Anomalija vode

1. Ništa nije izgubljeno

Kohezija

Iz perspektive Anne Marie Lavoisier glava njezina supruga kotrljala se neobično dugo dok nije napokon stala dva metra od giljotine. Bila je naizgled još puna života kad je nakon oštra reza odskočila i Anne Marie je bila sigurna da je čula glas koji je pokušao izreći njezino ime čak i kad je glava već bila potpuno odvojena od tijela. Kotrljanje glave trajalo je nekoliko sekunda, ali protok vremena za Anne Marie bio je kao da gleda život kako se vraća unatrag ubrzano sa svakim centimetrom koji je prolazila glava čovjeka s kojim je dotad dijelila ono što je u šali nazivala besmisleno postojanje. Učinilo joj se da život iz njezina supruga ne odlazi nepovratno, već da prelazi u zrak na glavnom trgu i nekontrolirano ulazi kroz nosove svjetini koja se tiskala da pogleda mučan prizor, da ih tjera da se tu i tamo zakašlju, da protrljaju oči dlanovima. Dvojica su se promatrača, vidno pijana, potukla, što je stvorilo nemire i najednom je desetak muškaraca započelo valjanje po prašini i tučnjavu. Marie je bila sigurna kako je to demonstracija životne sile njenog supruga koja ni nakon izlaska iz njegova tijela nije izgubila smisao za humor.

Na kraju pomislila je kako bi trebala izvagati muževo tijelo i glavu, da procijeni koliko je težio život koji ga je napustio, ali pogled na giljotinu uvjerio ju je da provjeravanje takve hipoteze nije moguće jer je trebalo skupiti i svu tu krv kojoj je nasilno promijenjen tok oštrim sječivom. Toliko krvi navlažilo je prašinu da je čak i misao o tako nečemu kao što je skupljanje crvene tekućine svakako bila suluda. Suluda, ponavljala si je, apsolutno suluda. Mrak je već legao na prazni trg kad je Anne Marie napokon ustala i krenula.

Dugo nakon što je sve završilo stajala sam nad svježim grobom tko zna koliko dugo dok napokon nisam sjela u obližnju travu osjećajući se kao da je iza mene samo još jedan od napornih radnih dana gledajući u to šareno cvjetno brdo laži (vole te ti i ti, falit ćeš ovima i onima, spokoj ti žele vječni neki ljudi za koje nikad čula, itd.) razmišljajući o težini te duše koja je možda već negdje toliko daleko da je potpuno besmisleno mrtvima dolaziti u posjet. Ali nisam se mogla pomaknuti, umor koji se taložio godinama s tim se danom prelio iz tijela i samo sam bespomoćno sjedila i pušila jednu za drugom pred svojom prizemljenom obitelji misleći kako se trebam ispričati ocu, đedu i babi što me nije bilo sigurno petnaest godina, možda i više. Činilo mi se uvijek da su ljudi nekako manji kad ih pokapaju, da im je glava manja. Možda bi se s tim složila i Anne Marie, koja je potajno uzela suprugovu glavu tijekom komešanja koje je nastalo među rajom željnom nasilja. Sakrila ju je u košaru na koju je stavila mladi poriluk i čekala, kako ne bi bila sumnjiva, dok već nije pao mrak da odšeta i da voljenu glavu za koju je zaključila da je neočekivano teška (sigurno pet kilograma) zakopa u dvorište.

Bilješka: nazovi maminu susjedu i pitaj ju je li moguće da već osmog svibnja Anne Marie nosi poriluk u košari. Svibanj. Blagi trzaji topline, bujanje, bujanje, poput mlijeka, svjetlost se rasprskuje posvuda. Mrak je samo upekao na mjestima gdje misao na tebe ne može sletjeti. Ima li tada već poriluka, mama?

Edvard Munch, Dvije žene na obali, 1898.

Pitka voda

Bjelina zasljepljuje. Ruke su mi vezane, grlo bezglasno, stani, nestani, prestani, pokušavam zaustaviti topot, ili rominjanje kiše, iz minute u minutu intenzitet se ne mijenja, ali bubnjevi u glavi nevjerojatno precizno prate otkucaje preplašenog srca. Sterilno je, kao da iz svega isparava etanol, možda i jest tako, nosnice se bune, kao i pluća, na svaki udah. Ljepljiva bjelina, strah.

Lopta je poput glave. Ona je proračunata, iako je prazna, ukoliko zanemarimo natisnute molekule zraka. Ako vjerujemo da postoji savršenstvo u obliku kugle, možemo zaključiti da je lopta savršenija od glave. Čak je i Zemlja zapravo elipsoid, spljoštena na polovima. Kišne kapi, da nema gravitacije, bile bi lebdeće kugle, ali Zemljina sila privlačenja izdužuje njihovo nastojanje da su savršenog oblika. Voda razumije da je kugla prirodni oblik stvari u svemiru, pokušavajući se, kad je raspemo, hrvati sa silama koje je rastežu. Planeti, zvijezde, i naša duša nasađena na nas s našom glavom, sve je težilo tomu da se zaobli, da smanji energiju, da se sačuva. Uvijek sam se pitala jesu li te unutarnje sile razlog da naša koža tako čvrsto čuva našu krhkost, da tako prianja na naše ranjivosti. Ako bi me majka nažarila koprivama ili potjerala šibom, činilo mi se da se koža na meni nekako stisnula, ili sam se ja iznutra stiskala i vukla kožu da me što čvršće obavije, dok se majka uvijek pitala zašto cvilim jer sam dobila što sam tražila. Koprive su ljekovite, govorila je, a plikovi na rukama dugo bi se crvenjeli dok ne bi prestali peći. Koprive je majka često brala i kuhala i nikad nisam razumjela kako možemo jesti ono čim nas ozljeđuje, i kakva je to moć da žar koprive koji nas plaši najednom biva pretvoren u ručak. Jela sam ih, premda nisu bile fine, jer je majka uvijek prijetila držeći na stolu one nekuhane, još užarene, ali i jer sam ih htjela kazniti za sve opekotine koje su mi davale, zapravo nimalo krive u majčinim rukama; htjela sam ih pobijediti, pojesti s njima svoj strah.

Danas, kad mislim o strahu, sigurna sam da je njegovo agregatno stanje tekućina i da se neprestano miješa s tekućinom naše krvi, da je toliko prisutan da sami sebe ponekad zavaravamo kako uopće nije ni dio nas, dok on zapravo kola našim žilama i žilicama i s pet litara po satu krvi pumpa se neprestano kroz naše srce. Može li se strah pobijediti? Mnogo kasnije naučila sam da je sa strahom moguće samo živjeti tako da ga neprestano gledamo u sva njegova lica (tekućina straha bez obzira na svoju nestalnost može uzimati mnoge druge oblike) i da nastojimo ne skrenuti pogled. Zaista, iza lica straha, iza svih tih očiju nikada nisu ništa drugo nego naše oči, naša skrivena rana. S druge strane, ako je ljubav suprotnost strahu, s vremenom sam shvatila da su njezina agregatna stanja mnoga i da će se ponekad i kristalizirati u nama. Prekrasne pravilne strukture, čvrsta matematika ljubavi. Ako je vjerovati sebi kada smo najtiši, ljubav i strah vječno će biti naša fina struktura, samo će o nama ovisiti što će činiti veći postotak našeg krvotoka. Ljubav ćemo ponekad i udahnuti. Ponekad će oko nas prštati kao magla, kao aerosol u kapljicama vode, nečiji miris, slutnja, dodir. Žele li se ljubav i strah također skupiti u kugle? Žele li nas skupiti u kugle? Spavam li zato nekad tako da skupim noge poput djeteta u utrobi, nastojim li tako svoje tijelo skupiti, spremiti ga koliko je to moguće u središte kugle?

Strah od vode dan je u nasljeđe. Pet godina nisam legla u kadu. Kad napokon jesam, voda je bila toliko promišljena da mi je dopustila da povjerujem da sam ja u njoj, a ne ona u meni

Nad grobom ne postoji ništa. Skupljam se tamo, ležim i rasuta kakva jesam težim tomu da povežem svoje udove s glavom: poželim se vratiti u toplinu maternice, zamišljajući kako je to moralo biti, nesvjesno kuckati u ritmu srca drugog bića. Na vlažnoj listopadskoj zemlji koja je danima upijala svakodnevne pljuskove, na samu zemljanom grobu liježem i skupljam se u jednu točku. Dolje su životi koje ne poznajem, a jedino njih poznajem na ovom cijelom svijetu. Osim nje. Ali ne znam gdje je ona.

U istoj točki budim se u bolnici. Između mene i svijeta bila je bjelina. Bjelina je bila suprotna stvarnosti. Bjelina oduzima predmetnost, mogućnost raščlanjivanja svijeta zbog percepcije boje, jednostavne refleksije svjetla na praznom prostoru koji se radi sila držao okupljen u predmete.

Kada je Isaac Newton prvi put razložio bijelu svjetlost kroz prizmu i dobio cijeli spektar boja (ah, dragi Isaac, nije li dovoljno što si svijet suočio s činjenicom da nam je stalni pad zapravo stvarno stanje stvari, čak i kad smo čvrsto s nogama na zemlji, ipak padamo neprestano prema njezinu središtu), svijet je mogao napokon spoznati istinu o bjelini. Ona je bila nedodirljiva, bjelina je značila da su sve boje u isti mah reflektirane s podloge. Crnina je također dobila novi smisao. Sveukupno upijanje različitosti. Ona je uzimala i zadržavala. Crnina moje majke također je bila takva, kao i moja crnina, iako ni jedna ni druga nismo dugo ustrajavale na njoj svjesne da je neprestano upijanje svijeta i zadržavanje u gustoj žalosti način da se sasvim sigurno dođe do ludila.

Pokop kao pokop, svaki je put rekla majka. Na groblju kojim žamor vlada kao da je riječ o nekoj daleko sretnijoj prigodi. Susjedi, daleki rođaci, svi se pozdravljaju, prepričavaju zgode koje su, u nedostatku susreta, već zaboravili. Zapravo, teško da je išta tako banalno, prekidaju me vlastite rečenice. Kreni u sustav stvari. Jedu li ljudi na tom sprovodu ili mi se čini? Ne, gozba je inače nakon sprovoda. Ali sigurna si da je tada, na tom jednom sprovodu, sve bilo u paketu. Hranilište, gnojište novim tijelima (i sada, zaista, zar ne bi bilo divno da smo pokapani negdje u šumi i da su nad nama zasađena stabla umjesto križeva). Tvoja majka tamo stoji u crnini, sitna je, mršava, čak i tebi tada malenoj još sitnija dok se na nju strovaljuje sva ta stvarnost upijena kroz crninu. Pazi, mama, zdrobit će te! Skini se! Vrišti! Zašto se smiješ, mama? Smiju li se to tvoje bakterije, mama, umjesto tebe? Imamo više bakterijskih stanica nego vlastitih, zamisli. Tko je to tada mogao naslutiti? Usred jednog pokopa, usred jednog tijela koje se savija prema zemlji kao da je prizivano, možda su tvoje bakterije radile na tvoju štetu, možda su te upozoravale, možda su te pokušavale približiti zemlji jer su znale kakav je umor nositi godine kada su kosti krhke. Imat ćeš krhke kosti, da. Vječno vitak i okretan jezik, s druge strane, ako je to neka utjeha.

Morat ćemo to nekako riješiti, jednom. Pitanje tvog kraja. Već tada sam svjesna toga. Tvoj koordinatni sustav, njegovo ishodište toliko je pomaknuto od referentne točke ostalih sustava da je čak i tada, u tvojim dvadesetima pred tobom samo – kraj života.

Podivljale vode

Iz perspektive moje majke tijelo njezina supruga ležalo je neobično dugo dok nije napokon shvatila kako bi trebala potrčati, kako bi trebala povikati, ali kuda da viče, komu da viče.

Pokop kao pokop. Ljudi su natisnuti oko tebe, glava se želi rasprsnuti, zasad je svaki pokop bio takav. Sram te plakati, ali ti si još dijete i možeš. Promatraš blato koje se uhvatilo na đonove tvojih cipela, osjetiš težinu kada malkice podigneš nogu. Povlačiš cijelo groblje, stotine, stotine kostiju na centimetar od tla; teže je nego si ikada pomislila da bi moglo biti. Iz tog razloga na groblje ćeš se vratiti još samo dva puta, ako ne uračunamo posljednji pokop na kojem si morala biti.

Majka plače.

Stani.

Tvoja majka ne plače.

Plače.

Moja je majka, poput mene, šezdeset posto vode. Moja majka u stanju je plakati, ali ne vjerujem sama sebi, a ne vjeruje mi ni ona kada napišem da plače. Majka se lomi drukčije. Majka zakopava duboko u sebi svaki potres, a on poslije urušava arhitekturu njezinih kostiju. Tijelo je presušilo, iako je u postotku voda. Jer se majka boji vode. Ponekad, samo ponekad, ući će u kadu. Nikad u veliku vodu. Nikad u brzu vodu.

Strah od vode dan je u nasljeđe. Pet godina nisam legla u kadu. Kad napokon jesam, voda je bila toliko promišljena da mi je dopustila da povjerujem da sam ja u njoj, a ne ona u meni. Francis Bacon prvi je rekao da je eksperiment nužan kako bismo stvarnost razmotrili kao stvarnost.

Eksperiment bi se sastojao od antiteze, trebala bih krenuti od ideje da nisam postojeća. Da sam ideja. Nečija, napisana. Orgazam sam do tridesete doživjela svega tri puta. Ideja napisanosti nije se činila predaleka iz te perspektive, odagnala sam strah od nepostojanja i prvi put pomislila kako bi zaista bilo biti nečija kreacija. Majka se tješila postojanjem Boga. Ona je pristala biti nečiji sinopsis, vjerujući u ono što je Bog namijenio svakomu od nas, sama si namećući i zatvor i veličinu zatvorske ćelije, što je smatrala dijelom velikog scenarija u kojem su njezine rečenice, svi koraci, unaprijed zapisani.

Iza svih tih zvijezda koje vidimo postoje i mnoge druge, mnoge već i umrle, svjetlosti kojih su trebale milijarde godina da dođe do naših teleskopa. Znaš li, mama, da danas možemo gledati gotovo u rođenje vlastitog svemira? To vrijeme, moje i tvoje, vrijeme cijele povijesti, toliko je sitno naspram toga koliko je star svemir. Znala si mi reći da je Zemlja možda i ravna i da nitko osim Boga ne može ništa o tome znati. Znala si mi reći da nikad nisi htjela roditi kćer

Adhezija

Moja je majka s pedeset godina izvadila sve zube.

Moja majka, sigurna sam, nikad nije doživjela orgazam.

Bila je, naizgled, rješenje vlastite jednadžbe. Možda bi ovu tvrdnju jedinu trebalo pojasniti kada govorimo o majkama, činjenicu da na jednoj strani imamo kompleksne operatore brige (za dječju hranu, odjeću, nužnu toplinu) i potom opet neprestane brige zbog varijabli u jednadžbi na koje se ne može utjecati, poput rata, što bi nužno vodilo siromaštvu, smrti koje su svakako osiromašivale (čak i sasvim banalno jer su sprovodi bili odveć skupi da bi ih se moglo priuštiti), udaraca koji su bili jedini stvarni dodir nepogoda, imali su silu pritiska i tlak kojim su djelovali na tijelo. U tako postavljenu sustavu naočigled kompleksna jednadžba imala je samo jedno jedinstveno realno rješenje, majku koja je morala preživjeti kako bi preživjela njezina djeca. Ta spoznaja, ponekad nazivana i arhetipom, jakom majkom, svemogućom majkom bila je naprosto jedino moguće rješenje.

Moja majka, sigurna sam, mogla je biti dobra matematičarka da joj je netko nekad pokazao mogućnosti s kojima može baratati.

Prvo ću napisati njezine oči. Tamo, navodno, počiva onaj mitski pojam zvan duša. U očima moje majke, koje bi nerijetko bile odveć umorne da uzvrate pogled, skrivalo se nekoliko ženskih potraćenih života, zasigurno oni njezinih baba i njene majke. Kost, koža, pepeo, na kraju sve postaje prah.

Oči moje majke, maleni zglob loma čvrstoće. Zelene, sivozelene. Jesam li vidjela ikada majku da plače? Oči su sitne, neprobojne zapravo, bi li uopće bilo moguće da se suze iz njih izmigolje? Suza, još jedno mitsko mjesto. Opće mjesto. U suzama je ono što se ne smije osjećati ni izgovarati. Sigurna sam, moja majka nikad nije plakala.

Napisat ću potom i tijelo. Majčino tijelo, otkud bismo mogli krenuti? Majčino je tijelo početna točka mene, što je sasvim očito i dugo sam baštinila abecedu toga tijela koja se svodila na nepostojanje, tišinu, prihvaćanje onoga što nam je dano, bez dizanja glasa, čak ni misaone pobune. Nisam shvaćala, dugo zaista, da posjedujem tijelo. Skrivala sam se pod odjećom, slutila da to što raste može biti samo teret, ako ću ga ikada shvaćati ozbiljno. Majka tijelo nikada nije shvaćala ozbiljno. Nikad se nije šminkala. Nikad se nije brijala. Nikad nije odijevala suknje, haljine, bilo što što bi razlikovalo njezino tijelo usred hrpe drugih tijela. Nikad nije bila žensko tijelo, jedina oznaka njezina spola bila sam ja, rođena iz tog upornog pokušaja da ne postoji kao žena.

Tako sam prepisivala. Pokrete koji se nisu mogli nipošto obaviti nježnosti, lupala sam i trčala, neprestano. Brzina kojoj je neprestano nedostajalo mekoće. Tijelo koje se svakom godinom odmicalo od toga da će biti slobodno, moje. Kutija. Zatvor za majku. Zatvor za mene.

No tijelo je opće mjesto, također. Pokušavam shvatiti odakle krenuti da sastavimo jedno majčino tijelo, poput svojevrsne lutke, barbike. Noge. Noge nikad nije brijala. Duge su koliko duge noge nečije majke mogu biti, nikada promatrane osim kada se od njih bježi.

Moja majka, sigurna sam, bila je ponekad moja majka.

O njoj ne znam ništa. Zato ću je napisati.

Vode tekućice

Gusti, gusti mrak. Dok njezina majka drži njezino krhko tijelo nad vodom koja se od mraka između njih razlikuje samo jer grgolji, jer govori. Komu govori rijeka, ne zna. Glasna je, preglasna. I dijete je glasno. Vuče njezine bradavice. Ne spava. Ne jede. Viče i viče. Što da radi s tim djetetom? Rijeka ga može uzeti. Možda tad sva ta buka prestane. Rijeka voli u pokretu, rijeka ne osjeća raspadanje tijela koje ona osjeti otkako je iz sebe istisnula to stvorenje. Iznad nje nebo prepolovljeno velikim oblakom koji prekriva mjesec i cijeli svemir koji šuti u njih.

Daj da ti, mama, ispričam tu priču. Gore, te zvijezde koje govore tvojim plitkim uzdasima dok plačeš jer ti je hladno i jer si gladna, one su daleke tisuće svjetlosnih godina. Te zvijezde rađaju se i umiru, poput nas, osvjetljavajući svemir koji je nepregledna hladna pustoš. Ali tamo gdje su zvijezde, postoje i mogući životi i one nesebično cijeli svoj dugi život izgaraju kako bi potpuni mrak ipak bio obasjan. Zamisli, mama, koliko je svemir savršen da je i na to mislio. Ništa ne putuje brže od svjetlosti, osim možda mraka.

Zvijezde, ima ih milijarde, kao i zrnaca pijeska. Mnoge su veće od našeg Sunca, koje je stotinu puta veće od naše Zemlje, iako se čine tako sitnima, jer su daleko, mama. Iza svih tih zvijezda koje vidimo postoje i mnoge druge, mnoge već i umrle, svjetlosti kojih su trebale milijarde godina da dođe do naših teleskopa. Znaš li, mama, da danas možemo gledati gotovo u rođenje vlastitog svemira? To vrijeme, moje i tvoje, vrijeme cijele povijesti, toliko je sitno naspram toga koliko je star svemir. Znala si mi reći da je Zemlja možda i ravna i da nitko osim Boga ne može ništa o tome znati. Znala si mi reći da nikad nisi htjela roditi kćer. Onda bi dugo ljutita šutjela i prala posuđe dok bih ja pokušavala pronaći način da te volim manje. Kad si prema mojoj djeci bila nježnija nego prema meni, znala sam da možda nismo bile krive ni ti ni ja, nego ta prva voda i taj prvi mrak s kojim si razgovarala iznad divlje rijeke. Pričala si mi poslije da su se rijetki kupali u njoj jer je struja bila toliko jaka da bi ih povukla. Rijeka-grobnica, tako si je zvala.

Zašto te tvoja majka nije bacila niz slapove Vrbasa, nitko nije znao. Tvoja tetka je trčala za njom, i kad je došla do klisure, ona se već okrenula. Odlučila. Plakala si kao da si tek rođena i da si se upravo izborila za svoj prvi udah. Sada si se sudarala s majčinim mrakom i mrakom iznad rijeke. Jesu li ta dva mraka bila gusta kao onaj prije, nego si vidjela bijelu svjetlost ovog svijeta? Je li taj mrak, hrđav na tijelu tvoje majke, bio toliko hladan, da si morala vikati kao da se ponovno rađaš? Je li to isti onaj mrak koji me još zaskoči noću kad ne ostavim upaljeno svjetlo u hodniku? Mrak u kojem tijelo više nije tijelo nego tihi žamor svemira, a svemir, beskrajna praznina, doziva. Svake noći osluškujem kako mrak velike pustoši doziva moj mrak.

Gdje smo tada bili mi, dok je jedno gladno dojenče drhtalo u majčinim rukama nad hladnom, divljom vodom? Tetka te odnijela. Hranila kuruzom i mlijekom. Nekako si izrasla. Nekako su se i tvoja leđa podignula uspravno. Na njima vječno pljusak šiba i oklagija. Baba ti nikada nije oprostila što te nije sunula u grlo rijeke. Možda bi život tada stao tamo gdje je trebao. Možda ne bi bilo tvoje braće i sestre. Možda bi se putovi razmrsili, tvoji i njihovi. Tko bi tada ostao i u kojoj bih ja priči tražila svoje ime?