Glas kao najljepši instrument

Pojava Marije Callas dala je injekciju vitalnosti operi, umjetničkoj grani koja se počela pretvarati u muzej. Publika se opijala ljepotom glasova znamenitih pjevača 19. i prve polovice 20. stoljeća. Dok su njezine suvremenice i suparnice Renata Tebaldi i Zinka Milanov u svojim kreacijama nastojale postići ljepotu svakog tona, što je publika od njih i očekivala, Maria Callas svakom je tonu davala pravi smisao u glazbeno-dramskom kontekstu. Operi je pristupila na nov način koji traži potpuno jedinstvo glazbene i dramske sastavnice opernog lika.

Bila je u prvome redu superiorna glazbenica. Stekla je temeljito glazbeno obrazovanje, što se danas podrazumijeva, ali u vrijeme njezinih početaka mnoge primadone još nisu bile takva kova. Odbacila je improvizaciju i izvođenje kadenci i ukrasa prema volji ili mogućnostima pojedinog pjevača. Poštovala je najsitnije detalje partiture kako bi ostvarila ono što je skladatelj napisao. Svoj glas, koji se ne odlikuje osobitom prirodnom ljepotom, pretvorila je u najljepši instrument, podatan u izvedbi najtežih tehničkih zahtjeva. Imao je koloraturnu pokretljivost i prodornu dramsku snagu, drukčiju boju za svaku ulogu. Mogla je pjevati sve uloge sopranskoga repertoara bez obzira na tzv. fahove.

Rođena je u New Yorku kao Cecilia Sofia Anna Maria Kalogeropulos od oca Georgesa, grčkog ljekarnika koji je prezime promijenio u Callas. Već s jedanaest godina sudjeluje na raznim pjevačkim natjecanjima. Nije imala ni petnaest kada je u studenom 1938. pjevala Santuzzu u studentskoj produkciji atenskog Konzervatorija. Službeno je debitirala 1942. u Operi u Ateni kao Tosca. Izvanrednu pjevačku tehniku razvila je s glasovitom španjolskom sopranisticom Elvirom de Hidalgo.

Maria Callas – operna diva grčkih korijena

Uz njezin bitno nov pristup opernim ulogama, još je nekoliko promjena obilježilo to razdoblje. Ponajprije, uzlet diskografske industrije, praćen tehnološkim usavršavanjem snimanja te procvat operne umjetnosti zbog sve većeg zanimanja publike. Maria Callas dodala je šlag na tortu privatnim životom koji je privlačio najširu publiku te tako širio zanimanje za operu i izvan glazbenih krugova.

Od njezine prerane smrti 1977. u Parizu, u 53. godini, napisano je tridesetak biografija, a stota obljetnica rođenja potaknula je do sada najveću medijsku pozornost. Monica Bellucci, Angelina Jolie i Marina Abramović utjelovile su je u posljednje vrijeme u kazalištu, na filmu i u operi. Kao o ikoni popularne kulture raspreda se je li bila jedna od najnesretnijih ljubavnica na svijetu, je li njezina sudbina najbliža antičkim tragičnim junakinjama i je li doista skinula pedeset kilograma zbog ljubavi, kako bi udovoljila grčkom bogatašu Aristotelesu Onassisu.

Zanimljiv je medijski obrat današnjeg vremena u odnosu na ono u kojem je Maria Callas živjela. Dok se donedavno ustrajavalo na kolegijalnosti i izvrsnoj suradnji, gotovo prijateljstvu trojice tenora – Dominga, Pavarottija i Carrerasa, bez obzira ima li to veze s istinom ili ne, u njezino doba inzistiralo se na suparništvu. Suparništvo s Renatom Tebaldi i netrpeljivost Zinke Milanov njegovali su i podgrijavali mediji radi privlačenja publike, poput „tenorske suradnje“.

U prvih petnaestak godina karijere načinila je sve što je utjecalo na opernu reprodukciju kasnijih razdoblja. Radila je mnogo i preuzimala odgovornost za izvedbe Puritanaca, Anne Bolene, Medeje i niza sličnih, dotad nepoznatih, opera. Sve su uspjele, kod stručnih i muzikoloških krugova, i kod publike. Pokrenula je muzikološku lavinu zanimanja i istraživanja zaboravljenih opera. Posegnulo se za cjelokupnim dotad zanemarenim opusima Rossinija, Bellinija, Donizettija, manje poznata Verdija. Sva su ta djela, zahvaljujući njoj, doživjela niz diskografskih izdanja i izvedbi u opernim kućama. Operni repertoar počeo se progresivno širiti i djelima drugih skladatelja koja su bila pala u zaborav.

Surađujući s najvećim dirigentima epohe – Serafinom, Bernsteinom, Giulinijem, Karajanom, Gavazzenijem, – nanizala je kreacije koje su do danas pojam: Normu, Annu Bolenu, Toscu, Medeju, Violettu, Elviru, Luciju, Aminu, Fiorillu, Imogenu. Najčešće je pjevala Normu, devedeset puta. Operne likove oživljavala je u njihovoj punoći detaljnim psihološkim karakteriziranjem, naročito kada su je vodile takve redateljske veličine kao što su Luchino Visconti i Franco Zeffirelli. Slijedila je naputak velikog maestra Tullija Serafina: „Kada tražiš pokret na sceni, samo osluhni glazbu. Skladatelj je na sve mislio.“

Ranih 1960-ih počinje zalaz. Na pragu četrdesete spoznala je da karijera, ma kako uspješna, nije sve. Prednost je dala privatnom životu, što joj, međutim, nije donijelo sreću. Do posljednjeg nastupa u Londonu, u Tosci, 1964, prošle su 22 godine intenzivnog i teškog rada. Kada je prebrodila razočaranje i pokušala se ponovo okrenuti poslu, nije išlo. Ne zato što je glas ne bi služio, iako su se njegove mogućnosti, razumljivo, smanjile, nego zato što je kreativna energija te senzibilne žene krasnih krupnih i izražajnih očiju, koja se nije štedjela ni na pozornici ni u životu, sagorjela.