Dalmatinska zagora u Etnografskom muzeju

Jedna od definicija intime, koja je, prigodno za ovu temu, imenica ženskog roda, kaže da je intima „neotuđiv i neponovljiv unutrašnji i duševni svijet pojedinog ljudskog bića“. Tako o intimi zbori naše današnje, normativima opsjednuto društvo. No jedno je od davnina jasno – intima je neraskidivo povezana, baš isprepletena, s dušom.

Intima, s kojom se upoznajemo na ciklusu izložbi Etnografskog muzeja pod naslovom Intimni prostori svakodnevice, osim što je bogata duhom, isprepletena je i prostorom. Dakle, nužno slijedi da je i prostor ispunjen duhom. Na neki način, ova prostorna intima (ili prostor ispunjen intimom koji pak i čini tu intimu) do nas dolazi višestruko izmještena – preko fotografija, teksta, vizualnih primjera iščupanih iz svog prirodnog prostora i smještenih u izložbene hale muzeja, odvojene od nas zaštitnim staklom.

Ansambl Harmonija disonance donio je duh Dalmatinske zagore u Etnografski muzej / Izvor FB Etnografski muzej

Sedamnaestog studenog u tom prostoru održana je prva u nizu glazbeno-poetsko-stručnih večeri o ženi Dalmatinske zagore, pod naslovom Puca niz nidarca, prema istoimenoj knjizi autorice Ivane Odža, koja je i vodila glavnu riječ na događanju. Na početku, iz prostora muzeja ispunjena premještenom intimom, posjetitelji su također premješteni vokalnom izvedbom ansambla Harmonija disonance. Dok se iz srčanih grla orilo „spavaj, spavaj moje milo“, budni posjetitelj metafizički je prenesen u Zagoru, „svakoliku krševitu, posutu brdim i briegovima“, slabo napučenu, siromašnu, bez „gospodštinâ i tvrdih gradova“. Upravo usred sela, usred ojkanja, možda usred kakve žetve ili svadbe, ne kao anegdotalni element za stereotipnu porugu a la Što je muškarac bez brkova Ante Tomića, već kao zorno dočaravanje vjekovne duhovnosti nekog prostora, njegovih ljudi. Jer ipak, ojkanje je „najelementarnija pojava glazbene tradicije“ prostora Dalmatinske zagore. Ojkanje jest usadašnjena povijest.

„Biti ukorijenjen svakako je najvažnija i najmanje priznata potreba ljudske duše. Čovjek je ukorijenjen kroz svoje stvarno, aktivno i prirodno dioništvo u postojanju neke zajednice, u kojoj su očuvana izvjesna blaga prošlosti i stanovite slutnje o budućnosti“, govori Simone Weil.

Autorica monografije, Ivana Odža, i sama se bori protiv stereotipne percepcije prostora Zagore – „materijalna bijeda – duhovno siromaštvo“. Prostor tvori. Kao što se te večeri odigravala zanimljiva međuigra prostora muzeja i zagorskog ojkanja ansambla Harmonija disonance, odnosno kao što je prostor muzeja tvorio iskustvo prisutnih, tako je i „Zagorac našeg hrvatskog krša različit od stanovnika pitomog Srijema u mentalitetu, izgledu i životu, koliko je i naš krš od ravne srijemske zemlje.“ Prostor sela, prostor povijesti, uvelike je različit od našeg modernog, urbanog poimanja prostora, a prostor uvelike određuje našu svakodnevicu. Svakodnevica kao pojam definitivno nije pojam visoke stabilnosti. To znači otprilike da definicija svakodnevice ima koliko i antropologa/sociologa/etnologa/povjesničara.

Za naše potrebe sasvim dobro poslužit će tvrdnja Rite Felski, koja svakodnevicu opisuje kao „dnevnu rutinu određenu vremenom i prekidanu proslavama, praznicima i godišnjim odmorima“. Žena Zagore, kroz oči Ivane Odža, jest „žena kršćanka, kojoj dan započinje Zdravo Marijom, Očenašem i Slavom Ocu“, ona nipošto nije feministički „isključivo podložena mužu-patrijarhu“, već je ta tradicionalistički nastrojena žena mnogo kompleksnijeg karaktera. Postoji povijest, i postoji politika, i to dvoje je često u sukobu. Na užas današnjih feministica, žensko djevojaštvo, taj „jedini period u kojem je žena Zagore posvećena isključivo sebi“, ipak je „prožet čežnjom za mladićem koji djevojku udajom dovodi do sljedećeg važnog koraka – majčinstva“.

No ni tu stvar nije sasvim jednostavna, djevojka se znala umaći, tj. prenoćiti kod momka suprotno željama i volji svojih ili njegovih roditelja. Svojeglavost se čini dosta snažnom karakteristikom toga prostora. Odnos majke i sina osobito je intiman, a odnos majke i kćeri kompleksniji, često prepreden s majčine strane sa savjetom kćeri da „zavadi kuću u koju uđe jer će tamo naći tuđu majku“. Evo i drugi majčinski savjet iz recitativa Ecije Ojdanić, „snalažljiva budi / kad ga nema, ima drugih ljudi / obrati se svome prijatelju / on će tvoju ispuniti želju“.

A prostor izložbe i intima? Pa, „gledati bilo što je strahovito kompleksan čin. Kako bismo upili ono što gledamo, moramo to izolirati i pridati mu značenje. Ono što gledamo percipiramo kroz jezik i cijelu simboličnu razinu ljudskog iskustva koju to povlači za sobom – dugo utemeljene kulturalne hijerarhije i slikovne kodove koji oblikuju očekivanja i prepoznavanje.“ S tim na umu, dođite pogledati izložbu u Etnografskom muzeju.