Hladnokrvna učinkovitost

Gotovo tri desetljeća prošla su otkako je američki sineast David Fincher režirao Sedam (Se7en, 1995) i tim se, svojim drugim cjelovečernjim igranim filmom, afirmirao kao jedan od najzanimljivijih novih filmaša s kraja milenija. U jezovitoj noarovskoj kriminalističko detektivskoj napetici o potrazi za visokointeligentnim serijskim ubojicom skladno su se prožimale sastavnice tradicionalnog i suvremenog, provjerenog i inovativnog. Komercijalni uspjeh bio je odličan, a premda ga kritika sprva nije jednodušno hvalila, Sedam je razmjerno brzo stekao status uzoritog klasika. Bljesak nije bio kratka sjaja. Većina od deset filmova koje je redatelj otad potpisao drži se vrsnima, i struka i publika njegova nova djela i nadalje dočekuju s nemalo uzbuđenja, a Fincher slovi za jednog od prvaka kinematografije današnjice. Scenarijem Sedam u žarište je pozornosti došao i dotad slabo poznat Andrew Kevin Walker, čiji daljnji radovi, međutim, nisu dosezali blizu tomu ranomu uspjehu.

S naslovnim protagonistom upoznajemo se odmah i od njega se ne odvajamo / Izvor IMDB

Ubojice, bilo serijski, bilo jednokratni, bilo sporadični, i teme vezane uz zločinstva i kriminal često su u središtu zanimanja Fincherovih slikopisa, ostvarenih prema scenarijima raznih potpisnika, a tom prilikom ponovno je, prvi put nakon Sedam, udružio snage s Walkerom. Nadahnuće su sada pronašli u nizu francuskih crtanih romana Ubojica (Le Tueur, 1998–2023) Alexisa Matza Nolenta i Luca Jacamona. Naslovni protagonist novoga filma (Michael Fassbender) vrhunski je profesionalac, plaćeni ubojica, time nužno i serijski počinitelj. No dok je (vjerojatno) samoprozvani John Doe (Kevin Spacey) iz Sedam smatrao da vrši misiju za koju je izabran od neke više moralne (?) sile, hladnokrvni plaćenik Ubojice (The Killer), koji koristi brojne aliase, a pravo mu ime ne doznajemo, ne postupa ni po kojem uzvišenijem kodeksu, doli onomu da si napuni novčanik kako bi između poslova živio na visokoj nozi. Sedam bje iznesen iz gledišta policijskih istražitelja – pamtljivo su ih utjelovili Morgan Freeman i Brad Pitt – posvećenih odgonetavanju toga što se i tko krije iza okrutnih, teatralno aranžiranih ubojstava koja, otkrit će, prate sedam smrtnih grijeha. Identitet zločinca bit će i njima i gledatelju neznan sve do posljednje četvrtine filma. U Ubojici pripadnici snaga reda i zakona jedva su prisutni, a s naslovnim se likom upoznajemo odmah i tijekom filma od njega se ne odvajamo.

Posrijedi je sredovječan, prekaljen majstor nemila zanata. Zatječemo ga na njegovu najnovijem zadatku, u Parizu, gdje strpljivo, u osami, čeka svoju metu. Već danima, jer u stanu preko puta praznoga ureda koji je ubojica izabrao za čeku nikako da se pojavi osoba koju mu valja smaknuti. Snajperskim hicem izdaleka. Čisto i efikasno. Nečujno, nevidljivo, bez tragova, bez potpisa. Nije to nikako modus faciendi Johna Doea, koji se pomno planiranim nedjelom nakanio ubilježiti u povijest. Odulja početna sekvenca nedogađajnog iščekivanja u Ubojici traje čak dvadesetak minuta, što ostavlja dojam odvažna pomaka izvan uobičajenih pretpostavki akcijskog filma, a time i naročito plijeni, navodeći nas da se pripremimo za neočekivano. Utoliko više što taj uvodni odsječak uistinu vješto sljubljuje dinamično sa statičnim – premda se pretežno odvija u više-manje bezličnom, ogoljelom interijeru te prikazuje tek čovjeka koji tiho i mirno, silom-prilika, trpi prolazak sati i dana, rastezanjem otežalo vrijeme nedjelovanja, njegovo dosađivanje nije dočarano prelijevanjem dosade u pripovjedni izraz, već stvaranjem ozračja tihe napetosti i golicave neizvjesnosti. To ne postiže naglašenim začudnostima, već uz razmjerno standardno, gotovo klasično kadriranje, bez utjecanja neobičnim kutovima snimanja, pokretima kamere i sličnim, namah uočljivim atrakcijama. Tempo je također razmjerno opušten, no svejedno bibav, titrav, zategnut, nimalo zamoran ni jednoličan. Ubojica od malo riječi, u tom uvodniku štoviše posve šutljiv, neprestano razmišlja, razgovara sam sa sobom, a njegov unutarnji monolog, uz koji upoznajemo osnove njegova svjetonazora i odnosa prema svomu poslu, slušamo i mi. Fincher, Walker i suradnici, ponajviše ravnatelj filmske fotografije Erik Messerschmidt, montažer Kirk Baxter, skladatelji Trent Raznor i Atticus Ross, dizajner zvuka Ren Klyce te, dakako, glumac Michael Fassbender, domeću do iznimnoga, ostvarujući – možemo pogledati i iz takva stajališta – izvanredan kratki film koji, iako i slikovno i izlagački posve i jednostavno pregledan, na svoj način koketira s eksperimentom.

Nakon što zadatak završi neuspjehom – nastradat će slučajna namjernica – ubojica će, našavši se u nevolji, učinkovitom preciznošću poći na samozadani osvetnički pohod. No unatoč tomu što će nastavak radnje tada ponuditi mnogo više akcije, kretanja i raznolikosti ispred kamere, sve uz nepopustljivo propulzivan ritam, primičući se kraju cjelina sve jače odzvanja jednoličnošću i monotonijom. Nehotice ili se time, možda, nešto željelo reći – o liku, njegovu svijetu, današnjici…?