Krik za ljudskost u nasilju rata

Poznato je da rat ima osobit potencijal kidanja odnosa i buđenja destruktivnih potencijala u ljudima. Beskrajne su priče ispričane o dojučerašnjim susjedima koji postaju neprijatelji, spremni na zločine u ime pokvarenih ideja za koje do tada, činilo se, nisu marili. Tako je, nažalost, bilo i u ratu devedesetih u Bosni i Hercegovini, kojim se bavi predstava Što na podu spavaš, nastala prema istoimenom romanu Darka Cvijetića. Što na podu spavaš koprodukcija je četiri kazališta iz triju država (Gradsko dramsko kazalište Gavella iz Zagreba, Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, Narodno pozorište Sarajevo i Internacionalni teatarski festival MESS – Scena MESS). Predstava je premijerno izvedena u svim trima gradovima u kojima se nalaze koproducenti, i to u razmaku od više od godinu dana, od rujna 2022. sve do studenoga 2023, kada je postavljena u Zagrebu, na Veliku scenu Gavelle.

Darko Cvijetić vrlo suvereno igra pisca, samoga sebe / Izvor GDK Gavella

U Cvijetićevu romanu, a onda i u predstavi, odnosi su fokalizirani oko Bote, piščeva brata. Bota se u Sarajevu na početku rata, u kasarni Viktor Bubanj, nalazi u grupi mladića, ročnika na odsluženju vojnog roka, dječaka koji se odjednom, a da nisu ni shvatili, kamoli razumjeli, zateknu usred početka rata. Od mjesta priređivanja zabavnih večeri, socijalizacije „Armije“ i „naroda“, kasarna postaje utvrda bez osnovnih životnih uvjeta, pod stalnom vatrom rafala, na koje se mladiće, uplašene i izgubljene od svega što ih je snašlo, tjera da odgovaraju istim takvim rafalima. Ubijaju. Rat je odjednom postao stvaran, igra je završila, pjevanje je došlo kraju, počinje pucanje. Sirene zuje, opsada započinje. Kako će završiti, nažalost, zna se.

Nije Sarajevo jedino u Cvijetićevu proznom imaginariju rata. Tu je i Prijedor, provincijski gradić, doskora mjesto odrastanja, a sada bojno polje u ratu u koji se, naravno, uključio i Bota, ratujući protiv dojučerašnjih prijatelja. Kao što je poznato, rat je postavljen na etničkim osnovama, a kako su Bota i Darko djeca iz hrvatsko-srpskog braka, s ljubavnim i prijateljskim vezama s Bošnjacima, na njima se, kao i na brojnim drugim obiteljima, prelamaju ratna zbivanja. Nižu se epizode, svaka cjelovito oblikovana, no mnoge od njih i nalik jedna drugoj, što rezultira dozom repetitivnosti koja se povećava kako predstava napreduje. Ne uspijeva se uvijek izbjeći ni određena razina sentimentalnosti, što je razumljivo s obzirom na temu i njezinu obradu iz intimnog, emotivnog rakursa, no ne funkcionira najbolje u dijelu prizora koji obrađuju strukture mržnje.

U kutu, za pisaćim stolom na kojem je pisaći stroj, piščevo sredstvo rada karakterističnoga zvuka, nalazi se pisac, Darko Cvijetić. Ne bi to bio nikakav kuriozum da je riječ o liku pisca povjerenu nekom glumcu. Poigravanje razinama iluzije postalo je već opće mjesto kazališta. No u predstavi pisac je sam Darko Cvijetić. Igra sam sebe. Time postaje lik u vlastitoj priči, lik koji je istovremeno autor i njegova imaginacija, fikcija i fakcija u trenutku, pred publikom. Cvijetić ulogom vlada suvereno. Sudjeluje u pojedinim prizorima, ali uvijek na ponešto odmaknut načini, odmaknut i svjestan isprepletanja razina fikcije. Osim toga, na dramaturgiju predstave i dramatizaciju predloška (autori su Kokan Mladenović, Mina Petrić, Dubravko Mihanović, ansambl predstave i sam Cvijetić) osvještavanje pisca na sceni bitno strukturno utječe – prizori su odijeljeni zvukom udaranja po pisaćem stroju i simultanim ispisivanjem naziva prizora na projekciji.

Scenom dominira svojevrsni sivo-metalni zid, sastavljen od nekoliko nizova pretinaca koji podsjećaju na komore za čuvanje mrtvaca, što je vrlo uspjelo, i tehnički i značenjski funkcionalno rješenje (Marijela Hašimbegović). Zajedno s kostimima (Marita Ćopo), također u zagasitim bojama, kreira se vizualni prostor u kojem je sve hladno, prijeteće i u kontrastu s emocijama koje bi likovi željeli ostvariti usprkos okolnostima.

Ansambl predstave (Darko Cvijetić, Aleksandra Pleskonjić, Merima Lepić Redžepović, Tena Nemet Brankov, Maja Izetbegović, Saša Krmpotić, Sven Šestak, Igor Pavlović, Aldin Omerović, Ivan Grčić, Darko Radojević, Nikola Baće, Stevan Uzelac) igra ujednačeno, teško je nekoga izdvojiti, njihova suigra istovremeno pati od ujednačenosti i uspješna je u mehanizmima kreiranja cjeline.

Nakon Schindlerova lifta, koji je prema romanu Darka Cvijetića također režirao Kokan Mladenović, baveći se sličnim temama, Što na podu spavaš dolazi kao neka vrsta idejnog nastavka. Krika za ljudskost u nasilju rata. Vjere da emocija može i mora postojati i tamo gdje je sve usmjereno njezinoj redukciji. Šteta je samo što predstava nije malo zgusnutija i različitija u obradi pojedinih epizoda.