Aktualnost Voltaireova ludizma

Repertoarni izbor Voltaireova pustolovno-parodijskog romana Candide ili optimizam s primjesama fantastike, obilatom uporabom hiperbole i groteske, opravdaniji je danas nego ikad. U svijetu čije dnevne kronike svakodnevno pratimo optimizam je nasušno potreban, pa ipak, i on se javno hiperbolizira već nekoliko desetljeća prisutnom idejom o prisilnoj sreći te stalno inzistiranjem na pozitivnom stavu, kakve god da su prilike. Nevini pojedinac poput Candidea treba slamke spasa da bi se u tom labirintu snašao, pa se oslanja na obrazovanje i filozofiju, a u suvremenim okolnostima na nepregledne nizove „učitelja života“ i na autore knjiga samopomoći. Tu su još i razni iscjelitelji, duhovni učitelji svakovrsnih tehnika rada na sebi. Svi se oni, barem javno, kao Pangloss, moraju držati svojih teorija, no i njih, kao i učitelja iz Voltaireova romana, život nemilice demantira u nakani da „prikažu kako je sve zapravo dobro dok se neprestano događaju loše stvari“.

Scene u predstavi su vizualno pamtljive i snažno dojmljive / Snimio Vedran Levi

Hrvoje Korbar je dobrim izborom predloška i suradnika uspjela je na daskama Kazališta Marina Držića stvoriti nesvakidašnju pojavu – kreativnu i maštovitu izvedbenu igru. Režija i adaptacija teksta scenski prati i propituje Voltaireov ironično-parodijski glas, ali daje prostora i glumcima da na temelju predloška stvore vlastite kreacije. Članovi ansambla Kazališta Marina Držića dobili su priliku izvući iz sebe sve kreativne potencijale. Neprijeporno je za to zaslužan način rada autora adaptacije i redatelja Hrvoja Korbara, koji je uspio ostati dosljedan predlošku i pritom ga osuvremeniti ne samo kostimom i scenografijom nego misaono. Osvježiti ga dramaturški i redateljski ne mijenjajući naizgled ništa. Takve se pojave rijetko viđaju na hrvatskim pozornicama, još rjeđe na sceni Kazališta Marina Držića.

Dramatizacija uvodi lik naratora (tumači ga, kao i učitelja Panglossa, Zdeslav Čotić) koji se obraća publici kao Voltaire čitateljima, pojašnjava eventualne dramaturške nejasnoće, dodaje neke suvremene kontekstualizacije, ironizirajući ih u maniri predloška. Upisivanje suvremenosti prepoznaje se u duhovito režiranim situacijama poput meksičke sapunice, stilizaciji pokreta, razrađenosti uloga, kroz izvedbenost rječitiju od radikalnih redateljskih koncepata učitanih u djelo. Uz dramatizaciju i režiju i scenografija Paole Lugarić Benzia jedna je od vodećih komponenti predstave, jer je inventivna, lijepa i točna te posve u dosluhu s dramaturškim izvedbenim konceptom. To vrijedi i za kostimografiju Tee Bašić Erceg, pa su scene predstave vizualno pamtljive i dojmljive, za čime ne zaostaju kreacije glumaca ansambla KMD-a.

Ansambl predvodi Bojan Beribaka u naslovnoj ulozi. Kao Candide bio je iskren, živ, energičan, pametan i naivan u isto vrijeme; angažiran u promišljanju i poduzimanju. Sve nijanse izgubljena i opet pronađena optimizma u njegovoj su scenskoj igri došle do izražaja.

Partnerica u igri mu je Marija Šegvić kao lijepa Cunegonda; pokretom je maštovito i scenski inventivno utjelovila mnoge karakteristike lika. Nika Lasić izvrsna je u svim svojim ulogama: naročito kao Veliki inkvizitor i Kraljica Eldorada, te Paquetta. Izmira Brautović kreirala je jedno od najzanimljivijih lica i najvećih iznenađenja predstave: njezina Starica vrlo zanimljivom i promišljenom karakterizacijom postaje jedno od nosivih lica, uz ostale manje uloge koje utjelovljuje; odzvanja kroz čitavu predstavu. Na sličan je način iznenadio i Hrvoje Sebastijan kao Maksimilijan, Svećenik, guverner Buenos Airesa, Martin: u svim je navedenim ulogama pokazao dosad skrivene sposobnosti ludizma i imaginacije. Zdeslav Čotić i Edi Jertec također su ostvarili pamtljive i zanimljive kreacije: Zdeslav Čotić kao često prisutni narator i učitelj Pangloss, a Edi Jertec kao Barun, Isakaar, i osobito kao Cacambo.

Sve navedene uloge samo potvrđuju kako svakom ansamblu treba redatelj koji će mu dati kreativne zadatke da adekvatno njihovim umjetničkim osobnostima izvuče iz članova ansambla ono najbolje. Važan je i način na koji se do toga dolazi, a vidljivo je da je Hrvoje Korbar dao dosta suradničkog prostora svojim glumcima, jer predstava zaista, kako je napisao u programskoj knjižici, počiva na glumačkom, ali i redateljskom, dodala bih, ludizmu i imaginaciji.

Čitav je dojam upotpunio redateljev izbor glazbe uz autora glazbe Žarka Dragojevića te oblikovatelja svjetla Marka Mijatovića, pa je Kazalište Marina Držića dobilo naslov koji će, nadamo se, gostovati i izvan matične kuće.