Košmarni, ali precizni scenoslijed

Otkad se, prije deset godina, festival novog kazališta Eurokaz herojski ili pragmatično samougasio, njegovo je djelovanje sporadično, ali svejedno trajno. Umjesto festivalske dinamike gostovanja orijentirao se na vlastitu produkciju, iako ni goste nije zaboravio, pa živi u naletima s gostujućim produkcijama u sklopu programa Eurijala, ali i s vlastitim radovima, već prema mogućnostima i potrebama. I ne odustaje od poetičkih principa izniklih najprije iz selektorskog očišta Gordane Vnuk i autorskih kategorija Branka Brezovca, sve drugo je promjenjivo, zamjenjivo i prolazno.

Predstava se uspješno prilagođava različitim izvedbenim zahtjevima i praksama / Snimio Marko Milovac

Svoju priliku za rad takvim uvjetima prihvatila je redateljica Rajna Racz i rezultat je scenska poema Simfonije/Turpituda. Vjerojatno ne slučajno, u godini kad se obilježava 130. obljetnica rođenja Miroslava Krleže, prvi je dio naslova možda i asocijativno lako povezati s njim, dok je drugi dio naslovne sintagme možda i nešto teže smjestiti.

Nadrealistička poema Marka Ristića tako gromoglasna naslova u srazu s Krležinim mladenački zanesenim i raspojasanim Simfonijama rezultat je trenutka u kojem su nasta(ja)le: Krleža je svoje pisao u ranoj mladosti, u punom pogonu takozvane kvantitativne faze. Nešto ohlađeniji, stariji i mudriji, dočekuje Ristićevu Turpitudu, koja sjećanje na jedan rat veže s predosjećanjem, ali već i sasvim konkretnim najavama sljedećeg. Uspostaviti poetski pa onda i scenski dijalog između takva dva egzemplara već je nemali zadatak sam po sebi, ali ovoj produkciji to nije bio ni cilj. Kako autorica i redateljica u knjižici predstave tvrdi: „Ovo je dokumentaristički neodgovoran scenski esej utopljen poetskim bjesnilom...“.

Autorica se koncentrirala na godine neposredno prije Drugoga svjetskog rata te njegov početak i prve učinke u ovim krajevima, ponajprije u Zagrebu, na osnovi specifičnog odnosa dvojice književnika i njihovih obitelji, nezaobilazno zahvaćajući i nešto širi krug onih koji su na tom rubu više ili manje uspješno balansirali. Uži je rakurs onaj književnopovijesni, jer drugovanje dviju obitelji prati i iz perspektive sukoba na ljevici, u kojem i Krleža i Ristić zauzimaju svoje mjesto. Treća, a možda opet i prva, ali sigurno najimplicitnija od zadanosti tog naizgled košmarna, ali ipak smislena i u smislenosti precizna scenoslijeda, pitanje je umjetničke slobode, koje je u biti sukoba na književnoj ljevici. Iako se na spomenuti raskol može gledati kao na povijesnu zanimljivost, njegovi su temelji neprolazni pa su jednako aktualni i danas.

Predstava igra u reprezentativnoj zgradi Hrvatskog inženjerskog saveza, nekadašnjoj palači plemenitaške obitelji Vranyczany, koju je kao scenski prostor otkrio upravo Eurokaz, uspješno je prilagođujući različitim izvedbenim zahtjevima i praksama. Simfonije/Turpituda u tom je smislu otišla najdalje, jer pokriva čak sedam prizorišta, od onih gdje se inzistira na klaustrofobičnom intimizmu do spektakularnih širenja u kojima publika okružuje igru u jednakoj mjeru u kojoj vrijedi i suprotno. Vergilije tog putovanja je Pan iz istoimene prve Krležine simfonije, radikalni pobunjenik i zagovornik slobode, ali ovdje ciničan ne samo prema prolaznim ljudskim težnjama, nego i prema temeljnim, sudbinskim binarnostima. Možda i prototip Petrice Kerempuha, Pan ovdje i ne pokušava upravljati ljudskim sudbinama, nego tek svesti ih na materijal o kojem treba misliti dijakronijski i modelski.

Simfonije/Turpituda nastala je u suradnji s Hrvatskim inženjerskim savezom ali i Srpskim narodnim vijećem, čiji je doprinos najvidljiviji u koru koji čine polaznici Srpske pravoslavne opće gimnazije Kantakuzina Katarina Branković. Produkcijski predstava ne otkriva slabosti i čini se moćnom, najprije zbog vješta presijecanja prizora i prizorišta, provodne ali po potrebi i dramatične glazbe Marina Živkovića te scenografskih intervencija Tihomira Milovca, ali i svjetla Tomislava Maglečića. Posljednja dvojica imali su zahtjevniji posao i zbog činjenice da je zgrada u kojoj se igra stradala u potresu pa su njezini dijelovi scenografski dojmljivi ali i fragilni. Razigrane, istodobno asocijativne i funkcionalne kostime potpisuje Matija Dijanović, a pokret Kasija Vrbanac Strelkin. Mladi izvođači, mahom tek završeni studenti glume, solidno se snalaze u svojim zadacima: dominira Fabijan Komljenović po funkciji uloge „meštra ceremonije“ Pana, ali ne zaostaju ni Ivan Simon kao Krleža i Marko Kasalo kao Ristić. Posebno je zanimljiva dihotomija Simonovih egzaltacija nasuprot namjernoj suzdržanosti Zdenke Šustić u ulozi Bele, kao i svojeglava ekspresivnost Marine Žužić kao Ševe.

Sirova naboja i fine, poučne estetike za koju velika većina institucionalnog kazališta nema ni sluha ni volje, a ni kreativnih mogućnosti, ponovno pokazuje koliko domaćem kazalištu u cjelini nedostaju ambiciozni iskoraci na marginama, koliko god ih ipak ima. Redateljici i autorici/dramatizatorici Rajni Racz ovo je možda stepenica prema sljedećoj fazi samostalnosti i potrage za osobnom, ili osobnijom poetikom, a Eurokazu dokaz da je zamjenjiv (i) kad je nezamjenjiv. Ili obrnuto.