Buntovnik, ne bez razloga

Koliko panka, a koliko irskog folka stane u čašu viskija – ili u potoke viskija, u skladu s naslovom klasika Poguesa iz 1984? U simboličkom smislu moglo bi se reći da je Shane MacGowan, njihov osnivač i frontmen, kreativni motor i neizlječiva poetska duša, do posljednjega dana tragao za tim odgovorom, stvarajući glazbu koju je netko opisao kao „zvuk irskog puba pojačan na naglasnije“. Kad se 30. studenog pronijela vijest o njegovoj smrti u dobi od 65 godina, glazbenim je svijetom zavladala tuga, ali malo tko je ostao iznenađen. Iako su mnogi rock-heroji živjeli na rubu i otišli prerano, rijetki su mogli izdržati usporedbe sa Shaneom i njegovom autodestruktivnošću. Poput kakva pomaknutog autsajdera vodio je život lišen ustupaka i poze, buntovan i neprekidno opijen, u doslovnom i prenesenom značenju. Prizor krezubog, klempavog, karizmatičnog i socijalno neuklopljena pjevača s čašom u jednoj i mikrofonom u drugoj ruci odavno je urezan u kolektivno sjećanje.

Shane MacGowan – umjetnik čije će se pjesme,
kaže Springsteen, pjevati i za stotinu godina / Snimio Masao Nakagami / Izvor Wikimedia

Usprkos izgledu nemarnog pankera, Shane je bio jedan od zanimljivijih perfekcionista u povijesti žanra. Primjerice, božićni klasik Poguesa Fairytale of New York prošao je dug, dvogodišnji proces nastanka. MacGowan ga je mijenjao, prepravljao i ponovno modelirao, sve do neodoljive, konačne verzije iz 1987, s blistavom (također prerano umrlom) Kirsty MacColl u ulozi vokalne sparing-partnerice.

Fairytale je simptomatična za cijeli opus Poguesa te (u kontekstu blagdanske glazbe) svakako atipična u svojoj gruboj prizemljenosti. No ispod nesentimentalne površine odjekivao je duboko nostalgičan prizvuk irske iseljeničke duše, koja u njujorškoj Badnjoj večeri, među pijanicama i društvenim gubitnicima, čezne za domovinom i davnim, izgubljenim ljubavima.

Ima neke ironije u činjenici da je i sâm MacGowan rođen na Božić 1957. u Kentu, u jugoistočnoj Engleskoj, u obitelji irskih imigranata s umjetničkom „žicom“ – majka mu je bila darovita pjevačica. U početku se činilo da će krenuti putem svakog prosječnog, pristojnog vršnjaka. Shane se isticao kao bistro dijete, korisnik stipendije ugledne škole u londonskom Westminsteru, ali ondje se zadržao samo dok ga nisu uhvatili s heroinom u džepu. A kad ga je negdje putem, sredinom 1970-ih, ponio prvi val britanskog punk-rocka, poetsko-glazbenička sudbina bila mu je zapečaćena. Već 1976. oformio je postavu The Nipple Errectors (skraćeno i manje provokativno, The Nips), s kojom je snimio nekoliko singlova i jedan koncertni album, sve u stilu garažnog panka. S vremenom je ipak shvatio da bi sve moglo zvučati još uvjerljivije kad bi u zvučnu sliku ubrizgao jaku dozu politički osviještena folk-nasljeđa, uz povremene poetske referencije: kazališni pisac Brendan Behan bit će spomenut u pjesmi Streams of Whiskey, a pri vrhu Shaneova popisa utjecaja naći će se i James Mangan, dablinski pjesnik i – ne manje važno – patriot iz 19. stoljeća.

MacGowanova vizija zaživjela je u Poguesima, bendu koji je opjevao ponos i muku irske dijaspore bačene na hladne londonske ulice. U vrijeme njihova nastupnog singla Dark Streets of London i albumskog debija Red Roses for Me (1984) otočkom scenom dominirali su plastični pop i novoromantičarska šminka, pa su beskompromisni, raskalašeni Poguesi, s tradicionalnim keltskim instrumentima i pankerskom energijom zvučali poput daška prijeko potrebne svježine. Bilo je, doduše, potrebno neko vrijeme da zvučni sudar naoko različitih tradicija prodre do šire publike. Snimljen u produkciji Elvisa Costella, album Rum, Sodomy & The Lash donosi zapaljiv koktel MacGowanovih autorskih skladbi (A Pair of Brown Eyes, Sally MacLennane) i obrada pjesama prikupljenih s raznih strana, od kojih je najpamtljvija (u nas uvijek iznimno popularna) Dirty Old Town iz repertoara Ewana MacColla. Vrhuncem njihova stvaralaštva s razlogom se smatra If I Should Fall from Grace with God, albumski klasik koji je pomirio komercijalne i umjetničke aspiracije i potvrdio status Poguesa kao jednog od vodećih rock-sastava poznih osamdesetih. Na posljednja dva albuma s MacGowanom na čelu (Hell’s Ditch i Peace and Love) Poguesi su donekle proširili stilsku paletu i potvrdili autorsku kompetentnost njihova svirača bendža Roberta Finera, no njihova je keltska rock and roll estetika ostala netaknuta.

Nažalost, pod utjecajem raznih vrsta opijata pjevačevo se ponašanje već otelo kontroli: alkohol ili ekstazi, svejedno je. „Osam, devet tableta odjednom, svaki dan. Bila je to prokleta noćna mora“, požalio se tada menadžer Poguesa Frank Murray, a o ozbiljnosti situacije dovoljno govori činjenica da je nefunkcionalnom MacGowanu 1991. na japanskoj turneji vlastiti sastav bio prinuđen uručiti otkaz. Na čelu nove skupine The Popes i dalje je stvarao zanimljivu glazbu, a surađivao je s Nickom Caveom (u obradi evergreena What a Wonderful ­World) i Sinéad O’Connor (Haunted). Ali ništa se nije moglo usporediti s izvornom strašću, originalnošću i vizijom Poguesa. Premda im se ponovo pridružio 2001, bio je to samo produžetak sjećanja na stare dane ponosa i slave, bez konkretnih kreativnih plodova. MacGowanova osobna bitka pretvarala se u skupnu agoniju i kraj te tužne predstave činio se uvijek blizu. „Shanea MacGowana ljudi nazivaju predivnim gubitnikom, ali on niti je ikad bio lijep, niti je, unatoč očajničkom dojmu, gubitnik. Točnije bi bilo kazati da je on čovjek koji je odabrao gubitnički put i na kraju dobio više nego što se usudio i sanjati“, opisao ga je kritičar Nick Kent u knjizi Tamna strana rocka. Razgrnemo li sav taj rokerski bunt, opijatsku izmaglicu i nakupljene ekscese, preostaje nam „iznimno sramežljiv i bojažljiv, pametan, intenzivan i opsesivan“ umjetnik čije će se pjesme, ostvare li se Springsteenove nedavne prognoze, pjevati i za stotinu godina. Bude li zaista tako, zaslužio je.