavla Bilinića u Splitu, dok ga majstorova žena Regina Bilinić podučava crtanju, a prof. Ante Bezić prima ga na večernji tečaj za šegrte u splitskoj realki. Tada, 1900. godine, nastaju poprsja cara Franje Josipa I, đakovačkog biskupa i najvećega mecene u hrvatskoj povijesti Josipa Jurja Strossmayera, medaljon s portretom „oca domovine“ Ante Starčevića, prvi autoportret te reljef glave Bogorodice i skulpturica Anđeo i janje.

Odlazi u Beč, boravi kod češkog činovnika Františeka Sykore. Profesor na bečkoj Akademiji Otto König, kod kojega su već studirali prvi rani hrvatski modernisti u kiparstvu, Robert Frangeš Mihanović i Rudolf Valdec, jedanaest godina stariji od Meštrovića, priprema ga za akademiju i preporučuje kolegama profesorima Edmundu Hellmeru i Hansu Bitterlichu. Primaju ga kao presedan, protiv akademijina pravilnika da ne primaju studente bez završene srednje škole, tako su golem talent iskusni profesori vidjeli u njemu. Godine 1901. zahvaljuje profesoru Königu dobrim realističnim portretom, kako ga je učio.

Zdenac života

Sljedeće godine upoznaje Augusta Rodina, kada je gigant kiparstva posjetio Beč, i kao i na mnoge druge mlade kipare Meštrovićeve generacije, ostavio snažan utjecaj. Susretao se s Rodinom i u Pragu na X. izložbi češkog umjetničkog udruženja Mấnes, na kojoj je sudjelovao s drugim hrvatskim umjetnicama i umjetnicima. Radi svoj drugi autoportret, s buntovnim i samopouzdanim izrazom. Duga razbarušena kosa i glava podbočena je na stisnutu lijevu šaku. Tih godina stvara secesijsko-simbolistička djela: Posljednji cjelov, na kojoj ćelava muška glava odozgora u vrh glave ljubi vrh glave mladoga bolesnog muškarca asketski upalih obraza i očiju (1902), Žrtvu nevinosti, mršavu žensku figuru skvrčenih nogu i zabačene glave (1903–04), Strast, skvrčenu žensku figuru, sličnu Rodinovoj glasovitoj Danaji, a onda i fascinantnu, složenu skulpturalnu kompoziciju od mnogih isprepletenih ženskih, muških i dječjih tijela Timor Dei (Božja noga, 1904–05), u kojoj golema Božja noga gazi sve pod sobom. Prikaz je to neizbježnosti smrti. Godine 1904. portretira Isu Kršnjavog, svojega prijatelja slikara i grafičara Tomislava Krizmana, djevojčicu Boženu Begović i Lava Nikolajeviča Tolstoja. Tada dominiraju secesija i simbolizam, i sve su tadašnje Meštrovićeve skulpture stvarane u tom stilu.

Mladi Meštrović počinje izlagati s grupom Secesija na njezinim izložbama do 1910. Godine 1905. nastaje slavni Zdenac života, remek-djelo izlagano na izložbi Secesije. Umjetniku su 22 godine, a stvorio je djelo koje prikazuje život i ljubav, obitelj, parove koji se grle i ljube. Žeđaju četiri para, jedan starac i jedno dijete. Simbolizira razdoblja života, prolaznost svega, ovjekovječeno u trajanju pred zgradom HNK-a u Zagrebu. Interpretirano je kao morlakizam, bremenito biće hrvatskog naroda, ni rodenizam, pogotovo ne impresionizam, prije ekspresionizam. Kratkotrajnost života na zemlji i tragičnost čovjekova ograničena postojanja potaknuli su umjetnost na razmeđu stoljeća na nutrinu, introspekciju, subjektivni doživljaj egzistencije. I mladi Meštrović tada i do kraja života nosi u sebi tu klicu sumnje, pitanja, pa propituje u skulpturama nevinost, čežnju, brigu, strast, ljubav i erotičnost, kao i autoerotičnost i vlastitost brojnim autoportretima protegnutim kroz razna životna razdoblja.

Starica, Pariz, 1908.

Godine 1905. radi i Laokoona mojih dana, muškarca stegnuta udovima žene što će poput udava istisnuti posljednji dašak života, jedan od arhetipova simbolističkog kipareva razdoblja.

Mladić odgojen na narodnoj usmenoj književnosti i desetercu u nekoliko je godina apsolvirao Schopenhauera i Hofmanstahla, inficirajući se suvremenom tjeskobom. Strast i Razbludni starac i djevojka, Draškanje primjeri su Meštrovićeva moderniteta i beskompromisnog umjetničkog nagona. Majčina briga i Obitelj iz 1905. nadahnute su važnom preokupacijom – obitelji. Godine 1907. u Beču stvara u patiniranoj sadri Postamente: dječaka s balonom, dječaka s usnom harmonikom, ženu s dvoje djece, ženu s djetetom, i dekorativni postament te Vazu najstariju, s trbuhom, ručke ljudske ruke.

Pariško razdoblje

Godinu poslije, 1908, u Parizu je. Tamo u granitu kleše portret Leopoldine Wittgenstein, supruge prvoga Meštrovićeva mecene u Beču Karla Wittgensteina, najbogatijeg austrougarskog industrijalca i oca velikog filozofa Ludwiga, za kojega je napravio prvi zdenac života, fontanu s vodom i nekoliko stojećih figura za dvorište njegove bečke vile. Nastavlja s vazama. Radi Vazu dugoga grla s reljefima nalik klasičnim grčkim likovima na oslikanim vazama i dvije Velike studije ruku: sa šakom gore i šakom dolje. Izdužene su to vertikale ruku obrnuto okrenute. Radi stojeći kip/akt mlade djevojke Nevinost i njezin pandan, fascinantni lik Starice. Mlado je žensko tijelo podatna površina finih konveksno-konkavnih odnosa, dok je starost ekspresija iskustva, trajanja i trošenja. Staračko je tijelo biološki omlohavilo, opustilo se, istaknule su se kosti i bore. Kipar je u Beču prijateljevao s kritičarkom Bertom Zuckerkandl, a njezin je muž, liječnik, omogućio umjetniku da prisustvuje seciranjima na medicinskom fakultetu. S instinktom za proporciju, pokret i redukciju suvišnog u Parizu 1908. stvara Staricu, jedan od najdojmljivijih prikaza ljudskog tijela u cijeloj povijesti umjetnosti.

U to doba počinje i rad na figurama budućeg slavnog Kosovskog ciklusa, koji će prikazivati ratnike, heroje i udovice u Kosovskoj bitci 1389. Kosovskim je fragmentima vidovdanskog mita u glini, sadri, drvu, kamenu i bronci osvojio svijet, prvo na zagrebačkoj izložbi Nejunačkom vremenu usprkos, izložbom u Zagrebu 1910, a pogotovo od 1911, kada je samostalno izlagao u srpskom paviljonu na međunarodnoj izložbi u Rimu, a njegov je monumentalni herojski kiparski stil bio opjevan do mjere da je proglašen najvećim živućim kiparom. Ivan Meštrović bit će simboličnim nositeljem napretka južnoslavenskog ujedinjenja protiv austrougarske hegemonije, i za ostvarenje hrvatskoga narodnog bića unutar njega, kako je i počeo kao dječak s folklornim elementima koji su na tragu zahtjeva za nacionalnom umjetnošću, koju je propagirala i splitska grupa Medulić, kojoj je pripadao.

Srđa Zlopogleđa, Pariz, 1908.

Mit o Kraljeviću Marku, kojega monumentalno modelira na konju, generiran iz legendi o višestoljetnim borbama s Turcima, definirao je i odredio našu drugu Secesiju, čiji je Meštrović bio vođa. Nabijen je energijom, poletom, buntom i napetim pokretom u sedlu. Kraljević Marko i njegov konj jedno su tijelo, jedan volumen, jedan napeti mišić. Stilizirani su. Prvi je modelirani lik ciklusa monumentalan, golem, u bijeloj sadri izliven lik Miloš Obilić, bez ruku, odlučno zakoračio naprijed. Mišićave je napete anatomske građe, s istaknutom vratnom žilom, nedvojben dug klasičnom antičkom i Michelangelovu oblikovanju. Djeluje kao praslika Boccionijeva Kontinuiteta pokreta u prostoru, a u njemu su vidjeli odjek Rodinova Čovjeka koji hoda.

Promišljanje
ženskoga akta

Antički uzori bili su Meštroviću posebno pogodni za promišljanje ženskoga akta, koji je dominantna tema razdoblja između dvaju svjetskih ratova, njegova neoklasicističkog razdoblja. Zatim Moja majka, žena koja kleči u narodnoj nošnji izvedena u mramoru, druga verzija od one koju će u trokutastoj simetričnoj kompoziciji stvoriti za Povijest Hrvata, od kojih je kamena postavljena pred zgradu Sveučilišta (Pravnog fakulteta) u Zagrebu. Moja majka trebala je biti na ulazu u Vidovdanski hram. Modelira opak izraz lica na portretu junaka Srđe Zlopogleđe. U Parizu 1908. stvara Roba, muški pognuti akt s odrezanim nogama i rukama iza leđa. U sadri i mramoru radi fascinantan stojeći lik Starice, a pognuti lik starice s odrezanom jakom žilavom muškom rukom koju drži u rukama prikazuje Majku Jugovića. Godine 1908/09. modelira i sfingu za zamišljen, a nikada realiziran hram u Beogradu za vidovdanski ciklus s kosovskim ciklusom i ciklusom Kraljevića Marka, koji je trebao imati i aleju karijatida koje drže arhitrav, konjanički lik Kraljevića Marka, Banovića Strahinju, udovice, a 1910. nastavlja raditi reljefne glave vojnika, ratnika te junaka i ranjenog junaka. Radi reljef Kosovka djevojka, s nagim polegnutim junakom Pavlom Orlovićem u prvom planu, iza njega sjedi djevojka. Godine 1911. nadopunjuje ciklus Borcem i stiliziranim lavom kao karijatidom za Vidovdanski hram.

Portret Augustea Rodina, Rim, 1915.

Osim antikom nadahnjuje se i Michelangelom Buonarrotijem, Augustom Rodinom, ali i mezopotamskom, asirskom skulpturom, posebno u stiliziranim frizurama ratnika. Vestalka, svećenica djevica koja čuva vječni plamen, Povijest Hrvata i mramorna Kontemplacija mišljene su poput egipatskih pisara, sjede u trokutastoj, piramidalnoj simetričnoj kompoziciji. Motivi žene u Meštrovićevu stvaralaštvu u mnogim transformacijama i varijacijama najkonkretniji su primjeri originalnih rješenja i potvrde stila, i koliko ga god stavljali u niz Rodin, Bourdelle, Maillol, Meštrović je svoj, što je potvrdio i Rodin osobno. Ženski aktovi i likovi poput Žene kraj mora, Čekanja, Sjećanja II, Žene kraj mora, Sanjarenja, Psihe, Odmaranja te likovi majke s djetetom i/ili Bogorodice s djetetom kao simbola majčinstva, gdje majka doji dijete, a tu je i složena skulpturalna skupina Nakon poroda, derivirani su aktovi iz firentinske grobnice Medici. Plijene neoklasicističkom ljepotom, jer su bezvremene paradigme sa snažnim tijelom i melankoličnom glavom. Važnost žena u opusu analogna je važnosti žena u Meštrovićevu životu i klasifikaciji njegovih ljubavi: tragična s prvom ljubavi Olimpijom u Parizu, intelektualna s prvom suprugom i muzom Ružom Klein, senzualna i platonska s Ruženom Zatkovom, lirska i platonska s Marijom Banac, obiteljska s drugom ženom Olgom Kesterčanek, s kojom je imao djecu Martu (umrla s 25 godina), Tvrtka, Mariju i Matu.

Rob je izravna reminiscencija na Michelangelove manirističke kipove robova. Meštrović je napisao i knjigu o Michelangelu te mu posvetio portret i modelirao Michelangela pri radu. Teme Pieta i Mojsije, koje je tijekom Prvoga svjetskog rata, a i poslije u više navrata i verzija isklesao ili modelirao kao slobodnu formu ili reljef, izviru iz Michelangelovih istoimenih uzora. U njima će Meštrović primijeniti uvijek drukčije inačice u materijalu i stilu, ekspresionističkog, neoklasicisičkog i realističkog predznaka. Rimska Pieta nosi nemir i tjeskobu sužanjstva u ustaškom zatvoru na Savskoj cesti, gdje je bio s prijateljem slikarom Jozom Kljakovićem u Drugom svjetskom ratu, i očaj koji je zahvatio njega i veći dio čovječanstva. Trebao je biti smaknut, napisao je bratu oproštajno pismo, ali u zadnji je tren pomilovan. I Mojsija radi u nekoliko inačica, na neki način poistovjećujući sebe s velikim biblijskim prorokom, podignutom desnicom ističe svoj utjecaj, ali i jednakopravnu kiparsku ulogu i važnost s Rodinom – prepotentno, nema što – a Rodina je portretirao godinu prije. Na pitanje što misli kako ga je Meštrović prikazao, Rodin je odgovorio: „On uvijek zna što hoće i to učini. Sav je svoj.“ U likovima Mojsija, Robu i nekim muškim likovima velikih dimenzija i monumentalna izričaja možemo reći da postiže mikelanđelovsku terribilitấ. Meštrović uvijek traži i nalazi vlastiti i narodni izraz identiteta. Stvara arhetipove u svakom žanru kojim se bavi, potpuno određen figurativnošću, i pojavnosti ljudskoga tijela, lica i ruku, portretima i autoportretima.

Bogorodica s djecom, New York, 1925.

Vrsni londonski
portreti

Od početka karijere Meštrović je portretirao suvremenike, članove obitelji (oca s brkovima i turbanom na glavi, više puta prvu suprugu Ružu Klein, sestru joj Selmu Klein, drugu suprugu Olgu Kesterčanek i njihovu djecu Martu, Matu, Mariju i Tvrtka), prijatelje, umjetnike (prijatelje slikare i grafičare Jozu Kljakovića i Tomislava Krizmana, profesora kiparstva na bečkoj Akademiji Otta Königa, Michelangela i Rodina, pjesnika Luku Botića, Slavena Vidovića, „ludog“ Mileta, Adu Pavičić, Ruženu Zlatkovu, Anđu Petrović i Leopoldinu Wittgenstein), intelektualce, političare i svećenike (Nikolu Teslu, cara Franju Josipa I, Antu Starčevića, kralja Aleksandra Karađorđevića i njegovu ženu Mariju Holenzollern, kralja Faisala, Isu Kršnjavoga, biskupa Strossmayera i monsinjora Svetozara Rittiga), domaće i inozemne ličnosti. Portretirao je i Krista i sv. Ivana Krstitelja, odnosno izradio njihove glave. Etablirao se kao tražen portretist, osobito u vrijeme Prvoga svjetskog rata. Za britanske uglednike toga doba pozirati Meštroviću bila je stvar društvenog i umjetničkog prestiža. Ističu se portreti rađeni u Londonu, dječaka Gavinea Bonea te dama Antice Jedlowski, Lady Dorothy, Une Ratcliff, Miss St. George i dr. Svim portretima dao je osobni psihološki pečat, udahnuvši im, kao i svim svojim skulpturama, jaku dozu monumentalnosti, kao i portretiranim emocijama poput Grizodušja.

Emotivan, osjećajan i mentalno jak, Ivan Meštrović genijalnim je golemim životnim kiparskim opusom ostavio trajni trag i oporučni zalog ljubljenom hrvatskom narodu.