Čudesna zbilja Omera Raka

S osvrtima i komentarima Omera Raka (1957), Šibenčanina sa zagrebačkom adresom, o kulturi, medijima, znanosti i drugim temama suvremenoga života susretali smo se desetljećima u hrvatskim dnevnim novinama; njegove eseje tiskali su časopisi, među ostalima i Matičini – Zadarska smotra i šibenski Osvit; emitirani su mu radijski i uprizoreni kazališni dramski tekstovi. U novije vrijeme objavio je knjige eseja Stoljeće na početku (2008) i Mistični simboli zavičaja (2019) te tri romana: Arkana Fausta Vrančića Šibenčanina (2014), Kultna posuda (2017) i Oneiricon (2021). Najnovija knjiga Ovdje, ondje & trans, o kojoj će na ovome mjestu biti riječ, njegova je prva zbirka pripovijedaka.

Autor je u knjigu uvrstio tri pripovijetke (ili pripovijesti), pri čemu je važno napomenuti da je riječ o književnoj vrsti „dužine između novele i romana“, fluidnoj i teško odredivoj, koja se u našoj suvremenoj prozi sve više povlači pred kraćim proznim oblikom koji danas najčešće nazivamo pričom. Sve tri pripovijetke pripadaju žanru fantastike, koji ovom piscu očito odgovara jer mu omogućuje mnogo veći manevarski prostor, lelujanje između zbiljskog i čudesnog. Čitatelj će pak brzo primijetiti da on rado u tekstove upleće i elemente drugih žanrova – kriminalističkog, povijesnog, ljubavnog, erotskog, esejističkog, eruditskog, dokumentarnog, čime pripovijedanje čini zanimljivijim, a ujedno čitljivijim. U jednom intervjuu u povodu izlaska knjige autor kaže da mjesni prilozi „ovdje, ondje & trans“ iz naslova označavaju mjesta radnji triju pripovijedaka, ali meni se čini da taj izbor nije baš privlačan. S druge pak strane čitatelju neće promaknuti činjenica da svi uvršteni tekstovi imaju kratke i sugestivne naslove i intrigantne podnaslove, što je znak piščeve brige i sretnijeg izbora.

Prvoj pripovijetki naslov je Omara, a u podnaslovu stoji „prozna kantata o nikad odsviranoj orguljaškoj skladbi i uzrocima zbog kojih nikad nije odsvirana“. Imenica omara označava sparno vrijeme pred kišu, ali njezina umanjenica omarica u patologiji zvuči opako: bolesno stanje koje se očituje povišenom tjelesnom temperaturom, ubrzanim disanjem, općom klonulosti, nesvjesticom, pa i smrću. Takav jedan dan sadašnje je vrijeme (znatno prošireno analepsama) dramatičnih zbivanja opisanih u pripovijetki. Talijanka iz Venecije, koja je od Antonija S., šibenskog arhivista pred mirovinom, tražila informacije o smrti svoga oca Marina Daccija, časnika talijanske vojske, rekla mu je u telefonskom razgovoru neke nove podatke. Tvrdila je da je on bio pacifist, i da je u općem kaosu u rujnu 1943, kad se činilo da će ljudski rod iskrvariti u ratu, otišao u šibensku crkvu odsvirati na orguljama tajnu skladbu šibenskoga graditelja orgulja don Petra Nakića. Ta je skladba svojim ciljanim, mističkim suzvučjem sa svim stvorenim trebala čovjeka vratiti u izvorno stanje sklada ili ravnoteže. U času kad je htio početi svirati poručnika Daccija stigao je partizanski metak. Ispalio ga je tada mladi Antonijev otac, o čemu je sinu poslije pričala majka, smatrajući taj događaj nesrećom za cijelu obitelj. Pouzdan dokaz prisutnosti osvetoljubiva duha „Talijana“ nadnesena nad njezinu obitelj (tako je ona tumačila) bile su prerane smrti svih njezinih najdražih. A Daccijeva časnička torbica koju je sa sobom ponio Antonijev otac na koncu se pokazala kao realizirana metafora osvete – prouzročila je smrt njegova sina, posljednjega člana obitelji.

Izd. Litteris, Zagreb, 2023.

Druga o redu pripovijetka, NLO nevjesta, nosi podnaslov „zapis iz prve ruke o zgodama i nezgodama sirotog fetišista i ljubitelja žestice zarobljenog u procijepu između dvaju svjetova, ovoga ovdje i onoga ondje“. U već spomenutom intervjuu Omer Rak kaže kako junaci njegovih pripovjedaka „žele mijenjati narav svoje stvarnosti, izići iz svojih uskih kafkijanskih uza, iskoračiti u novu, obećavajuću stvarnost, koliko god ona u prosječnom umu izgledala utopijskom“. Radikalan je primjer takve osobe lik lijepe i pametne hrvatske doktorandice primijenjene fizike i matematike na norveškom sveučilištu u Tromsøu Ide F. Ona se prijavila na natječaj tvrtke koja planira na Marsu osnovati prvu ljudsku koloniju, a evo kako objašnjava taj svoj potez: „ali ono što me je najviše potaknulo da se odvažim napustiti zauvijek rodni planet bio je taj moj neprotumačiv zôv iznutra… Poziv da se maknem odavde i zaplovim u dubinu svemirskog prostranstva, da osjetim krajnji oblik slobode i, naposljetku, kad sletim na Mars, iz temelja promijenim okolinu i uvjete života koji su mi bili zadani sve dosad. Željela sam kušati novo, nešto posve novo, onkraj moje najrazigranije mašte (…).“ U svom pismu potpore narator u prvom licu jednine mnogo je prizemljeniji i bliži razlozima one vojske hrvatskih građana koja odlazi u zapadnu Europu i ne misli se vraćati.

Na kraju knjige je pripovijetka Dečka, s najkraćim podnaslovom: „transrodna travestija“. Posrijedi je, vjerojatno, stilski postupak za koji se rabi sintagma travestiranje (ili prerušavanje) žanra. Tekst je možda i najsloženija, najsofisticiranija i najosjetljivija proza u zbirci, za koju bi vrijedila autorova napomena da je u temelju priče „žudnja za spasenjem, ufanje koje ne posustaje, pa makar se ono premetnulo u prokletstvo za moje junake“. I prometnulo se, ali oni jašu dalje.

Čitajte, dobro ćete utrošiti vrijeme.