Soba za djevojčice

* * *

Kako zašto ti nisam rekla, pa sada ti govorim.

Mama je stajala nasred kuhinje s bijelom krpom u ruci, visjela joj je iz prstiju kao da je mrtva, kao da se predala. Kuhinjske krpe uvijek jednako mirišu, čak i svježe oprane, kao da nisu samo komad platna, one jednostavno čim ih sašiju, znaju da su krpe i tako mirišu. Ma što to misliš u ovome trenu, Eva, ono, prečudno. Oduvijek si čudna, čudakinja. Tako kaže i njezina vlastita sestra, a ona je najbolje poznaje – kao samu sebe. I voli je jednako toliko, Eva to zna i osjeća, na toj je ljubavi odrasla kao što neki odrastaju na čokolinu, na Disneyjevim likovima, na bakinim koljenima. Eva je imala sestru, veliku seku pričalicu smijalicu, seku čuvalicu igralicu. I sada se na nju oslanja, dok sestra stoji uz vrata kao svjedok ovom trenutku jer ju je Eva tako molila. Samo nemoj da budem sama dok joj to govorim.

Mama je mršava i blijeda, bljedilo joj izvire ispod gusto nanesena pudera i rumenila, ispod debelog nanosa korektora na podočnjacima, na čelu koje je već ispresijecano dugačkim, ravnim borama što se vide i izdaleka, iako još nije napunila 50 godina. Mama je umorna, mama je nervozna, mama radi, mama ima sastanak, mama mora ići. Eva stoji i čeka, misli joj se nenadano smiruju dok želudac javlja da kreće novi val jutarnje mučnine. Svibanj je već na polovici, ali vani od ranoga jutra jako puše i fijuk ulazi u kuću kroz cijev nape. Zvuči skoro kao da netko zapomaže, jel se i tebi tako čini, nasmijala se jednom sestra kad su sjedile same za kuhinjskim stolom i jele. Mame nije bilo i Eva nije sigurna je li ona ikada prije čula taj zvuk koji ju je sad prenuo i odmrznuo scenu u kojoj su se našle. Ja nemam snage za ovo, Eva, ja jednostavno ne mogu. Dat ću ti novce, neću ništa dalje pitati, ali evo ne mogu pa me ubij. Saznaj koliko trebaš, samo to riješi što prije, dok nije prekasno. Čini se kao da već dugo nije ni trepnula ni disala, a onda naglo udahne pa glasno ispuše iz pluća sav taj zrak van, u sobu, na svoje kćeri koje se niti ne pomaknu. Stalno su tu, i kada nisu, one jesu: djeca, započete osobe, tijela puna potreba. Mama, slušaj… Neću ništa slušati. Samo te jednu stvar molim: ne spominji mi to više. Okreće se i nastavlja rezati povrće. Nedjelja je, dan kad mama kuha jer konačno ima vremena. Vrijeme se tada rastegne, uvijek je tako nedjeljom, sjeća se Eva. Sestra i ona, još sasvim malena, sjede na kauču i gledaju televiziju, sve je mirno i lijeno, čini se da ništa ne može poći po zlu. A pođe.

Rekla sam ti, točno sam znala, sikne Eva dok juri pored sestre da pobjegne van. Samo da se ne rasplače. Čupa jaknu s vješalice, veže starke, čini joj se da će povratiti. I to je bolje od plakanja. Prije nego zalupi vrata za sobom, okrene se i vikne u dugački hodnik: neću, samo da znaš da neću, neću pobaciti, jesi čula.

Izvor Pexels

Vani topli, dobri vjetar mlatara po ljudima i drveću kao da se igra i pramenovi kose lijepe se na našminkane usne djevojaka i žena. Nije hladno, ali Eva hoda stisnuta u zelenu jaknu koju je dobila od tatine treće supruge za 18. rođendan. Ta žena ne zna puno o njoj, ali zna odabrati jaknu u kojoj se Eva osjeća dobro, bolje. Samo da ne misli sad na mamu. Iako ni to ne želi, opet ne može da ne misli na stanice koje se svakom sekundom udvostručuju u njezinoj maternici. Koliko će dana trebati da izgrade srce, da ono prvi put pošalje krv u splet žila? Je li tada nakupina stanica čovjek? Ako jest, zašto, je li zbog tog jednog običnog srca? Ako nije, je li zbog toga što ne bi preživjelo izvan mene samo? Znam ljude koji ne znaju živjeti sami. Imenom i prezimenom. Neki su i odrasli, sasvim odrasli, kao tata. Ono, je li ovaj namršteni prolaznik u istrošenom sakou čovjek? Normalno da jest, svi se slažu. To je čovjek, evo ga! Njegovo je tijelo odavno dovršeno i samostalno, on već 50-ak godina hoda, spava, jede, obavlja nuždu, pije, svršava sam i u društvu. Stvarno, pa to može i susjedino pseto. I ovaj glupavi vrabac koji lamata krilima usred krošnje i oduševljeno cijuče kao da se upravo nasisao samoga sunca. Ne, taj je prolaznik čovjek jer je u njemu ono nešto, nešto kao duša. Ta duša u njemu radi kad god se rodi kakva misao, osjećaj. Ili pak ideja, rekla bi Miškulinka iz filozofije, sigurno bi rekla da je stvar u ideji. Ideja je velika misao, veća od nas. Bog, možda – ako se usudiš takvo što reći a da ti se pola razreda naceri u facu. To mora da je duša, to je ta nevidljiva iskra koje ima u čovjeku, a nema u mački koja spava po cijele dane, koja ne mari za sve što je bilo i što će biti. Duša je čovjek u tijelu koje pumpa krv i obavlja sve što mora, tako se razlikujemo od životinja. Samo ne znamo gdje se točno nalazi ta duša, taj mali bog. Je li u prvoj materijaliziranoj stanici ili čeka dovoljno dugo da nešto prvi put pomislimo ili osjetimo, a onda se pojavi? Duša koju treba aktivirati. Kao kad dobiješ bankovnu karticu prvi put i moraš je aktivirati. A kad jesi, onda si dio društva, i sve funkcionira. Tobože, kao, sve je u redu. Eva hoda brzo, odlazi što dalje, prati vlastite noge koje gaze asfalt predgrađa. Zapravo ne znamo ništa ni o čemu zaista važnome i duša u nama nas na to podsjeća. To bi bilo zanimljivo reći Miškulinki: znaš li da zapravo ne znaš ništa ni o čemu? Dušu ne možemo naći, a znamo da jest. Nemamo pojma baš ništa, ni o sebi ni o životu, a drugome ipak kažemo: čini ovo, a ne ovo. E pa ja neću. Ja ću čekati. Nešto će se već dogoditi. Uvijek se dogodi. Kao mačka koja spava i ne mudruje – samo jest, e tako ću.

Vjetar puše i ne prestaje, metlica za zrak. Oblaci su laki kao paučina, tako ih nosi nebom, idu kamo nisu naumili i ne bune se. Vjetar puhne, sve razbaca, ali ništa ne ohladi. Da, pomalo je predebela, ta jakna, duga parka koja pokriva stražnjicu i bokove, a ako se malo skupi u ramenima, Eva dvije strane jakne može preklopiti jednu preko druge, staviti kapuljaču i postati nevidljiva. Druge djevojke, koje zna iz škole i kvarta i gleda im slike na Instagramu, TikToku i Snapu, nose kratke, uske jakne, ispod kojih i zimi nekad proviruje mlada, bijela koža leđa i trbuha. Eva ne voli da joj zure u guzu dok se penje stepenicama na prvi kat škole, čini joj se da je prevelika za njezino maleno tijelo, i nitko je ne može uvjeriti u suprotno. Zato navlači parku. Nije da inače voli ružnu, široku odjeću, nije da će nositi T-shirt majice na neke vintage bendove kao Anja iz be razreda, koja stavlja po sebi ziherice, farba si šiške u ljubičasto i šminka se crnim tušem. Ženska se doslovno namjerno poružnjuje, komentirao je netko ispod fotke na kojoj je Anja sa svojim razredom, strši iz reda i ne možeš je fulati. Osim toga, taj emo stil samo govori: ja sam drukčija od vas, ja kolutam očima na vaše storyje, bljuje mi se na narodnjake jer sam bolja od vas. E da, baš Miškulinka je voli, misli da ima muda, i da priziva neke, kako je rekla, popkulturne reference. Spominjala ju je čak i u njihovu razredu, kao da je neki celeb. Nemam pojma što joj se zapravo toliko sviđa, niti me briga. Sumnjam da je Anja toliko „osviještena“ ili hrabra, doslovno mi se čini kao da samo privlači pažnju na sebe, misli Eva dok brzo korača uskom stazom prema školi. Da, ona možda nosi parku i više voli neki sportski look, ali poput svojih prijateljica, ne odolijeva dugim geliranim noktima i umjetnim trepavicama. To je postalo, ono, kao svakodnevni dio njege.

Iskreno, ne mogu se više zamisliti bez umjetnih, čuje Eva kako pričaju dvije djevojke koje sjede na klupi u parku. Znam, i ja, totalno sam se navikla, bez njih sam si kao gola. Jednu od njih poznaje dobro, drugu samo iz viđenja. Ej, imaš cigaretu, pita Eva prijateljicu dok staje kraj nje, još držeći ruke u džepovima. Tu se uvijek netko nađe, u parku preko puta škole, netko puši, netko nešto pije, i danju i noću slušaju muziku i drže u rukama ekrane nad koje se naviruju i komentiraju. Ej, evo izvoli, Lola joj pruža kutiju tamnoplavog Marlbora. Lola je super cura, skroz je opuštena, uvijek vedra, i svi vole biti u njezinu društvu. Sjedni, Eva, kaže Lola i pomiče se, ostavljajući joj mjesto na naslonu klupe. Mjesto zamišljeno za sjedenje prljavo je od đonova i opušaka, ovdje nitko ne sjedi uredno kao penzić, nitko ne hrani golubove starim kruhom, nitko ne čavrlja o poslu, djeci i receptima. Doduše, ispred njih je jedna ljuljačka i mali tobogan, i Eva prvi put pomisli kako nikada nije na tom toboganu vidjela malo dijete. Valjda su roditelji shvatili da je ovaj park okupljalište srednjoškolaca, možda im zasmeta neka boca koja nije stala u kantu za smeće, hrpa čikova ili to što se neprestano odnekud čuju narodnjaci, domaći trap. Podloga za 2022. Eva nekad u toj muzici nanjuši treš, ali svejedno se poslije tri cuge njiše. Svašta je treš, i sve češće joj se čini da ona ni muziku ne sluša, nego trpi. Trpi i cugu od koje joj se diže želudac, trpi okus cigarete u ustima, trpi preuske traperice koje joj se urezuju u međunožje, trpjela je kad je najveći frajer u kvartu prvi put ušao u nju. Svi to rade. Ako ostaneš doma, samo buljiš u mobitel, život ti izmiče. Moraš van, a vani je nekad čisti pakao. Ipak ideš. Na ulicama zuja. Sigurno je bolje nego doma. Osim toga, ideš jer nisi luzer koji nema ekipu, koji ništa ne zna. Sjedneš u auto, sjedneš u kafić, sjediš u parku.

Što ima kod tebe, Eva, pita Lola i gleda je. Vjetar joj razbacuje kosu preko lica, kakav šašavac, ona se nasmije pa je zadrži dlanom. Ma ništa, doma mi je sranje, ali to je već normala… Lola je pogleda sućutno, Eva spusti glavu. Plus, čini mi se da ništa ne stižem, i što više toga ima, manje mi se da, kaže brzo Eva i nasmije se. A kome nije tako, stara moja, pred maturu samo pritišću. Mozak će mi eksplodirati. Eva se još jednom nasmije i uvuče dim duboko u pluća. Vjetar ljulja malu ljuljačku, a oblaci zaklone sunce, ali za tren opet pobjegnu dalje, stalno dalje. Možda ne bih smjela više pušiti, pomisli Eva i poželi baciti cigaretu, ali u zadnji čas shvati da će je cure skužiti. Taman je užicala. Neće uvlačiti dim, to će biti okej.

Jel se vas dvije uopće znate, Mia, Eva, Eva, Mia. Znaju se iz hodnika, da. Neugodni osmijeh, par brzih treptaja, ruka u ruci. Eva zna nešto o njoj, zna da je ta ženska bila dobra s Karlom, možda se znaju iz osnovne, ili čak iz vrtića. On bi je uvijek pozdravio, jednom ga je pitala tko je to. Super curka, rekao je, znam je dugo. Baš super curka, ponovio je i Eva ju je zapamtila. Pamtila je sve što bi Karlo rekao. Ti si Karlova cura, jelda, upravo pita Mia. Ima dubok glas i tamne oči. Nismo više skupa, kaže Eva, a rečenica ostane u zraku iznad njih kao u oblačiću u stripovima koje je gutala dok je bila dijete. Na trenutak, nitko ne čita dalje, i sad ova sličica može ostati zauvijek zadnja, pomisli Eva. Ozbiljno, uf, nisam znala, dobaci Mia. Pa kako, što je bilo, izvali Lola i odmah povuče pitanje. Draga, dobra Lola. Sorry, normalno da ne moraš odgovorit. Samo ono, sto godina ste bili skupa, mislim da vas nitko ne može zamisliti razdvojene. Eva gleda pred sebe, kima glavom, smješka se. Sve okej, ostali smo prijatelji. Nemoj lagati, Eva, kaže joj ljuljačka ciknuvši pod novim naletom vjetra. Jel se bojiš, Eva, zašumi iz visokog hrasta pored ceste. Djevojka ustane. Ma sve pet, kaže, stvarno. E, jel zna tko ima li kakva dobra skripta za hrvatski, brzo dodaje. Nemam pojma kako da si to sve sabijem u glavu. Imam ja, donesem ti sutra na pig, ako izlaziš na to, kaže Lola i pogleda je nekako sućutno. Je li primijetila? Dolazim, dolazim, hvala ti. Tebi ne treba? Ma ne mogu to više gledati, povratit ću, nasmije se Lola. I ja ću skoro, tiho kaže Eva i stisne se jače u svoju zelenu parku. Sunce i oblaci ponovo odigraju svoju igru svjetla i sjene, kao da je netko svisoka okinuo sliku, i sada zauvijek ima Evu, točno ovakvu, preplašenu, odglumljenu, zgrčenu, dok nespretno stoji uz dvije djevojke koje su se našle da popuše cigaretu, odmore se od učenja. One čine sve što obični mladi ljudi čine, i tako će im proći mjesec, ljeto, godina. Eva to neće moći, ona mora odrasti po žurnom postupku. Mora svoju mladost zaustaviti baš tu, gdje ju je uslikalo nebo, u parku u kojem je provela sate i sate, a nikad se nije osjećala ovako sama. Uvijek malo drukčija, ali nikad ovoliko. Da je bar Karlo tu. Da je bar Karlo još uvijek tu. Izvadi mobitel. Poruka samo od sestre. Vrati se doma da normalno popričamo, mama šizi. Okej. Ionako se kad-tad mora vratiti. Nije da ima drugoga izbora. Nije da može do Karla. Pozdravi cure i krene istim putem natrag. Dok prelazi cestu, bijeli Golf joj lagano trubne. Raska. Eva se nasmiješi i mahne. Raska kimne glavom i napravi neku čudnu grimasu. Eva se okrene i ubrza. Bože, samo da me ne zaustavi, samo da ne poželi razgovarati, samo da me ne počne tješiti.

* * * *

A jednom je bilo ovako.

Drugi razred srednje škole, stepenice koje gaziš svakoga jutra ili popodneva, dugi hodnik, gužva, osjećaj treperenja u području pupka, je li to uzbuđenje ili strah, previše lica, pred vratima učionice tražiš poznate, eeeej, bok bok, što ima nova, ništa, ajme, jel ti imaš tu glupu zadaću iz matematike, stvarno nisam stigla. Sjedaš u treću klupu do prozora pored Ines, cure kraj koje si sjela u prvom razredu jer je to bilo jedino slobodno mjesto, a ona je imala srdačno lice, i kad si zadnja ušla u učionicu, lice je odmah reklo: ajde, dođi, sjedni, tu nema opasnosti. Potpuno je drukčija od tebe, slatka Ines s bob-frizurom i zlatnim lančićem oko vrata, uvijek obučena nekako uredno i čisto mada pomalo dosadno, Ines poštena, strpljiva i dobra u matematici. Želi studirati FER, kaže ti u prvom polugodištu prvoga razreda. Užasno je privlači specijalistički studij informacijske sigurnosti. Buljiš u nju ko da je s Marsa pala. Kao, čudakinja je, ali pritom je užasno otvorena i simpatična i nema prostora gdje bi se ti njoj mogla narugati. Pa joj kažeš: bokte, ti si trebala ići u matematičku, što radiš u jezičnoj. Ona se nasmije i spremno odgovara da će matematiku svejedno naučiti jako dobro, a i mama joj je profa matematike na nekom faksu, ići će ona i odavde na natjecanja i to, ali će bolje naučiti jezike, to ne bi mogla u matematičkoj, a misli da je i to jako važno. Sad je još veća čudakinja, ta Ines, ali s njom ti je ugodno, puno se smije, ne prenemaže se, sva je nekako topla. Nije jedna od onih koji govore samo o sebi, pita te: a ti, daj reci, koji si đir. Koji sam đir. Ono, nikoji, iskreno. Ti si upisala gimnaziju jer nisi znala što želiš biti u životu, premda te to pitaju otkako si prohodala – život je tako dugačak, dugačak, strašno je odlučivati nešto što će trajati toliko dugo vrijeme. Zato si odlučila dobiti na vremenu pa da imaš još četiri godine jezične gimnazije za razmišljat što ćeš u životu. Kužiš, odgađanje je majka znanja. Haha, smije se Ines. Ajde dobro, onda će biti zabavno gledati te kako otkrivaš što te zanima. Je, da, ludnica od zabave. U klupi ispred vas su dvije cure koje znaš iz kvarta, s jednom si išla u vrtić, ali niste se poslije družile, bez razloga, nije se dogodilo. Sad će. Svako malo se njih dvije okreću k vama, upadaju u razgovor, pomalo ignoriraju Ines, ali jasno ti je već prvoga dana da nju to puno ne dira. Bar tako misliš. Ni ti nisi bliska s mnogo ljudi, nisi nikad bila taj tip da ti treba mnogo ljudi. Bar tako misliš. Ti imaš sestru, i imaš jednu frendicu odmalena koja je uvijek s tobom, Vedrana, išle ste skupa u osnovnu, a kako ste krenule u srednju, obje ste našle nove ljude, umiješali su vam se u život, ali vam se nisu umiješali u prijateljstvo. Tipkaš joj iz škole, njen status stalno je online. Za tebe to znači: reci. Tvoja Vedrana ide u veterinarsku, luda je za životinjama, ali za školom baš nije. Krepaću danas, sedam sati u ovom zatvoru, umireeeeeem, nije mi ljepoooo, piše i tovari u poruku desetak Emojija koji pokazuju njezino predsmrtno stanje. U prvom razredu već ima dva popravna. Učiš s njom fiziku i matematiku pola ljeta, drugu polovicu provodite tako da visite po dućanima u Mallu ili ste kod nje doma. Ona ide na more na dva tjedna koja ti provodiš kod tate i treće u Lošinju. Mrziš to, ali sa sestrom si pa nije najgori bed.

U drugom si razredu već jedna od poznatijih cura u školi, većina ljudi iz tvoje generacije zna ti ime, premda ni sama ne znaš kako se to dogodilo. Zapravo, lažeš, znaš. Krajem prvog razreda počela si se s nekoliko cura zadržavati uz vrata muškog zahoda, gdje se skuplja ekipa sportaša, tagali su te na fotkama na Snapu, a osim toga, ti sva videa likova iz škole na Instagramu komentiraš, imaš super BeReal fotke, tamo si jako otvorena i opuštena. Najčešće to činiš od doma, kad si sama, skrivena iza ekrana slobodnija si i maštovitija, kao svi uostalom. Ti na svoje storyje dobivaš hrpu srca i osmijeha i znaš da te prati masa ljudi. Lijepa si, imaš stila, ostvarila si nekako i lažnu samouvjerenost, tamo pored vrata muškog WC-a, a pogotovo na mreži. I Korpar ti tamo često nešto komentira. Sve cure najviše zanima Ivan Korpar, on je kao neka nogometna zvijezda već u drugom srednje. Tebi je okej dečko, zgodan je i fora, ali ipak imaš bolji vibe s dečkom iz drugog be razreda. I on je sportaš, Karlo. Svi ga vole, i stariji i mlađi, svi dobro znaju tko je on, možda treniraju u istom klubu. Već u prvom razredu, Karla spominju i profesori, sudjeluje u nekoj fakultativnoj nastavi gdje skupljaju čepove u dobrotvorne svrhe, pa razdvaja otpad, nosi igračke i odjeću djeci u dom za nezbrinutu, ide i na robotiku, vodio je program za maskenbal. Tamo je bilo jasno: ljudi jedva čekaju da mu plješću, takav je, magnet, plješćeš mu i ti, i čekaš da te pogleda, što on sve češće i čini. Od toga ti se grije unutrašnjost, dođe ti da skačeš do plafona, ali samo se stisneš uz frendice i cerekaš se s njima oko neke stote stvari. Kao, nisi skužila. Znam ja Karla iz osnovne, kaže Ines, kad je pitaš kako joj se čini taj dečko. Još kaže: Karlo je fer. Što to znači „fer“? Pa ono, uvijek je prema svima jednako ljubazan ili neljubazan kad treba, ne pravi se važan, nego kao da pazi što je dobro, što nije, i kuži kako se ljudi osjećaju. Misliš o tome što je Ines rekla. Imaš petnaest godina, toliko si opsjednuta time kako se ti osjećaš da jednostavno nema prostora za razmišljanje o drugima. Shvaćaš to, osvještavaš. No neki ljudi ne osvijeste pa ostanu zauvijek takvi, misle samo iz svoje perspektive, ne dira ih stanje drugih. Takva je mama, na primjer. Nemoj tako govoriti, odgovara joj sestra kad joj prepričavaš razgovor s Ines i slijed svojih zaključaka. Užasno si stroga prema njoj. A ono. Takva sam kakvu me odgojila.

Dakle, drugi je razred počeo, ne da ti se učiti, ali ne možeš zapravo reći da ti se ne da ići u školu, premda to najčešće kažeš. Lažeš da ne ispadneš štreberica, iako svi znaju da nisi, trojka je tvoja sveta ocjena. Voliš školu jer se za vrijeme odmora svašta događa. Ono najvažnije, tu je Karlo i jedva čekaš da ga vidiš.

Jedanaesti je mjesec, studen je studeni, ništa se posebno ne događa. Profesor iz engleskog te postavi da vodiš nekakav projekt i da tvoj razred izradi novine s temom zanimanja. Nikako ne kužiš zašto je odabrao tebe, ti se ne ističeš niti si posebno dobra u engleskom. Valjda na blef, tek tako, ne da mu se misliti. Pokušaš se izvući, ali otkanta te, i dogovoriš se s nekim curama iz razreda da ti pomognu smisliti što uopće treba i kako natjerati svakog učenika da nešto napravi. Užasna tlaka. Ostanete poslije škole u parku da se dogovorite o koracima uz cigaretu. Karlo prolazi, pozdravlja te. Što radite, ženske glave, viče. Srce ti ode na sekundu do grla pa se vrati. Ne pitaj, kažeš, projekt iz engleskog. Aaa, jel novine? To sam ja radio za Ivanjeka prošli tjedan, trebaš pomoć? Daaaaa. Prilazi. Počela je kiša, polako, tek s pokojom kapljicom koja padne na obraz pa nadlakticu. Nedovoljno da si sigurna da počinje, a opet, već se osjeća. Kažeš: jel me netko pljunuo ili je počela kiša? Smijete se. Za nekoliko minuta rominjat će, sakrit ćete se pod nadstrešnicu, a onda otrčati kući. Ući kroz vrata mokri, uspuhani, uzbuđeni, sretni. Kiša će padati dugo. Danima, možda i mjesecima, godinama.

I tako se počne događati sve.

Prvi put se poljubite na rođendanu jedne od cura iz hodnika. Njezin tata ima prostor koji jeftino iznajmljuje mladim muzičarima za svirke. Ponekad se pojavi i neki stariji gažer koji tamo iskušava novu pjevačicu ili klavijaturista. I te večeri je tamo, sprema se otići kad se ekipa počinje skupljati. A tko će nama svirati, pitaš frendicu. Ona ti pokazuje na zvučnike. Karlo te čuo, vidiš ga da odlazi do gažera, tipa u četrdesetima, s poludugom kosom kakvu još nose samo nogometaši koji su toliko uspješni da im i to prolazi. Smiju se. Tip uzima gitaru, kopča je ponovo na zvučnik, kaže u mikrofon: sretan rođendan, Mihaela, dobro došla, Eva, evo jedne pjesme naručene od mladog gospona za vas dvije pa se ja kupim, prestar sam za ovo društvo. Šala slabo prolazi, nitko još nije ništa popio, i par dečki iz ce razreda pogledaju se i prasnu u smijeh. Tip ih ne primjećuje ili se pravi, tebi je neugodno, i osjećaš da su ti obrazi već zažareni. Mrziš to, na tvom se licu uvijek sve vidi, ten ti je gotovo proziran, i premda nikad nisi imala prištiće, svaka kapilara bilježi promjenu tvojih emocija i bubri pod tankim slojem kože. Puštaš pramenove kose da ti padnu dublje na lice, možda uspiješ prikriti stid. Polumrak je, to je dobro. Tip počinje svirati, otvara usta, prepoznaješ pjesmu. Svi se nasmiju, par cura odmah se počne gibati. Dečki ih prate pogledima. Opeglana noću, opeglana danju. Mihaela diže u zrak bocu votke, oko nje se skupljaju dečki s plastičnim čašicama, kao ptići. Pomalo si kao dunja sa ormara. Sjećaš se kad si prvi put čula ovu pjesmu. Tata je sjedio na krevetu s gitarom, ti si u rukama držala malenu repliku takve koju ti je donio par dana prije za rođendan. Seka je sjedila na krevetu iza vas i čitala neki strip, bilo je jutro, nedjelja. Ajde, ajmo sad skupa, rekao je tata i pokazao ti kako da udaraš po žicama. Malena si, imaš možda pet ili šest godina, i jako, jako voliš svog tatu. Njegova si curica. Viklerčići, češljići, pomadice, parfemi. Vidiš Karla kako se približava gažeru, ne možeš vjerovati da će uzeti mikrofon, tip stvarno nema srama. Ekipa navija. Karlo više viče nego što pjeva. Gleda ravno u tebe. Baš je glupo biti zaljubljen u damu. Baš je glupo biti… Rukom poziva Mihaelu, ona se pridružuje, urla s još manje sluha, garant je počela piti prije nego je ekipa došla. Pozivaju i tebe, ali mašeš glavom da ne dolazi u obzir. Ekipa te gleda, do tebe dolazi jedna od cura, vuče te, plešete. Kad gažer već ode, kad se jedva bude vidjelo gdje ste od dima i alkohola, plesat ćeš na istom tom mjestu, Karlo će doći do tebe, uzeti te za ruke, staviti ih sebi oko vrata, i poljubiti te. Nitko neće vidjeti sve do sutra, kad će isto učiniti usred školskog hodnika, bez imalo premišljanja, pred svima, i ti ćeš spustiti glavu uz osmijeh. Uuuuu, reći će dečki, cure će se nasmijati. I bit ćete par skoro tri godine. Najzaljubljeniji par u školi. Baš ono, ljigavo zaljubljeni i uvijek zajedno. Više nisi Eva. Sada si: Karlo i Eva.

Kad nastava prijeđe na online zbog pandemije, njegova soba bit će vaša zajednička učionica. Konačno vas ne razdvaja ni drugi razredni odjel. Svatko ima svoj laptop. Jednoga petka odlučiš: ostat ću spavati ovdje. Jesi sigurna, pita. Baš jako, kažeš i skineš majicu. Kako si ti lijepa, Isuse Kriste. Prvi seks s dečkom kojega voliš najviše na svijetu, a svijet se raspada iza spuštenih roleta. Nemoj nikad otvoriti ni prozor, ni vrata, kažeš.

Roman će biti objavljen
u nakladi Frakture 2024.