Lukas – humanist u nehumano doba

-

Pod naslovom Humanist u nehumano doba dvadesetak povjesničara i znanstvenika održalo je znanstveni skup o životu i djelu don Filipa Lukasa (1871–1958), predsjednika Matice hrvatske s najduljim mandatom, čiji je život prava metafora dramatične i burne povijesti hrvatskoga naroda i hrvatske inteligencije u 20. stoljeću, čovjeku koji je 1945. napustio Hrvatsku i sklonio se u Zavod sv. Jeronima u Rimu kako bi kao „narodni neprijatelj“ izbjegao komunističku presudu strijeljanjem. Dvodnevni znanstveni skup koji su organizirali Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Matica hrvatska, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu – Centar Don Frane Bulić, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu – Odsjek za povijest i Ogranak Matice hrvatske u Kaštelima održan je 28. studenoga u Središnjici Matice hrvatske u Zagrebu, a 30. studenoga u dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću, nadomak Lukasova rodnog Kaštel Starog.

Skup o don Filipu Lukasu održan je u Središnjici MH i dvorcu Vitturi u Kaštel Lukšiću / Snimio Jakov Sučić

Tog iznimnog čovjeka, intelektualca koji je kao izdanak hrvatske inteligencije iz Dalmacije što je stasala u Trumbićevu krugu i pozitivno dočekala 1918. i stvaranje prve jugoslavenske države, da bi se po nerješavanju hrvatskog nacionalnog pitanja (kao i u Austro-Ugarskoj), a posebno nakon atentata na Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928, okrenula ideji samostalne hrvatske države, na znanstvenom se skupu u pozdravnom govoru prisjetio aktualni predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran. Podsjetio je da je Lukas za predsjednika Matice izabran netom prije atentata na Radića, a na njezinu je čelu ostao sve do 1945. Riječ je o sedamnaest iznimno teških i burnih godina i za Maticu i za hrvatski narod. Kao teolog, geograf i povjesničar Lukas je iza sebe ostavio dvanaest stručnih knjiga, nekoliko geografskih atlasa, a posebno je zaslužan za isticanje geopolitike kao zasebnog područja znanosti. Za matičare od iznimna je značenja to što je upravo on 1936. inicirao osnivanje Matičinih ogranaka, koji su se tada nazivali pododborima, rekao je Gavran i podsjetio da je Lukas 1928. pokrenuo časopis Hrvatska revija, otvoren i lijevim i desnim intelektualcima, u čijem prvom broju mladi Miroslav Krleža objavljuje poznatu dramu U agoniji. Ocijenio je da je jedan od najvećih Lukasovih grijeha prema mišljenju komunističkih vlasti bilo njegovo suprotstavljanje marksizmu, koje je on javno deklarirao još od 1933, kada je u Hrvatskoj reviji objavio članak Ruski komunizam spram narodnog načela. Podsjetio je i da je komunistička smrtna presuda Lukasu ukinuta 2017. odlukom Županijskog suda u Zagrebu, a njegovi posmrtni ostaci po njegovoj posljednjoj želji prenijeti u domovinu Hrvatsku.

„I evo nas u 2023. godini, kada ponovno o Filipu Lukasu svoje stavove s nepodnošljivom lakoćom izriču političari i novinari na osnovi površnih podataka i ideoloških preferencija ne sagledavajući njegov društveni i znanstveni angažman u cjelini. Stoga je ovo znanstveno savjetovanje tim dragocjenije jer će se, uvjeren sam, ovdje na osnovi činjenica i provjerljivih podataka govoriti o Lukasu kao čovjeku i znanstveniku koji je bio posvećen boljitku hrvatskog naroda. Naravno, ne trebamo bježati ni od kritičkog govora o Lukasu, koji se nije ustručavao o samome sebi i svojim zabludama iz prošlosti progovoriti samokritički“, istaknuo je Gavran.

Montirani proces protiv Lukasa

Skup je moderirao Matičin potpredsjednik, povjesničar Mario Jareb, i za ovu prigodu pozvao Ivana Turudića, koji je 2017. kao sudac zagrebačkoga Županijskog suda donio odluku o poništavanju smrtne presude Filipu Lukasu Okružnog narodnog suda u Zagrebu, koju je 24. prosinca 1945. potvrdio i Vrhovni sud tadašnje Hrvatske. Naveo je da je zahtjev za revizijom podnijela udruga U ime obitelji. Uz udrugu je to inicirao i član Matice hrvatske iz Vinkovaca Dražen Švagelj. Govoreći o samoj presudi naveo je kako u njoj uopće nema obrazloženja, koje je ispušteno kao nepotrebno. Vrhovni ju je sud potvrdio i time odbio žalbu s obrazloženjem da je Lukas narodni neprijatelj i što se ima žaliti. Revizijom postupka dokazano je da je donesena zlouporabom političke moći te je do Lukasove osude došlo kršenjem međunarodnopravno priznatih načela pravne države i demokratskog društva, što je u proturječju s javnim poretkom RH. Lukas je osuđen u politički motiviranu procesu od strane suda bivše FNRJ, rekao je Turudić.

Ivan Paleka, Bista Filipa Lukasa, MH / Snimio Mirko Cvjetko

O Filipu Lukasu i emigrantskoj Hrvatskoj reviji govorio je Mario Jareb istaknuvši da je kao predsjednik Matice bio uključen u objavljivanje Hrvatske revije, tada vodećeg Matičina časopisa, koja je svršetkom Drugoga svjetskog rata ugašena. Obnova časopisa u inozemstvu 1951. (Buenos Aires) potaknula je Lukasa, tada već kao emigranta, da postane njezin suradnik pa nije neobično što ga je od početka uredništvo s Vinkom Nikolićem na čelu smatralo stalnim suradnikom. Časopis je bio otvoren za sve struje u hrvatskoj emigraciji kojoj je cilj bio neovisna Hrvatska oslonjena na zapadne demokracije. U svojim je člancima kritizirao Antu Pavelića smatrajući da zbog počinjenih pogrešaka više nije podoban za vođu hrvatske emigracije, zbog čega je u časopisu Hrvatska (Buenos Aires) doživio niz kritika, do toga da su ga nazivali izdajicom i ljubiteljem jugoslavenstva, na što im je odgovorio u članku Monopol hrvatske politike, naveo je Jareb.

Pod temom Hibridnost nacije u misli Filipa Lukasa govorio je Igor Vranić posebno se osvrnuvši na Lukasova promišljanja o naciji i nacionalnom te njegovoj polemici s HSS-om, gdje je zastupao tezu da je narod duhovna, a ne politička zajednica, dok je Marko Ardizzone izlagao o Lukasovoj literarnoj ostavštini koja se čuva u arhivu Zavoda sv. Jeronima, a među autorima koji se spominju u toj građi nalaze se vrlo važne osobe iz hrvatske povijesti 20. stoljeća – Pavelić, Jozo Kljaković, Adam Pribičević. Nikolina Šimetin Šegvić i Nikola Anušić pripremili su osvrt na Lukasov rad Neke moje uspomene iz života Matice hrvatske kao „zadnja volja intelektualca“ (Rim, 1955). Na skupu se čuo i podatak da je Lukas pisao Pavelićevom bratu i zauzeo se za Augusta Cesarca, kojega su ustaše uhitile 1941, a potom i strijeljale na Dotrščini. Inače Cesarac je u Lukasovo vrijeme, kao i Krleža, bio član upravnog odbora Matice hrvatske.

Vlatka Vukelić u izlaganju je govorila o dvama memorandumima hrvatskih bjegunaca 1945, odnosno njihovu organiziranom djelovanju nakon blajburške predaje. Oba dokumenta pronađena su u arhivu Zavoda sv. Jeronima. Jedan je potpisan, a drugi, čije se autorstvo pripisuje Lukasu, nije, no u obama zauzima se negativan stav prema boljševičkoj strukturi, upozorava na masovna kršenja ljudskih prava, ekonomsku, političku, kulturnu i socijalnu neodrživost u novom političkom sustavu u Jugoslaviji.

Stipe Kljaić izlagao je o polemici između Filipa Lukasa i Bogdana Radice, dva intelektualca iz dviju generacija dalmatinske inteligencije kojima su se politički razilazili, ali su se na koncu, dijeleći emigrantsku sudbinu, zbližili na liniji izoštrena antikomunizma.

Vladimir Šumanović predstavio je tri važna dokumenta za hrvatsku povijest iz Lukasove ostavštine koji pružaju detaljniji uvid u glavna politička stajališta hrvatskih emigranata. Autor prvoga dokumenta je Milivoj Magdić, potpisnik drugoga je Ante Butković, dok je treći dokument ostao nepotpisan. Svi imaju iste političke zaključke odnosno osudu komunističkoga režima u Jugoslaviji, pokušaj pridobivanja američke i britanske politike za svoje ciljeve i naglašeno distanciranje od politike Ante Pavelića.

Slađana Josipović Batorek i Domagoj Tomas analizirali su položaj i ulogu Zavoda sv. Jeronima u kontekstu crkveno-državnih odnosa između Svete Stolice i FNRJ od zategnutih do potpuno prekinutih uzdizanjem Alojzija Stepinca na čast kardinala 1953.

Udbin dosje

Drugi dan znanstvenog skupa u Kaštelu Lukšiću uvodno su okupljene pozdravili nadbiskup u miru Marin Barišić, župan Splitsko-dalmatinski Blaženko Boban, gradonačelnik Kaštela Denis Ivanović, potpredsjednik Matice hrvatske Mario Jareb i predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Kaštelima Mili Novak.

Nadbiskup Barišić, prenijevši pozdrave splitsko-makarskog nadbiskupa Zdenka Križića, izrazio je nadu da će znanstveni skup pridonijeti upoznavanju Lukasa u njegovoj veličini i boljoj budućnosti, dok je župan Boban naglasio kako je važno ponavljati o djelu Lukasa, koji je udario temelj mnogim aktivnostima i bio mnogima inspiracija u radu. Gradonačelnik Ivanović naveo je da će se skupom ispraviti nepravda koja je nanesena Lukasu, dok je Novak podsjetio da je u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Kaštelima 1994. održan simpozij o Filipu Lukasu, postavljena spomen-ploča na njegovu rodnu kuću u Kaštel Starom i izdan zbornik radova.

Radni dio počeo je izlaganjem Mladenka Domazeta o Lukasovu odrastanju u Kaštel Starom od 1871. do 1892, njegovu obiteljskom stablu te ocu Anti i bratu Grgi, župniku u Dućama, koji su utjecali na mladog Filipa. U izlaganju Marka Trogrlića o svećeniku don Filipu Lukasu iznijet je i podatak da je duboki utjecaj na njega ostavio njegov mentor don Frane Bulić, a da je zbog sukoba s nadbiskupom Nakićem završio u Zadarskoj nadbiskupiji. Ivan Balta izložio je Lukasovu arhivsku ostavštinu u Zavodu sv. Jeronima. Među sačuvanim dokumentima je i objava hrvatskoj omladini, kojoj ostavlja „u amanet čvrstu vjeru u pobjedu demokracije nad protu čovječnim totalitarnim sustavima i komunizmom“, kojem predviđa neizbježan kraj.

O izgnaničkim godinama Filipa Lukasa i povratku u domovinu izlagač don Josip Dukić govorio je kao o najtežem razdoblju njegova života, od svibnja 1945. do smrti 1958. Prema zapisima Antonija Petrića don Filip se odupirao evakuaciji iz domovine jer nije ništa kriv te je stalno molio krunicu i zazivao Božju pomoć za hrvatski narod.

Ivan Pažanin govorio je o Lukasovoj sudbini gledano kroz Udbin dosje, u kojem je bilo čak 18 stranica te kao zanimljivost istaknuo zapise prema kojima Udba inkriminira Lukasa jer je pozdravio poglavnika, doglavnika, rumunjskog veleposlanika i održao komemorativni govor u povodu smrti ustaškog gradonačelnika Zagreba.

Marijan Buljan dao je pogled na političku situaciju i prikaz svakodnevnice u Lukasovoj korespondenciji sa Zvonimirom Ferkovićem i Vladimirom Ciprinom. Prikazan je njihov odnos i svakodnevni život, njihovo viđenje hrvatske emigracije, odnos prema HSS-u i ustaškim vođama, pogled na komunističku Jugoslaviju i budućnost Hrvatske. Andrijana Perković Paloš govorila je o pismima Vinka Nikolića Lukasu u razdoblju od 1947. do 1956. Prema pismima hercegovačkih franjevaca i Krunoslava Draganovića Lukasu, a o kojima je izlagao Tomislav Đonlić, u razdoblju od 1946. do 1953. vidi se Lukasova uključenost u izlaženju časopisa Danica. U jednom od pisama Lukas jasno izražava da se treba ograditi od ekstremnih krugova u hrvatskoj emigraciji te da Danica treba zastupati opće hrvatske principe u svrhu stvaranja suverene hrvatske države.

Posljednje je bilo izlaganje Ivane Grabić o dopisivanju Ivana Meštrovića i Lukasa, prema kojima se vidi da između njih postoji visok stupanj suglasnosti oko političkih pogleda. Dijele zajedničko iskustvo života u emigraciji te su, zbog tog sadržaja, pisma izrazito važna za proučavanje društveno-političkih prilika toga vremena.

Na kraju skupa Josip Dukić napomenuo je da je riječ o nastavku simpozija iz 1994, apostrofirao je ulogu Milana Hodžića i fra Joze Solde, istaknuo golemo značenje zajedničkog rada svih institucija te najavio tiskanje zbornika s radovima svih sudionika, dok je Mario Jareb skup ocijenio velikim korakom u istraživanju života i djela don Filipa Lukasa i izrazio nadu da će i skup i zbornik biti samo jedna od faza u istraživanju njegova života i djela.