Sterilnosti i neuroze izoliranoga muškog kućanstva

Dramsko pismo Vida Hribara u velikoj je mjeri u i o jeziku bez obzira na to smješta li junake u građanske salone ili u zamišljeni prostor probe. Blisko džeziranju, u strukturi čvrsto, s likovima koji, koliko god se razbacivali stiliziranim dijalozima, ipak rijetko slušaju jedni druge. Zatvoreni u vlastite svjetove i zapravo monologe i ne mogu, ne znaju drukčije. Oprezan kad je u pitanju Miroslav Krleža (vrlo malo, stidljivo štriha Areteja i U agoniji u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu), zaigran je eksperimentator u vlastitim dramama i autorskim projektima. U Biografiji ptica Nine Bajsić osluškuje ritam izvođenja stvarajući intimni prostor poezije s glumcem Silviom Mumelašem. U Nikaragvi, prvom dijelu planirane trilogije, načinje temu sjećanja, poetizirajući prošlost kad jedan od likova evocira pohano djetinjstvo sa zlatnim koricama.

Premijerno izvedena Hiromi u polukružnoj dvorani Teatra &TD drugi je dio trilogije. Hribar tu postaje ujedno pisac, redatelj i skladatelj. U središtu Zagreba, a opet u potpunoj i svojevoljnoj izolaciji susrećemo sina, oca i djeda iz Nikaragve, ali i apsurdni lik Hiromi kao izravne referencije na poznatu japansku jazz-pijanisticu. Taj je spoj dalekog i našeg konteksta gotovo posve proizvoljan. Hiromi iza paravana uzimamo zdravo za gotovo, kao prirodan maćehinski spoj u atipičnom kućanstvu gdje se ne puši, ne pije, jede zdravo, živi se wellness, usputno se ubacuju Ivica Račan i Marko Aurelije. Gdje se uvijek traže lagana, brzinska rješenja u obliku minimalizma, haikua ili zen-budizma kako bi se izbjegavali sukobi, odnosno onemogućila iskrena komunikacija.

Tehnički i vizualno gotovo besprijekorna predstava izaziva podvojene osjećaje / Snimio Luka Dubroja

Vizualni elementi predstave poput kostima Mare Bajsić te scenografije Mare Bajsić i Luke Matića upućuju na visoku stilizaciju tradicijske japanske glazbene drame nô, odnosno njezino slobodno iðèitavanje i ironiziranje, koju upotpunjuje Hribarova glazba. Bijeli kostimi te crno-modri kimono stvaraju dojam geometrijskog sklada, prateãi paravan po potrebi je prostor poigravanja sjenama i svjetlom (Luka Matić). Strogo, čisto uređeno i omeđeno, ogoljeno te posve usklađeno s poetikom začudne drame koja je podjednako škrto beketovska i čehovljanski zatvorena u vrijeme svakog lika. Ta se zatvorenost vidi na samu početku kad Stefan (Vedran Živolić) i Joško (Silvio Mumelaš) naizmjence izgovaraju i nadopunjuju se: „Nešto se u meni događa… Nešto se u tebi događa… Nešto se u meni i u tebi…“ naznačujući da će izvedba plesati na rubu antiteatra i apsurda. Inzistiranju na ponavljanjima, a to dodatno naglašava brižno osmišljena koreografija Filipe Bavčević. Pojavljivanje Hiromi (Rea Bušić) iza paravana podcrtava ambivalentnost njezine uloge – pomlađuje Djeda (Matija Čigir), Jošku nudi brza rješenja, a kod Stefana stvara otpor kojem će i povlađivati plesom, cigaretom, vinom nakon večere. Čitav svijet unutar neobična muškog kućanstva svodi se na dihotomije – sterilnosti i neuroze, jezika i njegovih ograničenja, mora i šume, poezije i nori-algi, tišine i razgovora. Glad se javlja od slušanja. Pucanja nastupaju tek pred sam kraj kad smo svjesni zadanosti njihovih uloga. Neki se nisu izmaknuli sjeni obiteljskog lustera.

Vid Hribar s dramaturginjom Ninom Bajsić, kao i uostalom s čitavim autorskim timom, promišljeno i sporo izgrađuje predstavu. Poput brižno ispolirana drva sve teče i klizi rukavcima te svjesnim prekidima radnje. Mitski svijet nastanjuju duhovi prošlosti. Nema vanjskog neprijatelja. Glumački precizni Živolić, Mumelaš i Čigir unose u zatvorenost forme humor metateatralnošću i (auto)referencijalnošću, ulascima i izlascima iz scene, dok Rea Bušić odaje japansku smirenost i tajanstvenost, Mona Lizin osmijeh u poigravanju palatalima. Tehnički i vizualno gotovo besprijekorna, izvedbeno Hiromi ipak izaziva podvojene osjećaje. S jedne su strane promišljene scene, sekvence, nadahnute Gershwinovim preludijima. Tu je i klasični dramski sukob starog i novog svijeta, eksperiment uglavljen u čvrstu strukturu. S druge strane prevladava hermetičnost, zatvorenost u sebe i svoje principe, iako su očite iskre talenta, ali i želja da se gledatelju ponudi više od zabave ili tipizirane građanske drame. Niotkuda pred kraj odjekuje misao o kazalištu kao finom propadalištu.

Promišljati publiku toliko godina nakon Lessingove Hamburške dramaturgije i dalje je mutna ideja. Izvedbeni mostovi koje stvara Hiromi namijenjeni su rijetkima, ponovno uskokazališnim krugovima. Onima koji su tu „za tišine i razgovore“, koji jezik približavaju govoru istodobno ga stilizirajući. Onima koji tek trebaju naći put do srca običnog gledatelja.