Skakućući kroz Gorski kotar

Već desetljećima špartam po Gorskom kotaru. Nikakvo čudo. U Severinu na Kupi (koji je u tom reviru) imamo drvenjaru, u koju smo nekoć odlazili svakoga vikenda da budemo u prirodi i da se družimo s prijateljima. Onomad ih je još bilo; danas ih više nema. Tada ondje nije bilo ni tekuće vode ni struje, pa smo uz svijeće i izvlačenje vode iz cisterne znali provesti lijepe večeri uz razgovore i smijeh. Brali smo i gljive, 1970-ih bilo ih je još u izobilju, kao i voća i povrća, pa smo izmišljali kojekakva jela. Bili smo razdragani. Znate onu sreću kad se topite u milju što ste s dragim ljudima. Gorski kotar nikad nije bio baš pitom, što govore i neka njegova imena: Hortus diabolicus (Vražji vrt, jer se mislilo da se kroz te neprohodne šumetine može probiti samo vrag) i kasnije (od Marije Terezije) Processus montanus, planinski kraj bogat šumama, rijekama, jezerima i špiljama. Vrag se spominje i u kanjonastom Vražjem prolazu kod Skrada (uz Zeleni vir). Taj kraj između Like i Slovenije nastanjivali su (ali i napadali) mnogi. Prvi njegovi stanovnici bili su Japodi, Hrvati dolaze oko 9. stoljeća, a Rimljani se ograđuju zidom duž granice (limes) od Rijeke do Prezida da se zaštite od raznih napadača. Kraj je dugo bio slabo naseljen, zaobilazili su ga svi prometni pravci, no gradnja ceste Lujzijane (od 1803) i željeznice od Budimpešte do Rijeke značila je gospodarski procvat regije. A šume su bile zahvalna sirovina (ipak, ne i vječna).

Brod na Kupi / Izvor Wikimedia

U Gorskom kotaru naselja nisu velika… nekako su pitoma i po čovjekovoj mjeri. Idem od Severina na Kupi prema Rijeci i prolazim kroz Vrbovsko, Skrad, Delnice, Brod na Kupi, Ravnu Goru, Mrkopalj, Begovo Razdolje (najviše naselje u Hrvatskoj, 1076 m), Čabar, Crni Lug, Fužine, Lokve … Tu je i Nacionalni park Risnjak (najviši vrh 1528 m). Bila sam u svakom od njih. I u svakom mislila na neke poznanike ili prijatelje. U Crnom Lugu na suškolarku Jasnu Pavelić, s kojom održavam vezu još od špilšula, a ona stanuje sveudilj na istoj adresi u Kumičićevoj; u Mrkoplju na groblju tražim grob Štefanije Crnić, prof. geografije i razrednice mojega sina; u Čabru mislim na Željku Čorak i njezine Krhotine, sjajnu knjigu uspomena na goranske pretke, koju sam nekoć preporučivala svima kojima sam stigla; u Fužinama i Lokvama na česte šetnje oko jezera i spuštanja u špilje (Vrelo, Lokvarka), na dobru hranu, na Franju Račkog, Fužinarca, prvoga predsjednika JAZU, koji mi, doduše, nije ni rod ni pomoz’ Bog, no kad prolazim nekim mjestima, vrti mi se po glavi i kultura; u Delnicama na svoju mamu kako se vozi otvorenom žičarom na Petehovac do planinarskoga doma, koji je njoj bio poput zračne kupke za tuberkulozne bolesnike, na Biserku, muževu školsku kolegicu, na svoje studentice V. Gervais i K. Dančulović, od kojih su mi ostala samo imena, na Dunju i Željka u Brodu na Kupi, kod kojih ću se malo i zaustaviti.

Spuštajući se cestom od Delnica prema Brodu na Kupi, prolazim kroz Mariju Trošt i odmah pomišljam na mjesto slična, zapravo ista, imena, Trošmariju u Ogulinsko-modruškom kraju. Naravno, oba se mjesta zovu po crkvi Marije od Utjehe (njem. Trost, utjeha). Miješanje njemačkih i drugih jezičnih elemenata na tom području nije rijetkost, ako se zna koje su sve vojske tuda prolazile (harale). U Brodu na Kupi još se u 15. stoljeću spominje naselje, a od 1651. tu je Kaštel Zrinskih. Kaštel je obnovljen i u njemu je Zavičajni muzej. Ta trokatnica građena je i kao fortifikacija i kao zgrada za stanovanje, a unutar zida izgrađena je 1670. barokna crkva sv. Marije Magdalene, koja je u požaru djelomično izgubila svoje barokne atribute.

Dunjina i Željkova kuća (ostavina) nalazi se na kraju sela, uza samu Kupu, od koje ju dijeli samo mali travnjak. Starinska je to zidana prizemnica, s pokućstvom i cijelim inventarom kakav je u njoj odvajkada, a to znači prije Drugoga svjetskog rata. Dizajn valovitih dubokih tanjura kakve je imala i moja baka, jedaći pribor većih žlica, vilica i noževa od današnjih, kristalne čaše na stengl, karafindleci (austr. njem. Karaffindel, tal. caraffina), komplet bočica onomad samo za ocat i ulje, a danas su prošireni posudicama za sol, papar i čačkalice, pa secesijski abažuri na lampama metalnoga postolja, četvrtasti lusteri ukrašeni staklenim resicama, starinsko bakreno posuđe za miješenje kolača (sjećam se svoje tete Jozefe, koja nije znala za miksere, sve je miješala rukom, pa je i mene kao malu nagonila da miješam file do besvijesti), elegantne kristalne i porculanske boce za likere (domaća višnjevača služila se iz jedne žuto-bijele kristalne trbušaste boce s ručkom i isto takvim kristalnim čepom) … Ako Kaštel Zrinskih sadrži Zavičajni muzej, ova kuća sadrži zbirku mojih intimnih opredmećenih sjećanja na mirise, okuse, jela što su ih spravljale moja baka i tete. Kao da čuva dijelove mojega djetinjstva. Tek povremeni život u njoj, kao i blizina Kupe, unijeli su u nju ćuh vlage, no to prolaznim gostima ne smeta, pogotovo kad se sjedi i blaguje na vanjskoj verandi s pogledom na brzu zelenu rijeku. Naravno, riba se može loviti i ovdje, no ako ništa ne grize, postoji u nedalekom Homeru i ribogojilište, pa se ribe mogu i kupiti. Gostili smo se pastrvama prženima u kukuruznom brašnu, no najbolji je začin bio prijateljstvo, opuštenost bez žurbe i volja za druženjem. Dunji smo zajedničkim odlaskom više nas preko mosta pomogli popuniti zalihu cigareta iz Slovenije. Više ne treba. Nema granice.

Ljudi se okrenuli turizmu, nastoje nekako oživjeti ovaj kraj, no za to se hoće mladih, a goransko je stanovništvo staro. Problem kao i u ostatku Hrvatske. S tim što je ovdje iseljavanje počelo još potkraj 19. stoljeća.