UZ KINOPREMIJERU FILMA BOSANSKI LONAC REDATELJA PAVE MARINKOVIĆA

Humorna egzistencijalna drama Bosanski lonac treći je dugometražni kinofilm scenarista i redatelja Pave Marinkovića, dramskoga pisca pet puta ovjenčana nagradom Marin Držić. Marinković je kao filmski redatelj debitirao 2006. TV-dramom Trešeta, koju je režirao u paru s Draženom Žarkovićem. Poslije je ritmom od realiziranja novog igranog filma svakih sedam godina snimio humorne drame Ljubavni život domobrana i Ministarstvo ljubavi. Posljednja djela moglo bi se nazvati i komedijama, no to bi bilo odveć pojednostavnjeno, jer premda mu komedija načelno jest omiljeni žanr, Marinković se uvijek trudi izbjegavati jednostavna rješenja i hodanje utabanim stazama.

Komedija je kao žanr s jedne strane zahtjevna, jer je publiku jako teško nasmijati, a s druge je strane zahvalna jer je komunikativna i u slučajevima uspjelih humornih i komičnih ostvarenja razmjerno lako dopire do gledatelja. No Marinković komediju uvijek obogaćuje, ponajviše socijalnim komentarima i angažmanom, a nerijetko i odmakom prema satiri. Njemu su bez iznimke u fokusu tzv. obični i mali ljudi, oni koji se nose ili pokušavaju nositi s nepravdama koje im nanose sustav ili aberacije tog sustava, poput korupcije i kriminala u Ljubavnom životu domobrana, ili mogućnosti gubitka statusa udovice branitelja iz Domovinskog rata u Ministarstvu ljubavi. Marinković kao autor voli svoje likove, on ih u potpunosti razumije i prihvaća, oni su mu bliski i u dobroj mjeri suosjeća s njima, čak i ako su u nekom smislu slabići odnosno inertni tipovi uljuljkani u prividno jednostavnu i definiranu svakodnevicu.

Protagonist Faruk u kratkom vremenu treba postaviti
kazališnu adaptaciju svoga starog romana Vampiri s Miljacke / Izvor Blitz distribucija,

U ukratko opisanu kontekstu i Faruk Šego, neuspješni pisac iz BiH koji živi u Grazu, tipični je Marinkovićev protagonist. U odličnoj interpretaciji Senada Bašića, koji je najpoznatiji po ulozi također Faruka ali Fazlinovića u humorističnoj hit-seriji Lud, zbunjen, normalan, ovaj Faruk je posve pasivan tip uljuljkan u sigurnost skromne i monotone svakodnevice koju mu naizgled neograničeno pruža austrijski socijalni sustav. Faruk je književnik koji već devet godina nije ništa napisao. Živi u maloj potkrovnoj garsonijeri, održava vezu sa samohranom majkom Dragicom (odlična Bruna Bebić iz Oproštaja Dana Okija, koju smo mogli vidjeti i u Marinkovićevim filmovima Trešeta i Ministarstvo ljubavi) i većinu vremena provodi u obližnjoj birtiji koju uz pomoć glavnog konobara Hrvata (Goran Grgić) vodi gastarbajter Srbin (Dejan Aćimović). Faruk redovito odlazi po potvrde o produljenju dozvole boravka, za koje vjeruje da se izdaju po inerciji.

No ovaj put stvar će biti bitno drukčija, jer će doznati da zbog kratkotrajna prekida statusa i odlaska na sahranu u BiH u određenom roku mora dokazati da je njegovo umjetničko djelovanje važno za austrijsku kulturu, ili mu u protivnom slijedi deportacija u domovinu. Tako će se odjednom naći u nemogućoj situaciji, da u kratkom vremenu postavi kazališnu adaptaciju svoga starog romana Vampiri s Miljacke, i to u skromnom lokalnom kazalištu koje muku muči s financijama i opstankom, a koje vode međusobno sve otuđeniji producentica (Birgit Stöger)i redatelj (Andreas Kiendl). Galeriju načelno tipskih, ali i zanimljivih i slikovitih likova upotpunjuju glumci (Zlatko Burić, Igor Kovač i Julia Franz Richter) te domar kazališta (Admir Glamočak), koji je u podrumskoj prostoriji napravio dakako ilegalnu pecaru.

Marinković film otvara i zaključuje rudarima, u uvodu onima iz lažne davne TV-reportaže u kojoj se tumači značenje pojma bosanski lonac, a u završnici suvremenima, onima koji se s rada u Austriji vraćaju u BiH. U obama slučajevima rudare utjelovljuju isti glumci predvođeni Slavenom Knezovićem, ujedno suproducentom filma, a taj okvir učinkovito funkcionira u prvom slučaju za naznačavanje nostalgičnog etničko-socijalnog konteksta, a u drugom kao rubno nadrealan motiv, kao protagonistova vizija koja mu povratak u domovinu čini lakšim. Taj je povratak Farukovo i doslovno i metaforičko vraćanje samom sebi, nakon što je prethodno radom na predstavi doživio katarzu i na umjetničkoj i na osobnoj, doslovce ljudskoj razini, jer se on vraćanjem umjetnosti zapravo vraća pravom, iskonskom sebi.

Senadu Bašiću odlično leži tumačenje likova kakav je Faruk, ljudi koji, i kad su naizgled bezbrižni i veseli, u sebi uvijek nose nijanse sjete i tuge, gotovo i tragike. Pohvalno je za Marinkovićev film i to što, unatoč određenim redateljskim vrludanjima i nedostacima u prvoj trećini, tu sjetu, tugu i naslućivanu tragiku ni u jednom trenutku ne pretvara u eksploataciju stereotipnoga bošnjačkog derta.