Uz poštovanje gđi. D.

„Dovoljno je reći – doktorice!“ odgovorila je, pri primanju u isprva volontersku službu u gornjogradskoj Kraljevskoj i sveučilišnoj knjižnici 1909. tada 26-godišnja Elza Kučera na pitanje njezina ravnatelja Ivana Kostrenčića, čije ime danas nosi povelja, jedno od najvećih priznanja knjižničarske struke, treba li je u osobnom obraćanju oslovljavati titulom gospođe ili gospođice. Odgovor bi se danas mogao ocijeniti preuzetnim, no u ono je doba Elza Kučera bila prva žena na ovim prostorima, Hrvatica rođena u Hrvatskoj, s titulom doktorice filozofije pa, naslućujući sve prepreke postavljene pred nju za trajanja obrazovanja, treba razumjeti, još više i poštovati, tvrdoglavu ponositost isticanja plodova vlastite upornosti i ustrajavanja na njihovu uvažavanju. I ne samo u poslovnoj ili akademskoj sferi života, pisma prikazana na izložbi Dr. Elza Kučera, organiziranoj u partnerstvu Nacionalne i sveučilišne knjižnice s Institutom za filozofiju, a otvorenoj 13. studenog u predvorju krovne kuće hrvatskoga knjižničarstva, pokazuju da je i osobnu korespondenciju potpisivala s dr., a Jasna McElroy, kći njezine kućne pomoćnice i sustanarke, prisjeća se kako je, prisnosti unatoč, svoja pisma započinjala s „poštovana gđo. D.“

Dr. Elza Kučera / Izvor privatna arhiva Jasne McElroy

Poznavatelje povijesnih prilika neće iznenaditi ni Kostrenčićeva zbunjenost u formalnom pristupu kolegici – do pojave Elze Kučera, a u potpunoj suprotnosti s trenutnim stanjem, znanjem pohranjenim u knjižnicama upravljali su isključivo muškarci. Tako, osim uz natuknicu „prva doktorica filozofije“, njezino ime stoji i kao ono „prve knjižničarke“, „prve eksperimentalne psihologinje“ i „prve javne službenice“. Time se nevjerojatnijim čini da je svega nekoliko desetljeća od njezine smrti 1972. bilo dovoljno da joj ime potone u anonimnost, a stručni i znanstveni interes za njezina postignuća ponovno se javlja polovicom prošlog desetljeća, kada Luka Boršić i Ivana Skuhala-Karasman započinju projekt čiji će rezultat biti u nakladi Instituta za filozofiju lani objavljena monografija Dr. Elza Kučera. Navedeni su znanstvenici i autori izložbe, ujedno velike završnice događanja kojima – kako je u veljači na obilježavanju Dana NSK najavila glavna ravnateljica institucije Ivanka Stričević, o 140. obljetnici rođenja Elze Kučera, projektom Žene u NSK – žele proširiti pogled na hrvatsku povijest odavanjem počasti hrabrosti, inteligenciji, individualnosti i kreativnosti znanih i neznanih junakinja. I upornosti, istaknut će se na izložbi koja s intencijom isticanja upravo te znanstveničine vrline, baš kao i monografija, ističe dva važna slova ispred njezina imena. I kako, zapitat će se suautorica izložbe Ivana Skuhala-Karasman, tako velik i plodonosan život i rad sabiti na dvadeset izložbenih panoa? Jednako kao i predstaviti ih u prostornim ograničenjem sapetu tekstu. Sažeto i s naglaskom na najvažnija postignuća.

Studij u Zagrebu, Beču i Zürichu

Elza Kučera rođena je 22. listopada 1883. u Vinkovcima kao prvo dijete hrvatskoga prirodoslovca, astronoma, popularizatora znanosti i jednog od predsjednika Matice hrvatske Otona (1857–1931) i Wilhelmine (Vilme) Julie rođene Stenzel, kćeri evangeličkog pastora, iznimno obrazovana žena koja se služila čak trima jezicima – njemačkim, mađarskim i hrvatskim. Nažalost, majka djevojčici nije uspjela prenijeti mnoga od svojih znanja – umire 1890, kada je Elzi bilo tek sedam godina, a kakav je trag na nju ostavila majčina smrt, bit će jasno iz njezina kasnijega kratkog poetskog opusa; dvadesetak pjesama stvaranih u razdoblju od 1900. do 1907, objavljenih pretežno u časopisu Domaće ognjište, tematizirat će napuštanje djetinjstva i smrt pa, kad u pjesmi Posljednja lutka piše „nećeš dugo vidjet sunca / niti cvieta pa ni rose / neću ti ja više plesti / tvoje mile plave kose / niti ću pričat svako veče / tebi svoje krasne nade / nit ću t’ tužit kao dosad /svoje boli, svoje jade“ jasno je da, opraštajući se s najdražom igračkom, prebolijeva i majčin odlazak.

 
Elza Kučera i Jasna Cvetko (McElroy) / Iz privatne arhive Jasne McElroy

Osnovnu školu, mahom s vrlo dobrim uspjehom („dobrim“ je ocijenjeno tek djevojčičino crkveno i svjetovno pjevanje, što se povezuje s njezinom govornom manom) završava u Bakru. Potom se s ocem seli u Zagreb, gdje započinje školovanje na uglednom Ženskom liceju. Ondje su joj predavale najveće intelektualke tog vremena; književnica Jagoda Truhelka bila joj je razrednica (poslije i urednica u Domaćem ognjištu), a filologinja, književna povjesničarka i prevoditeljica Camilla Lucerna postat će joj cjeloživotnom pouzdanicom, a njihova će se neodvojivost nastaviti i nakon smrti – danas zajedno počivaju u grobnici na Mirogoju.

Monografija Luke Boršića i Ivane Skuhala Karasman

U to se vrijeme, nakon očeve ponovne ženidbe, prvi put manifestiraju Elzina ustrajna narav i nepokolebljivost u namjeri stjecanja dobra obrazovanja. Želji da najstarijoj kćeri omogući nastavak školovanja unatoč, otac je obavještava da, uz troje male djece, obitelji nedostaje novca pa će se morati posvetiti pomoći u kući. Djevojka to prihvaća, ali iznalazi kompromisno rješenje, ustajući prije svitanja izvršava dnevne obaveze da bi se potom posvetila učenju. Nakon položene mature bira posve nekonvencionalan put za onodobnu djevojku. Umjesto udaje (što je, zbog nedostatka miraza i, kako je sama isticala, neugledna izgleda, smatrala nemogućim) ili upisa na učiteljsku školu (u tom bi je poslu, smatrala je, sprečavalo mucanje zbog kojeg je i u liceju pristupala samo pismenim ispitima) odlazi u Beč, gdje obrazovanje isprva nastavlja na Trgovačkoj školi da bi potom, kao izvanredna studentica, slušala predavanja iz filozofije i psihologije. Za monarhijsku se prijestolnicu Elza Kučera odlučuje jer konzervativno Zagrebačko sveučilište tek počinje upisivati studentice, ne odobravajući u potpunosti njihovu prisutnost, no uskoro joj postaje jasno da ni u Beču uvjeti nisu mnogo povoljniji niti je atmosfera naklonjena ženama u akademiji. Stoga se vraća kući, isprva razmatrajući studij književnosti na Mudroslovnom fakultetu sluša različite skupine predmeta da bi potom 1905. studij nastavila u nešto progresivnijem Zürichu, gdje žene na sveučilištu više nisu bile nova ni neobična pojava. Odluka će se pokazati sretnom jer, u vrijeme kad se psihologija emancipira od filozofije, ona u poticajnom okruženju, a pod mentorstvom profesora Gustava Störringa, razvija interes spram objema disciplinama, uz specijalnu filozofiju i psihologiju kao treći predmet studira i povijest umjetnosti, a 1909, disertacijom Die Erkenntnistheorie von Thomas Brown. Eine historische studie (Spoznajna teorija Thomasa Browna. Povijesna studija) stječe titulu doktorice filozofije, čime postaje prva žena, Hrvatica rođena u Hrvatskoj, s tom akademskom titulom i jedna od prvih doktorica znanosti.

Dr. Elza Kučera u Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici, gdje je radila kao prva hrvatska knjižničarka / Izvor arhiv Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

Žena kao bibliotekarka

Studija će, iste godine biti objavljena i u Zagrebu, a njezina će autorica uskoro dobiti volontersko namještenje u preteči današnje Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Valja podcrtati da se rad u knjižnici u ono doba smatrao pripremom za fakultet, a budući da su studirali muškarci, i prostor je knjižnice bio muški prostor. No odlučna da se što prije zaposli i tako pripomogne teškoj financijskoj situaciji u obitelji, a nadahnuta primjerom mađarskih kolegica bibliotekarki, Elza Kučera uz očevu i pomoć obiteljskog prijatelja Izidora Kršnjavog dobiva namještenje u knjižnici. Dvije godine poslije spomenuti ravnatelj Kostrenčić odlazi u mirovinu, što svim knjižničarima donosi napredovanje u zvanju. Osim Elzi Kučera, uz obrazloženje da za njezino zaposlenje nema zakonske osnove. Revoltirana, ali ne i obeshrabrena, Kučera istražujući dolazi do primjera prakse u drugim europskim državama, njezina su saznanja predmet dvaju članaka, Die Frau als Bibliothekarin (Žena kao knjižničarka) objavljen je na njemačkom jeziku, u časopisu Agramer Tagblatt 1911, dok Ženski rad u bibliotekama izlazi iduće godine u Domaćem ognjištu, što rezultira primanjem Elze Kučera u državnu službu u travnju 1912, čime ona postaje prva zaposlena javna službenica na ovim prostorima. U Knjižnici će ostati sve do umirovljenja 1944, od 1920. do 1942. djelovala je kao zamjenica njezina ravnatelja, što je, kao žena, najviša funkcija koju je mogla obnašati. Aktivna je bila i u osnivanju i radu stručnih društava, na 1931. održanu Prvom kongresu Društva jugoslavenskih bibliotekara izabrana je za drugu tajnicu Kongresa i jednu od članica Glavne uprave Društva. Matična ju je Sekcija Zagreb imenovala i članicom Sekcije za sređivanje bibliotečnih kataloga i članicom Odbora za izradbu pravila za stručnu izobrazbu bibliotekara. Poslije će postati i članica povjerenstva stručnih ispita za knjižničare, a 1948, već umirovljena, sudjelovat će i u osnivanju Društva bibliotekara Hrvatske.

Dr. Elza Kučera u društvu poznatog hrvatskog kazališnog redatelja Branka Gavelle u Kraljevskoj sveučilišnoj knjižnici / Izvor arhiv Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

Mali psihologijski laboratorij u Jurjevskoj 14

Aktivna bibliotekarska služba Elzu Kučera nije spriječila u posvećivanju drugim njezinim strastima – filozofiji i psihologiji. Premda je doktorirala na filozofiji, i to čisto filozofskom temom, u području filozofije ostat će samo jedan znanstveni rad, doktorska disertacija, dok će ona u praktično-teorijskom radu više slijediti svojeg mentora i njegov interes za psihologiju, koja tada, u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, i nije bila od filozofije jasno razgraničena. Time nipošto ne želimo reći da se u potpunosti odrekla filozofije; nekonvencionalna u svakom pogledu, Kučera je mnogo putovala i prisustvovala kongresima diljem Europe, mahom u zemljama njemačkoga govornog područja, a po uzoru na skupove kakvima je tamo nazočila, u šest je godina, od 1924. do 1930, u Zagrebu organizirala ili sudjelovala u organizaciji njih čak 67. Iako se o njima ne zna mnogo, osim da su uz filozofe na njima sudjelovali psiholozi, pravnici i književnici te da su sudionici iznosili referate o aktualnim temama i recentnim izdanjima knjiga, njihov je rezultat 1927. bilo pokretanje Revije za filozofiju i psihologiju. Glavni je urednik bio Albert Bazala, a suradnik, uz Elzu Kučera, i veliki Ramiro Bujas. Ambicioznosti projekta unatoč, Revija je doživjela izlazak samo jednog broja. O tome koliko su kolege cijenile Elzu Kučera, svjedoči i to da je upravo ona trebala biti predstavnica Hrvatske na sveslavenskom filozofskom kongresu, vjerojatno 1924. u Pragu. Unatoč tome što su najave već bile odaslane, do njegova održavanja ipak nije došlo.

Revija za filozofiju i psihologiju, sv. 1-2/1927.

Uspješnija je zato bila njezina psihologijska praksa. Već 1909, po povratku u Zagreb i paralelno sa zaposlenjem u knjižnici, Elza Kučera na Institutu Šumarske akademije, gdje je njezin otac bio profesor, započinje s istraživanjem zakonitosti u prijenosu čuvstava. O interesu za psihologiju svjedoči i to da je u tadašnjoj obiteljskoj kući, na adresi Jurjevska 14, o vlastitu trošku uredila mali laboratorij za eksperimentalnu psihologiju i za tu je svrhu posebno izradila galvanometar. Uz pomoć kontroliranog opažanja i samoopažanja ispitanika ondje je ispitivala zakonitosti emocionalnog života, a rezultate istraživanja objavila je u nekoliko znanstvenih radova, među kojima je najpoznatiji Psihogalvanska refleksna pojava prema svom značenju za psihologiju čuvstava u Nastavnom vjesniku 1914. Iste godine ratna zbivanja Velikog rata zatvaraju njezin laboratorij, a ona svoja istraživanja, ovog puta voljnog djelovanja, nastavlja u Psihologijskom laboratoriju Fiziologijskog instituta Sveučilišta u Zagrebu.

Važno je reći i kako je našim uvjetima prilagodila Binet-Simonov, prvi test inteligencije, u članku kojim objašnjava važnost njezina mjerenja navodi kako je upravo inteligencija ono što čini najvažniju individualnu razliku među ljudima, a iste 1924. u Kalendaru hrvatskog radiše objavljuje članak Psihologija kao savjetnica u izboru zvanja, kojim opisuje kako psihologija može pomoći mladim ljudima koji tek pristupaju na tržište rada, čime se prvi put u Hrvatskoj tematizira psihologija rada.

Borba za vidljivost žena

Kao da sva navedena postignuća ne bi bila dovoljna da se ispuni i više od jednog, pa i suvremenog života u izmijenjenim i ubrzanim okolnostima, Elza Kučera prijateljevala je s mnogim poznatim osobama onog vremena, poput književnice Ivane Brlić-Mažuranić, o čemu svjedoči više od 13.000 listova i bogata korespondencija sačuvana i pohranjena u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK. S mnogima od tih žena povezivala ju je i želja za rasplamsavanjem borbe za ženska prava, jedinim političkim pitanjem oko kojega se Elza Kučera za života izjašnjavala. Osim što je vlastitim primjerom pokazala kako biti samostalna i moderna žena, još od studentskih dana surađivala je s časopisom Wiener Mode, a oni su je 1905. angažirali da za njih izvještava o feminističkim, duhovnim i umjetničkim događanjima u Austro-Ugarskoj. Osim već spomenutog članka o knjižničarkama, u Agramer Tagblattu objavljuje članak naslovljen Zum Kampfe um das Stimmrecht der Frauen / U prilog borbi za žensko pravo glasa), što je prikaz profeminističkog filozofskog stava Johna Stuarta Milla. Iako se voljela nazivati „teoretičarkom, a ne praktičarkom“, Elza Kučera je 1936, za Udruženje univerzitetski obrazovanih žena Jugoslavije, kojega je članica bila od osnutka, uredila i napisala kratak uvod dvojezičnom izdanju Bibliografije ženskih pisaca u Jugoslaviji objavljene i na francuskom jeziku. Iste je godine u Dubrovniku organizirala i izložbu posvećenu književnicama iz Jugoslavije.

Elza Kučera preminula je u Zagrebu 22. lipnja 1972. u dobi od 88 godina. Bogatoj biografiji unatoč, njezino djelovanje je, ni pola stoljeća poslije, zaboravljeno i potrebno ga je ponovno postaviti u fokus javnosti. Stoga je dobro, za hrvatsko društvo korisno, da postoje projekti i izložbe poput ove postavljene u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. A nasljeđe? Kako je na otvaranju najavio Luka Boršić, bit će to nagrada Elza Kučera koja će biti pokrenuta kako bi se odala počast doprinosu žena filozofiji i znanosti, bavljenju žena filozofijom u vrlo širokom zahvatu značenja pojma.