BILJKE

Jabuka

Postoje ti neki ljudi. Ne znaš kako su ti ušli u život. A ne pripadaju tvojem životu. Kako su onda ušli, a ne pripadaju? Nisu to neke nesretne ljubavi. One pripadaju tvojem životu.

Točnije, pripadale su. A ovi ljudi su unutra, ali ne pripadaju. Pripadnost je inače važnija od svih osjećaja. Pripadati mjestu. Vremenu. Trenutku. Muškarcu ili ženi. Djetetu. Pripadati sebi. U tim ljudima koji ne pripadaju je nešto što i oni znaju, ali kriju. To da su se prošvercali u vaš život. To da vam kradu nešto. Pričaju da vas poznaju i da su bliski s vama. To manje. Zanima ih konkretnija korist. A najveća korist na ovom svijetu je novac. Nekako mi je sad večeras žao svih bogataša ovog svijeta i svih ljudi koji se oko njih vrte zbog bogatstva. Ima nešto duboko odvratno u tome. U toj koristi. Vidiš ih, primaju tvoju poruku dok jedu u restoranu i ne odgovore ili odgovore vrlo kratko i formalno. Poslije ti objasne da ne mogu jesti i dopisivati se. Zamisli. Hrana. Vrhunski užitak koji ne smije ništa prekinuti. Ni muškarac ni žena ni pijetao. Jedu možda pileću juhu. Možda nešto profinjenije. Nekog gmaza. Možda jedu zmije. Jer to je korist. Guja u njedrima koju intuitivni ljudi nažalost osjete. Točno i ubojito, presiječe te spoznaja o guji. Zamisliš joj usta kako se obavijaju oko tebe. Takvi ljudi kad vas vide žele vas poljubiti. Vi bježite od toga. Niste prije znali zašto. Sad znate. Bojite se, sasvim opravdano, ugriza. Pokušavate biti razumniji i oprostiti, ali jači je taj osjećaj gađenja. Nekad vam se zmije samo gade. Ne bojite ih se. Pokušavate biti ljudi sa zmijama. Ali one uvijek pobijede. Zlo se naprosto osjeća. Ne trebaju ti otrovni zagrljaj niti otrovni poljupci. Neka oni samo u miru večeraju. Neka jedu pijetla. Pijetao će im pokazati kako biti odan. Kako kad uđeš u nečiji život moraš biti spreman ponekad pojesti i veliki zalogaj koji nije tvaran. Moraš zagrliti jabuku.

…

Maslačak

Maslačak ima najfiniji cvat koji je toliko krhak da se izgubi u vjetru. On radi striptiz, najednom vidiš sam goli tučak. Tako nekad osjećam da sam izgubila oklop. Kad se osjetim posve uvučena u tuđi svijet, tuđe misli, povijesti ili svakodnevicu, u njih same, od čega li su oni stvoreni, pitam se: imaju li svi ljudi tako porozne i prozirne tkanine oko gole srži. Srž je naravno tučak, što bi drugo moglo biti. Imaš te dane kad se ne možeš dekoncentrirati. Kad si toliko ozbiljna da te boli tučak, i onda hitno pleteš tu bijelu pjenu, odijevaš najljepše haljine. Tučak visi, negdje, u prašini. Obješen o kakvu strehu. Sakrila si svoju srž, čak je nisi samo skrila nego izvadila i odložila. Za neko bolje vrijeme. Za druge okolnosti. Maslačak raste u tvojim mislima. Ponajprije, raspršenost te odjeće. Pokušavaš da se sve ublaži, da ti stvoriš odijelo koje nećeš tako lako gubiti, koje ćeš nositi umjesto obrane. Ali jednog dana izgubiš taj bijeli prah. Tučak te sablažnjivo gleda, i čuje da si postala bez središta. Onda ti se vrati, korak po korak. Zauzme tvoje cijelo tijelo. Dok se kolebaš što odjenuti, misliš hoće li se košulja zaista umnožiti, postati brojnija, i dobiti potomstvo. Živa je odjeća, kažeš sama sebi. U prirodi svega što odjeneš je neka biljka. Pamuk, najčešće. Viskoza. Lan. I onda umjetna vlakna, poliester. Njega najviše voliš. On se ne razmnožava i ostaje vječno na tebi.

…

Vrtlar

Sad se sjećam kako mi je rekao da su Španjolci najpametniji narod jer nemaju filozofije, osim Unamuna. Stalno je sadio svoje sjemenke. Iz nas koji smo ga okruživali rasli su drvoredi. Aleje, poljane. Vinograd nije rastao jer on ne voli baš Bibliju, ni priču o vinogradaru. Voli rasti, i rasti u drugima. Sve nas je stvarao, na svoju priliku. Neki su mu pružali otpor. Bile su to uglavnom žene. One su htjele slušati svoje božice, svoju zemlju, kojom su ga primale, htjele su i da on prizna očinstvo, da ne bude tako samo odsutan vrtlar, koji će reći da nije razumio kako se sjeme nije primilo. A primilo se, samo ne u obliku u kojem je on želio. Ili nije želio. On ne želi klonove. Želi nasljednike, veliko potomstvo vrtlara koji čupaju korov ovog svijeta.

Pišite, samo pišite.

…

Vodencvijet

Pliva na pola puta između vode i zemlje. Korijen mu je u nebu. Peteljke u sojenicama, koje se prostiru uz obalu. Sličan je vodenkonju, vodenjaku. Sličan je vodi. Voli kolce. Ovije se oko njih. Nisu to križevi, kaže sam sebi. To je obično postojanje, lijepljenje mreža oko kože. Sastavljanje slagalica, i zatim ih sve precrtaš. Ostaviš samo polovicu mozga. Drugu polovicu ne vidiš jer je u vodi. Tako plutaš. Između dvije vode odabireš onu topliju. Tu staneš, zahvatiš rukom dno. Zacviliš od sreće. Vodeni pas se puni. I prazni. Ponekad je pun života, a ponekad ga manje osjeti. Tad se zabijeli, i pusti zrak. Na koncu mu ponestane soka. Zamisli, on nije tebi brat. Nije ti ni sestra, ni otac, ni majka. Nije ti korijen, nije ti predak. On je tvoj očenaš. Prigodom molitvi, misliš na njega, i kako se uspinjete do samog vrha planine, s kojega ga izvlačiš iz vode, konačno, jer je u njoj do grla. Do samog vrha hodate, i onda se prekinete smijati. Tu ti čekaš. Da utihne konj, pas ili mačka, sad nosiš visoke gumene čizme. Četkama stružeš blato s njegovih. Pereš mu noge. Služiš mu jer je on sveti cvijet. Nema takva cvijeta u okolini. Vodeni valovi izlijeću mu iz kose. Nema uvijek kosu, ponekad je izgubi. Ponekad nema ni ime. Vodencvijete, kako mi te lijepo vidjeti.

…

Srećonoša

Sličan je maslačku, ali ima više sjemenki. I one su sjajne, na suncu se vidi da oblikuju male prostirke, ili takoreći tepihe. Perilice rublja ih ne vole jer se uvuku u sve zakutke i ne može ih se iskorijeniti. Obuzimaju čovjeka, strojeve, alate, središta i rubove. Gase se s prvim jutarnjim zvijezdama. Potiču rast kose. Življe su te sjemenke od valova. Prkose. Naređuju cijelom svijetu da se veseli. Kopaju mrak, u hrpama, i odvoze ga na smetlište. Tu ga ritualno spaljuju. Te sjemenke, sad već napola odrasli ljudi, odjednom odluče ponovno približiti se tlu. Dosegnule su svoj vrhunac. Sad se lagano spuštaju, kao na skijaškoj stazi. Slalom, ili skok, svejedno je. Padaju kao mesne okruglice. Izvijaju se kao pramenovi kovrčave kose. Kotrljaju se po snijegu. Uzvikuju nešto što samo galebovi razumiju. A galebovi su daleko, uz more. Snijeg im ne smeta, došli su tu na planinu. Sad sudjeluju i oni. Srećonoše se šire po svojoj prostirci, zapravo tepihu. Vrijedna domaćica ih pokušava usisati. Ali kad otvori usisavač, vidi u njemu samo zlatni prah. U papirnatoj su kutiji, uz prašinu skupljenu u klupka, sjemenke koje ne žele ocvasti, ne žele nestati, ne žele prestati postojati. Viču, urlaju, protežu se i skviče, cijeli svijet im je borovnica. Ali mi nismo borovnica, kažu netom poslije. Borovnice rastu i umiru, a mi smo oduvijek i zauvijek, mi rastemo i širimo se poslije i prije, i sada. Najviše sada, zauvijek u tom zagrljaju, u tim pokušajima da ne pristanu na prošlo i buduće, u tom savršenom cvatu koji je naprosto cvrčak, kava sa šlagom. Omamljeni životom, razderanih koljena od igre, sačuvanih perika s lutki u muzeju, s vrećicama iz supermarketa, mile glavnom cestom grada i dopiru do groblja, odakle izvlače mrtve.

…

Lopoč

Lopoč te gleda. Smišljaš mu obješeno oko, snimaš ga potom, izvježban si. Kucaš na vrata lopoča, bježiš od njegova oka koje viri kroz špijunku. U mislima te gleda, znaš, i nigdje drugdje te ne vreba ta fantazmagorija, taj identitet, sam u smeću, iz kojeg se nižu sjene i polusjene, i pišu po pločama od kamena, zatim se sve to spusti na more. Poludjet ću, kaže jedna grančica u vodi. Nećeš, odgovori joj druga, spuštena pogleda u savršeni uzdah, izdah, u gomilanje riječi koje se sve natječu koja će imati vrisak lopoča, jedno njegovo sudbonosno da. I kad stavlja prsten, a okrugli mladunci čaplji i ogrizak kolača od svadbe se zibaju na površini jezera. Zatvori vjeđu, nađi onu koja te iskrcava iz svijeta, kao teret koji se nosi, a nema potrebe. Nema ni vremena jer ono curi iz srednje crpke. Nema ni junaka, jer oni su u zatvoru. Nema ničega osim vode, po kojoj plešete, i vidite da ste umrli, na svoj način, živjeli, na svoj način, na svoj način ste i sve ovo vidjeli.

…

TIJELO

Bože, daj mi kap alkohola. Ne znam kako drukčije sprati ove sve ljude sa sebe. Nalaze se u mojem grlu. Urliču. Jadikuju. Psuju. Dijele savjete i prijekore. Kažnjavaju i nagrađuju. Rakija od mrkve ti treba, odgovori Bog.

Zatim batina mekana kao dodir svilova dudca. Zatim jedno triježnjenje od svega toga. I tad ću biti dobro. Bit ćeš, kaže Bog. Kad otupiš možda. Ili kad mi se svidi okus rakije od mrkve? A to neće nikada.

Nakon razgovora s Bogom pogledala sam kroz prozor. Noć je pala kao dobra žena. Kao možda Božica. Ona koja me također ponekad gleda. I ja nju. Vidim kako ima velike dlanove, znak da je snažna iznutra. Izvana krhka. I tako lebdim u noći. Moćnici i sluge su se rasprostrli umjesto zvijezda po nebu i zato više nije nedokučivo nego izgleda kao piramida.

Pokušavam biti nemoćna.

Ta lijepa nemoć, kako kaže Dragojević. Nije bespomoćnost nego je blaga i otvorena kao pazuh na tijelu žene.

Ulazim u rupe svemira kao u tijela ljudi i vraćam se početnom pitanju: kako su ti ljudi u mojem grlu.

*  *  *  *  *

Poezija
o biljnom, ljudskom i božanskom

Piše Darija Žilić

Irena Matijašević, književnica i urednica na Trećem programu Hrvatskog radija, autorica je više zapaženih pjesničkih, proznih, ali i dramskih djela. Spomenimo samo pjesničke knjige Južne životinje, Početak zrelosti, romane Crno pismo, Kao kiša, Igra istine, poetsku dramu Danska H2O.

Svoju prvu zbirku Naizgled objavila je 2007. Ondje se koristila postmodernističkim postupkom reinterpretiranja mitova, mitskih i književnih junaka. Povezivanje mitskog, povijesnog i suvremenog, odnosno osobnog-lirskog društvenog, bit će temelj njezine poetike uopće. Pjesnikinja je okrenuta drugomu, empatično promatra druge, zapisuje i pomno bilježi priče upravo o onima malim, naoko nevažnim ljudima. Uostalom, u pjesmi Ne, niste me pobijedili, suha logiko i manifesti radikalne volje iz zbirke Cesta za tar ističe da postoje dvije vrste ljudi : „Iako naizgled govorim o ljubavi, stalno pričam isto. Ljudi koji razumiju drugo biće i oni koji ne razumiju ništa drugo osim sebe samih.“ I to jest bit njezine poetike. Traganje za ljudskošću, osluškivanje drugih, prožimanje tuđim pričama, suosjećanjem, emotivnost koja donosi i ispunjenje, ali i umor: „Umaraju me riječi ljudi, / njihovi pogledi još više.“

Već u prvoj zbirci Irena Matijašević naznačila je i raznorodnost i supostojanje različitih strategija, od narativnih do pjesama u kojima je ritam sinkopiran jer želi zahvatiti tok svijesti, zatim supostavljanje intertekstualnog i stvarnosnog. Jedna je od važnih tema pisanje, komunikacija uopće, igra znakova, iščekivanje, semantiziranje primljenih poruka. U romanima bavi se upravo tim znakovima, ponire duboko u unutrašnje svjetove svojih junaka i junakinja, a kad uđeš u nečiji život, ističe, „moraš biti spreman ponekad pojesti i veliki zalogaj koji nije tvaran“. U pjesničkim pak knjigama nastavlja proces prema intrinzičnom, okrenuta istraživanju jezika, kojim želi izraziti senzualnost, afektivnost, svijest i podsvijest, ali i stvaranje posebnoga svijeta u kojem postoje vlastita pravila, čežnje, snatrenja. U zadnjoj zbirci Cesta za tar Matijašević se bavi odnosom boli i riječi, poetskim iskazom koji ulazi u analitičnost, propitivanje metatekstualnosti na krajnje intimistički način, a kao da se događa i odmak od emotivnosti u smislu osvještavanja pisanja kao procesa koji nas odmiče od spoznaje da je moguće iskazati unutrašnji svijet i osloboditi se suvišna tereta. Riječi više nisu utočište, niti postoji povjerenje u pisanje kao terapeutski otklon od boli. O tome govori odlična pjesma iz nove zbirke Nauživala sam se pisanja kao načina izbjegavanja boli: „Riječi mi više nisu pomoćnica ni spasiteljice. Samo su / riječi, skup simbola kojemu ja dajem značenje ili barem / smisao.“

I već spomenuti umor, jedna pjesma nosi naslov Umara me sam čovjek. Uostalom, zato se i prepušta nekad plivanju „na pola puta između vode i zemlje“, čime se postiže rasterećenje, punoća života, ali i plutanje u prostoru, da se bar manje osjeti bol (pjesma Vodencvijet).

Ono što u odmaku od naslaga značenja Matijaševićeva čini jest potonuće, sklad sintagmi u pisanju i ujedno pokušaj izbavljenja „bez riječi“. U ciklusu Biljke, u kojem nalazimo niz pjesama u prozi, a naslovi su dati po biljkama kao što su lopoč, jabuka, maslačak, srećonoša, vodencvijet govori se o međupovezanosti biljke i čovjeka: „U prirodi svega što odjeneš je neka biljka.“

Zapravo se govori o ljudima, onima koji su ušli u naš život, a ne pripadaju nam (pjesma Jabuka), o samopropitivanju i nezaštićenosti vlastita bića: porozne i prozirne tkanine do gole srži su upravo metafora te ranjivosti i izloženosti (pjesma Maslačak). Pjesnikinja stvara maštovite kozmogonije utemeljene na biologističkim metaforama sjemenki i razmnožavanja (pjesma Srećonoša). Matijašević progovara i o temeljnom etičkom odnosu dobra i zla, ali i o božanskom i to u smislu referiranja na primordijalne božice, ali i mnogo dublje, kao dijalog s Bogom kao krajnjim recipijentom koji pročišćuje tijelo i dušu. O tome govori sjajna pjesma Tijelo: „Bože, daj mi kap alkohola. Ne znam kako drukčije sprati ove sve ljude sa sebe... Rakija od mrkve ti treba, odgovori Bog. / Zatim batina mekana kao dodir svilova dudca. Zatim otrežnjenje od svega toga...“ I prepuštanje nemoći, ne kao bespomoćnosti, nego onoj lijepoj nemoći koju spominje i Dragojević, a kojeg Matijašević citira. A to je ipak otvorenost, blaga, nježna, ulaženje u rupe svemira kao u tijela ljudi, ocrtava granice da se vlastito biće sačuva od svijeta koji ga želi omeđiti tuđim glasovima. Stihom pjesnikinja nagovara: „Pišite, samo pišite“, jer to i jest proces koji se ne zaustavlja, baš kao ni autorica koja zadnjih godina objavljuje mnogo i plodno, baca sjemenke, ponire u zemlju, raste i sazrijeva, i njezino duboko poniranje u pisanju kao procesu pronalaska istine, na kraju donosi sjajne prozne i pjesničke knjige.