Život za glazbu

Pisati o pijanistu Vladimiru Krpanu zahtjevna je zadaća jer, nakon koncerta kakav smo slušali u nedjelju u Državnom arhivu u povodu 85. rođendana ovog velikog glazbenika, riječi se čine nedostatnima pa čak i izlišnima.

Vladimir Krpan u svom je umjetničkom djelovanju sintetizirao dvije pijanističke škole. Prva je ona Svetislava Stančića, uglednoga pijanista i pedagoga kojeg domaći pijanisti nazivaju utemeljiteljem zagrebačke pijanističke škole, dok je druga ona talijanska, s kojom je Krpan tijesno povezan nakon diplome u Zagrebu. U njoj se ističu imena Carla Zecchija, Guida Agostija i osobito velikana talijanskog i svjetskog pijanizma Artura Benedettija Michelangelija, s kojim ga povezuje dugogodišnja suradnja. Ipak, unatoč impresivnu nizu profesora koji su mu pomogli da se umjetnički oblikuje, Vladimir Krpan ne bi postao izniman umjetnik da u sebi ne nosi rijedak spoj triju, čini mi se, presudnih osobina za stvaranje velike karijere: strast prema muziciranju, dosljednost u radu i senzibilnost prema svijetu i ljudima koji ga okružuju.

Vladimir Krpan / Izvor Artistic organisation Cristoforium

Nedvojbeno, učitelji su neizmjerno važni. Oni nam otvaraju svjetove, usmjeravaju nas i potiču na usavršavanje umijeća kojega nam tajne otkrivaju. Štoviše, ako su predani svome zanimanju, otkrivaju u nama neslućene darove i dopuštaju da se oblikujemo u jedinstvu naših predispozicija. Sve to jako dobro zna Vladimir Krpan, koji je, osim sjajne, svjetski relevantne pijanističke karijere koja ga je vodila u niz zemalja Europe i Azije, u SAD i Rusiju, ostvario podjednako impresivnu pedagošku karijeru, koja čini nemjerljivi zalog budućnosti hrvatskog pijanizma. Kao što ni jedno od sjajnih pijanističkih imena od kojih je učio nisu mogla biti jamstvo Krpanova uspjeha da on sam nije natopljen glazbom i suštinskom potrebom da je izvodi, tako ni on bez senzibilnosti prema drugima ne bi uspio stvoriti impresivan niz pijanista osebujnih, a posve disparatnih umjetničkih izričaja kakvi su, primjerice, Predrag Mužijević, Martina Filjak, Srđan Čaldarović, Maksim Mrvica i Katarina Krpan.

Autentičnost Krpanova umjetničkog izričaja definirana je profinjenom sintezom tehničke preciznosti u izvedbi i izrazito romantičarski profilirane interpretacije koja iz svake partiture, bez obzira iz kojeg vremena ona dolazi, izvlači na površinu osjećaj kojim preplavljuje sva potencijalna analitička slušanja kojima smo tako često skloni. Krpan svojim izvedbama majstorski uspijeva stvoriti atmosferu u koju slušatelj mora uroniti, a to postižu samo najveći. Uvjerljivost kojom tumači svaku skladbu, bez obzira na moguće odmake od historijskih stilističkih normi, naprosto tjera slušatelja da zatvori oči i uživa u glazbi. Može li se više tražiti od glazbenika? I koliko ih je sposobno ostvariti tako snažnu razinu sugestivnosti u svakoj skladbi koju izvedu?

Upravo u sretnoj interferenciji jasno i virtuozno odsvirane partiture s očiglednom radošću i užitkom njezina prenošenja publici nalazi se umjetnička i glazbenička jedinstvenost Vladimira Krpana, koja nimalo nije izgubila na snazi s godinama koje neizbježno troše ljudske kapacitete. Nadnaravno je bilo slušati i gledati koncert u trajanju dužem od dva sata na kojem su se nizala tehnički i interpretativno iznimno zahtjevna djela. I sva ta djela Krpan je izvodio napamet!

Koncert u nedjelju održan je na Stančićevu klaviru Pleyel iz 1911. po kojemu se i zove pijanistički ciklus čija se četiri koncerta održavaju tijekom tri tjedna.

Jarnovićeva Fantasia in Rondo, Scarlattijeva Sonata u C-duru, K. 132, Bachova Toccata u e-molu, BWV 914 i Beethovenova Sonata, op. 27, br. 2 u cis-molu, poznata kao Sonata quasi una fantasia ispunili su prvi dio večeri, u kojem je Krpan pokazao fascinantnu lakoću sviranja artikulacijski vrlo zahtjevna Scarlattija i Bacha te intimno poznavanje Beethovenove Sonate, op. 27, u kojoj je logičnim dramatskim lukom povezujući sva tri stavka, anulirao prividnu nekoherentnost sadržaja i ostvario nesvakidašnje jedinstvo notnoga teksta. Beethovenova Sonata bila je upravo dirljiva, dok su Chopinova djela izvedena u drugome dijelu koncerta posvjedočila pijanistovu nevjerojatnu mentalnu i fizičku snagu.

Opus Frédérica Chopina, uz onaj Beethovena i Liszta, možda je najsnažnije obilježio umjetnikovu koncertantnu i diskografsku karijeru. Nadahnute i usredotočene izvedbe Balade br. 2 u F-duru i br. 3 u As-duru, Nokturna u cis-molu i pet valcera pokazali su da Vladimir Krpan ne samo da nam ima još mnogo toga ponuditi, već da se smijemo nadati daljnjim nastupima tog vrhunskog umjetnika klavira koji je živio i živi za glazbu. Sretan rođendan, profesore Krpan!