Zaboravljeni div

Gotovo da bi se ova godina mogla nazvati godinom Brodarskog instituta, nekad inovativne i uspješne projektantske kuće, danas tvrtke u stečaju, a njezin kompleks trune u središtu Novog Zagreba. U siječnju je u sklopu akcije Tura kultura 56 posjetitelja bilo uvedeno onamo na razgledavanje, pod vodstvom Marte Pedišić Buča, koja je ondje voditeljica sektora Pomorske tehnologije. Potom je u veljači u Galeriji Modulor na Trešnjevci Jasna Galjer s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta postavila izložbu o Marijanu Haberleu, koji je, između mnogih svojih radova, projektirao i Institut. Ta je izložba ponovljena prošli mjesec u galeriji Oris Kuća arhitekture, uz tribinu posvećenu i opet Brodarskom. Godinu će zaključiti pojavljivanje Instituta u trećoj sezoni dokumentarne serije Betonski spavači, koja podsjeća na mnoge zaboravljene i zanemarene jugoslavenske gradnje.

Brodarski institut ipak nije tipični socijalistički mastodont, nego amalgam mnogih sretnih rješenja. Haberle je, kako je to napisala Jasna Galjer, stvorio posebnu ambijentalnu vrijednost smjestivši upravnu zgradu, ispitne bazene, laboratorije i pomoćne objekte u vrijedan park, povezan promenadama, obogaćen i ribnjakom pred glavnom zgradom. A u njoj je pak pokazao, kako ona kaže, rafiniran odnos u povezivanju eksterijera i interijera, te prepoznatljiv senzibilitet u kombinacijama drva, stakla i kamenih oplata, uz minijaturni unutrašnji park, nenametljivu reprezentativnost mobilijara i efektnu zidnu sliku Raoula Goldonija. Sve je to, međutim, u danima ponosa i slave bilo nedostupno radnim ljudima i građanima jer je zbog svoje poluvojne uloge Institut bio zatvoren i strogo čuvan, čak i pod vojnom stražom.

Zaboravljeni Brodarski institut u Novom Zagrebu / Snimio Marko Prpić  / PIXSELL

Odrastao sam u njegovoj neposrednoj blizini, i mnogo puta ga mrzio jer sam morao ići uokolo, umjesto da si skratim put prečicom kroza nj. Nalazi se usred naselja Siget, ali je u njemu izdvojeno tijelo, pravi zabranjeni grad, kako se moglo čuti na tribini u Orisu. Kao dijete bezbroj sam puta pogledavao na brižljivo održavan engleski perivoj u koji se nije moglo ući, a spektakularna zgrada kružnog bazena, natkrivena 32-metarskom kupolom koju je projektirao inženjer Krunoslav Tonković, što se izdiže kroz krošnje, za mene je i danas nešto svemirsko i tajanstveno. Bio je to zaseban svijet jugoslavenskoga vojnog kompleksa, ekskluzivan i nedostupan, i propao je zajedno s njim. Njegovo osvajanje započelo je na početku Domovinskog rata, kad je na njegovim ogradama pala i žrtva, za koju je dugo poslije na mjestu pogibije gorjela svijeća, a nastavlja se u naše vrijeme, samo što se sada radi o žudnji za parcelama.

Brodarski institut je, kako je to na tribini u Orisu sažela Valentina Gulin Zrnić s Instituta za etnologiju, zbog izdvojenosti i nedostupnosti ostao slijepa pjega i teorije i prakse. S jedne strane, tek se u naše dane valorizira njegova arhitektonska i urbanistička posebnost, a s druge su njegovi prostori više-manje ostali netaknuti, uz važnu iznimku nedavno podignute stambene grdosije sa sjeveroistočne strane. Kako su Valentina Gulin Zrnić i arhitektica Dubravka Vranić pokazale na znanstvenom skupu, koji je 2015. održan u Zagrebu pod naslovom Prostorne i razvojne mogućnosti kulturnog naslijeđa, otvoreni, slobodni, pejsažni i neizgrađeni prostori Novog Zagreba pod najvećim su udarom građevinskih poduzetnika od 90-ih. Umjesto da se ondje njeguju, kako same kažu, baštinska načela zaštite i očuvanja, tipično se gleda samo na iskoristivost i profitabilnost, a među najugroženijima spominju i Brodarski institut. Na tribini u Orisu Marijana Sironić iz Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode potvrdila je da se stalno traži da se Brodarski institut rasparcelira, pa da se ti dijelovi zemljišta potom prodaju kako bi se na njima izgradile stambene zgrade. Kako je rekla, ti su zahtjevi redom odbijeni jer se želi Brodarski institut sačuvati kao kulturno dobro u cjelini, i arhitekturu Marijana Haberlea i Krunoslava Tonkovića, i arboretum krajobrazne arhitektice Mire Halambek-Wenzler.

Brodarski institut istodobno se promatra i kao prazno i kao puno mjesto. Za građevinske poduzetnike on je prazan, i šteta bi bilo na njemu ne izgraditi preskupe stanove i prodati ih špekulantima. Za one koji promišljaju o prostoru, Brodarski institut itekako je pun: pun je lijepe arhitekture, jedinstvenih zgrada i egzotičnog bilja. On je i pun povijesti, svijetle ako se gleda na napredak hrvatske brodogradnje u 20. stoljeću, ali i mračne ako znamo da su odatle izašli ratni strojevi, poput fregate Split, koja je 1991. pucala na grad po kojem je nazvana.

Njegova ga je izoliranost sačuvala, ali ne znamo za što, osim za to da u kružnom bazenu 2022. ansambl Hrvatskoga narodnog kazališta odigra predstavu Zločin na Kozjem otoku Uga Bettija, u režiji Paola Magellija, i da se potom ondje još snimi i reklama za online kladionicu. Dok zgrade Brodarskog instituta propadaju, i perivoj se pretvara u džunglu, bageri uz njegovu hrđavu ogradu pale motore. Taj živi fosil, jedini iz svoje vrste, diše na škrge, a to malo zraka dovode mu baš izložbe, tribine, dokumentarci i vođene ture. Onu svijeću na mjestu pogibije hrvatskog vojnika već dugo nitko ne pali, nadajmo se da je nećemo upaliti uskoro za cijeli Brodarski institut.