Konceptualno propitivanje klasika

Dramski klasik Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf? iz 1962. označio je početak nove subverzivne drame, a na tematskom planu otvara niz kulturoloških, fenomenoloških i filozofskih pitanja. Redatelj Ivica Buljan tekstu pristupa promišljeno i namjerno mu težište pomiče iz klasično dramskog ritma u interpretacijsko, konceptualno propitivanje.

Režija je idejno podijeljena u dva plana: prvi, duži, do raspleta i kulminacije situacije razvučen je u tempu, i prati unutarnje stanje likova, te rastakanje svih matrica u koje su uronjeni, upitno koliko svojom voljom, ali u kojima jednostavno ne uspijevaju plivati, pa ih sami počinju rastakati. Upravo je to rastakanje podvučeno sporim tempom koje možda neće oduševiti publiku, no u ovakvom idejnom konceptu jako dobro funkcionira. Ivica Buljan kao režijskim sredstvom koristi se projekcijom dijelova teksta u dnu scene, iz kojih povećava font ključnih riječi koje se odigravaju kroz prizore; autori su videoprojekcija i oblikovanja svjetla Sonda 13 i Toni Soprano Menegletje. Scenografija Aleksandra Denića ocrtava skroman, nemaran, ne odveć ukusno uređen balkon obiteljske kuće.

Scenografski osmišljena nesređenost ambijenta odraz je unutarnjeg stanja dvaju bračnih parova / Snimio Miha Fras

Prepun je plastičnih stolaca, frižidera s pivom i imenom proizvođača, kao da smo u kafiću, a on je slučajno završio na tom balkonu. Uz podcrtane ključne riječi na projiciranom tekstu u dnu scene, neurednost ambijenta odraz je unutarnjeg stanja dvaju bračnih parova, Marthe i Georgea, Honey i Nicka.

Naravno, ideja režije s obama planovima temeljena je na izvrsnome tekstu kao polazištu za suptilno konceptualno propitivanje. Nositelji su dakako glumci, jer bez njih ovako zamišljena predstava ne bi mogla funkcionirati.

Martha, sredovječna supruga američkoga sveučilišnog profesora, dekanova kći, alkoholičarka, u već kanonskim filmskim i kazališnim interpretacijama drame dominira, a od glumice koja se prihvati te uloge to se i očekuje. Takva je i Nataša Barbara Gračner, glasna, na sceni prisutna, snažna, fokusirana i aktivno agresivna u svom destruktivnom ponašanju i iznad svega dosljedna u destruktivnosti, premda je svega što ispod nje leži itekako svjesna. Svjesna je i da voli svog muža Georgea, a neprestano ga ponižava i ismijava; igra se njime u nizovima pomno osmišljenih emotivno-verbalnih manipulacija. Nataša Barbara Gračner u svim je tim ulogama unutar tog kompleksnog lika više nego točna, nijansirana, dosljedna, čvrsta i iznad svega uvjerljiva.

Branko Šturbej kao George bio je pak glumački najuvjerljiviji. Mirna vanjština ispod koje se skriva itekako spreman partner za svađu, prividna žrtva manipulativnih Martinih zamki koja na kraju pobjeđuje, a sve ispod racionalne figure sveučilišnog profesora iz malog američkog grada. George Branka Šturbeja nije ekstrovertan poput Marthe i ne dominira scenom na prvi pogled, nego je doslovce kontrapunkt bez kojega Marthe ne bi ni bilo. Tu nosivu kariku sukladnu Albeejevu liku, ali i režijskom konceptu predstave te ponajviše, sukladnu vlastitoj glumačkoj osobnosti Branko Šturbej izvrsno je postavio i izgradio.

Zrcalo bračnih odnosa Marthe i Georgea, ali i njihove žrtve, mladi je bračni par Honey i Nick. Honey, u interpretaciji Klare Kuk, izvrsno je izokrenut primjer uzorne mlade supruge mladog i ambicioznog sveučilišnog profesora iz provincije. Alkoholom i Marthinim, ali i Georgeovim manipulativnim strategijama razoružana, Honey pokazuje sve što je konvencije inače sputavaju da pokaže, pa je njezina funkcija u Albeejevoj drami s glumom Klare Kuk ali i režijom Ivice Buljana dobila vrlo točnu osobu mlade sudionice u rastakanju svega u što je tek trebala biti uronjena.

Njezin muž Nick u interpretaciji Benjamina Krnetića mnogo je aktivniji, svjesniji i beskrupulozniji dionik zadane igre. Ne uspijeva jer je uhvaćen u zamku, no bez obzira na privlačnu vanjštinu, za razliku od svoje žene, spreman je uvijek prihvatiti igru u svoju korist, što ga i čini jednom od niti koje se raspleću, poretka koji ovaj dramski klasik razobličuje.

 Izborom glazbe Benjamin Krnetić osobito je dobro podcrtao vremenski okvir zbivanja, a najavljene su i sve kulturološki važne točke koje Albeejeva drama anticipira. Kostimi Ane Savić Gecan i scenografija suvremeno su locirani, pa zajedno s ostalim režijskim intervencijama protežu luk od vremena nastanka drame do danas i time ukazuju na prijelomnu važnost tog teksta na vremenskoj crti nedavne povijesti, koliko je pomaknula granice gledanja i razmišljanja, osobitu perspektivu prema takozvanim životnim gubitnicima kojima se, zapravo, Albee bavi. Ivica Buljan preuzeo je taj fokus u ovom vrlo uspjelu i izazovnom režijskom konceptu, namjerno pomaknutu od dramskog težišta, čime je iznio autorski stav prema komadu samu, ali i prema činu režije kao scenskog interpretiranja predloška.