Drevni jeruzalemski pločnici

Ihašana haba’a be Jerušalajim. Dogodine u Jeruzalemu. Tu su, stigli su. U prijestolnicu triju religija, u središte svijeta. Ulaze u stari grad kroz drevna vrata odakle je nekoć polazila cesta za Damask, najveći grad antičke Sirije. S toga mjesta farizej Šaul krenuo je u potjeru za Kristovim učenicima i ususret preobraćenju; na putu je nakratko oslijepio, pa progledao, postao Pavao iz Tarza, učenik i mučenik, jedan od najneobičnijih protagonista biblijske i svake druge priče. Kako tada, tako i danas, u Jeruzalemu se svatko mora zapitati što njega čeka: Gehena, Tartar, Elizejske poljane ili Eden. Čitao je o Jeruzalemskom sindromu, o religijskoj groznici koja bi navela pojedince na pomisao da su baš oni odabrani za nove proroke ili novoga Mesiju. Firenca ima Stendhalovu bolest, koja napada senzibilne ljude odveć zaokupljene umjetničkim djelima, ali ovo je nešto sasvim drugo. Na drevnim jeruzalemskim pločnicima titraju strune nebeskog kraljevstva, a ljudi koje sreće nalikuju istoj onoj gomili koja je dočekala Krista kada je u predvečerje Pashe ujahao u grad.

Crkva Svetog Groba u Jeruzalemu / Snimio Berthold Werner / GNU Lizenz

Mogao je dojahati na konju, kao svaki vladar, ali umjesto toga izabrao je magarca, životinju naviklu da strpljivo podnosi udarce, premda je sam bio potomak kraljevske loze, barem tako govori evanđelist Matej. Posvuda su trgovci; neki se antikvar kune da ima jedan od trideset zlatnika iz Judine kese, drugi čavao koji je probio Kristovu lijevu ruku, treći kocku koju su stražari pod križem bacali za njegovu odjeću. Preobraženje, uskrsnuće, uzašašće… ono što je drugdje neprihvatljivo, nepojmljivo, na ovdašnjim pločnicima postaje vjerojatno, ili barem moguće.

Dvanaest stupova
kao dvanaest apostola

U unutrašnjosti crkve Sv. Groba dvanaest je stupova koji nose kupolu, kao što dvanaest apostola pronose Kristov nauk. Crkvu je podigao car Konstantin, koji je postao kršćanin i koji je promijenio povijest ne samo Rimskoga Carstva nego i svijeta. Koliko je od njegove crkve ostalo sačuvano do danas, teško je reći. Rušili su je Perzijanci, pa Arapi, a križari su je podigli nanovo u novom, romaničkom ruhu. Dubrovački franjevac Bonifacije obnavljao ju je u 16. stoljeću i obilazio europske dvorove tražeći novčanu pomoć. Svi su ti slojevi povijesti, vidljivi i nevidljivi, prisutni u polumračnom prostoru crkve, ispunjenom gustim mirisom svijeća i tamjana. Bradati koptski svećenik ispružen na podu u maloj kapelici iza Kristova groba hvata njegovu sestru za ruku i slatkorječivo joj izmamljuje deset dolara u zamjenu za molitvu. Čas poslije ona se povukla u stranu i plače, kao da je tih deset dolara žeton koji smo ubacili u kutiju na ulazu u kapelu, a svjetlo reflektora otkriva nam samu srž našega jada, naših pogrešaka i slabosti.

Malo kasnije sjede na krovu povrh svodova starog pazara, odakle puca pogled prema istoku i Maslinskoj gori. Sunce im zalazi za leđima, a lagani povjetarac, koji je počeo puhati podveče, hladi užareni kamen. Na valovitoj površini, nalik okamenjenu jezeru, promiču hitre sjene lokalnih Palestinaca, iznenađenih što ih vide na mjestu kamo turisti ne zalaze, ali ih prijateljski pozdravljaju, kao da su zajedno odrasli u uskim ulicama jeruzalemskog suka. Neki im prilaze i kada doznaju odakle su, nadugo i naširoko objašnjavaju zašto Palestina mora biti slobodna. Rukuju se i odlaze. Dan zamire u zagrljaju, nalik onom na jednoj staroj fotografiji iz djetinjstva u vrtu kuće na Horvatovcu. Brat i sestra. Potekli od iste krvi, rođeni iz istog tijela. Dolazak u Izrael prvo je njihovo zajedničko putovanje nakon dugo vremena. Nakon mjesec dana po povratku iz kibuca na zagrebačku adresu stigla je njezina razglednica iz Izraela, s dvojicom starih, ortodoksnih Židova ispred Zida plača:

„Dragi moj brate, eto da te podsjetim na naše prijatelje što se klimaju. Ti si ih se već vjerojatno zaželio. U kibucu je sve O. K. Umjesto da budem tužna (svi me to pitaju nakon što si otišao), ja se dobro provodim. Danas smo opet bili na onoj lijepoj plaži do Aškelona i hvatali valove. Svaki tjedan je neka zabava: Mamijev rođendan, osnivački dan kibuca, jučer bar micva i uskoro moj rođendan. To će biti party! Ella je dobro, radimo skulpture, idem s njom često u Tel Aviv, a možda odemo i do Egipta. Paula i ja se dobro slažemo, općenito, naša kuća je jako zabavna. Danas sam dobila pismo od Bena, jako lijepo + 20 šekela + priča. Svi su zinuli kada je ispala lova. Neke cure su u depresiji, pitaju me da li se vraćaš.“

Trideset godina poslije

Bio je to moj jedini boravak na Bliskom istoku, ako izuzmem konferenciju UNESCO-ova Odbora za svjetsku baštinu u Dohi 2014. Prije toga, mislim da je to bilo u ljeto 2006, dogodio se još jedan rat na Bliskom istoku, ovaj put između Izraela i Hezbolaha u južnom Libanonu. U tom sam trenutku bio u posjetu sestri u New Yorku i ostao sam neugodno iznenađen pristranošću lokalnih medija. Dok su civilne žrtve s izraelske strane bile na naslovnim stranicama novina, one u Beirutu – redovito znatno veće – bile su spomenute negdje pri dnu pete ili šeste stranice. Kada sam izrazio čuđenje nad takvim izvještavanjem pred društvom okupljenim za jednim stolom u restoranu Elaine’s na Upper East Sideu, nije bilo nikakva komentara. Jedan od njih, novinar po struci, samo je rekao: „Izrael je naš saveznik“, a drugi su potvrdno kimnuli glavama i vratili se zanimljivijim pričama iz show businessa i košarke. Bila je to nelagodna lekcija o demokraciji u Americi; u Zagrebu, a o Parizu da i ne govorim, već bismo se međusobno posvađali, uspoređujući stavove „za“ i „protiv“.

To me podsjetilo na neuvjerljive, gotovo apsurdne dokaze o kemijskom naoružanju, koji su nekoliko godina prije trebali opravdati američki napad na Sadamov Irak. Rat u Iraku u međuvremenu je, doduše, bio završen, ali zato nije prestalo dugogodišnje krvoproliće u zemlji podijeljenoj između šijita, sunita i Kurda. Za boravka u New Yorku prikupio sam dosta materijala – novinskih članaka i publikacija – i po povratku u Zagreb, isprva gonjen srdžbom, prije svega prema hladnoj i nemilosrdnoj odlučnosti suvremenog Carstva da ostvari svoje ciljeve, makar pritom moralo razoriti na stotine Masada, počeo sam pisati svoj drugi roman Tamo gdje prestaje cesta. Evo jednog dijela u kojemu glavni lik, Nikola Seljan, proživljava isto što i ja, kada sam kroz Vrata od Jaffe, davne 1987, prvi put ušao u sveti grad Jeruzalem:

„Stigao je i prije predviđenog vremena. Zaustavio se blizu zapadnog ulaza u stari Jeruzalem, odakle je nekoć kretala cesta za Jaffu, po čemu je monumentalna kapija dobila ime. Imao je pola sata do početka dogovorenog programa i sjeo je u jedan od rijetkih barova koji je usprkos šabatu bio otvoren. Vlasnici lokala u židovskim dijelovima grada najčešće nisu bili spremni riskirati gnjev ortodoksnih skupina koje su svaki rad subotom kažnjavale kao kršenje Božjih zapovijedi. Sunce, već visoko povrh Hinomske doline, poput reflektora je obasjavalo zapadni dio zidina, usred kojih se uzdizala citadela, podignuta na mjestu Herodove utvrde, dijela starog Jeruzalema koji je rimski car Tit sravnio sa zemljom 70. godine nakon Krista.

Današnja je citadela potjecala iz 14. stoljeća, a zidine iz vremena turskog vladara Sulejmana Veličanstvenog, ali Seljan je imao dojam da je biblijski grad, grad Davida, Salomona, Isusa i Poncija Pilata, isti kao što je uvijek bio i da će biti isti i kada se Krist odluči na ponovni dolazak. Vjetar je odnekud donio miris jasmina, koji je posebno volio. S one strane zidina, iz staroga grada, čula se zvonjava zvona, kao priprema za podnevnu misu. Uskočio je u rijeku ljudi koji su se sa svih strana slijevali u stari grad. Na ulazu mimoišao se sa skupinom izraelskih vojnika u punoj bojnoj spremi. U redu za ulaz na zidine bio je točno u podne. Ne penji se odmah, rekao mu je Avi, kupi kartu i čekaj. Začudo, nije bilo puno turista. Skupina discipliniranih Japanaca okupljenih oko svoga vodiča i, malo dalje, bučna i elastična grupa Južnoamerikanaca koji su se, na užas japanskog vodiča, neprestano dovikivali preko njihovih glava. Kreni za skupinom, čuo je Avijeve upute. Morao je biti negdje u blizini, kako bi inače mogao znati svaki Seljanov korak? Polako, ne žuri, govorio je glas iz slušalice, uživaj u šetnji po zidinama. Kada si zadnji put bio u Jeruzalemu? Prije nekoliko dana? Ništa zato, Jeruzalem je svaki put iznova neponovljiv. Evo, tamo malo niže je kupola Svetoga Groba, stisnuta među patuljastim tornjevima koje su podigli križari. Oduvijek se pitam zašto su se zaustavili na toj, za njih skromnoj visini? Zašto ne teže uvis kao njihovi suvremenici u Francuskoj? Je li to zato što Jeruzalem izaziva strahopoštovanje? Ili zato što je na Bliskom istoku tlo uvijek svetije od neba? Osobno sam ateist, ali volim ljude jake vjere. Vjera nas oblikuje po načelima koja se izdižu iznad ljudskih nagona. Današnji svijet voli isticati da mu je u temelju pohlepa, kraljica svih nagona. Onog trenutka kada to prihvatimo vraćamo se među životinje, brišemo sve što smo postigli u posljednjih nekoliko tisuća godina, idemo unatrag poput rakova!

Možda sam zato danas uz tebe. A možda u tebi vidim sina kojega nikad nisam imao. Ne slušaj me, trabunjam. Star sam. Ali u Jeruzalemu većina ljudi trabunja, što iz vjerskog nadahnuća, što iz urođene sklonosti tužaljkama. Firenca ima Stendhalovu bolest, Jeruzalem Jeremijinu bolest. Imate li vi u Hrvatskoj neku specifičnu, prepoznatljivu bolest? Bolest šutnje, kažeš? Zanimljivo. Dobro, dosta smo razgledali i brbljali. Hodaj dalje. Vidiš kako je to zgodno: na uskim bedemima lako je uočiti prati li te netko, ne moraš biti veliki profesionalac. Idi prema stepenicama, spusti se u stari grad. Tu se račva nekoliko ulica koje sve vode u srce muslimanske četvrti.

Sa svih strana dopire arapska glazba s kazeta i mirišu začini uličnih trgovaca, vrebaju palestinski agitatori i izraelski policajci u civilu. Kupi palestinske novine i nosi ih pod pazuhom, za svaki slučaj. Ne ličiš na ortodoksnog Židova, ali ipak... Poludesno je suk Khan az Zeit, nema boljeg mjesta da se zaluta. Na sljedećem uglu vidjet ćeš mali antikvarijat. Vlasnik je poznat po tome što turiste nastoji uvjeriti da je rimski novac koji im nudi na prodaju jedan od trideset zlatnika koje je Juda naplatio za svoju izdaju. Za nepopravljive romantičare uvijek ima rezervnu priču o Kleopatrinoj narukvici. Reci mu da ga Avi Herzog moli da ti pokaže najljepše primjerke novca iz Hadrijanova vremena. Povest će te iza zastora u stražnju prostoriju. Dat će ti kefiju, arapsko pokrivalo za glavu. Svidjet će ti se; kada je stave na glavu, zapadnjaci polude, kao Lawrence od Arabije, odjednom su svi sinovi pustinje. Kada bolje promislim, Europljani su oduvijek bili veliki romantičari, ali bojim se da su se umorili od snova. Spali su na lošiji dio sebe, postali su dosadni, sebični turisti. Dobro, da ne duljim, Seljane od Arabije, iz antikvarijata ćeš izaći na stražnja vrata i proći kroz dvorište jedne medrese. Na suprotnoj su strani vrata. Izići ćeš na famoznoj Tužnoj ulici, Via dolorosa, na visini šeste postaje Križnoga puta. Kršćanska tradicija kaže da je tu Veronika obrisala Kristu krvavo lice... Da, to je Jeruzalem.“