Sfinga bez tajne

Jednog popodneva sjedio sam ispred Caféa de la Paix gledajući sjaj i bijedu pariškog života, diveći se, uz vermut, čudnoj panorami oholosti i siromaštva koja se kretala preda mnom, kadli začuh kako me neko doziva imenom. Okrenuo sam se i ugledao lorda Murchisona. Nismo se bili vidjeli od studentskih dana, prije umalo deset godina, zato sam bio ushićen što sam ga ponovo sreo. Toplo smo se rukovali. U Oxfordu smo bili dobri prijatelji. Neizmjerno mi se sviđao, bio je veoma naočit, vrlo živa duha i veoma čestit. Za njega smo govorili da bi bio najbolji čovjek na svijetu kad ne bi uvijek govorio istinu, no mislim da smo se zapravo ponajviše divili njegovoj iskrenosti. Sad sam pak imao dojam da se uvelike promijenio. Činilo se da je zabrinut i zbunjen, kao da u nešto sumnja. Osjećao sam da to ne može biti moderni skepticizam jer je Murchison bio najnepokolebljiviji torijevac te u Petoknjižje vjerovao jednako čvrsto kao i u Gornji dom britanskog parlamenta, stoga sam zaključio da je riječ o nekoj ženi i upitao ga je li već oženjen.

Kontesa Castiglione na fotografiji Pierrea Louisa Piersona, 1865. / Izvor Wikipedija

„Slabo razumijem žene“, odvratio je.

„Dragi moj Geralde“, rekoh, „ žene treba voljeti, a ne razumjeti.“

„Ne mogu voljeti one u koje se ne mogu pouzdati, kojima ne mogu vjerovati.“

„Mislim da u životu imaš neku tajnu, Geralde“, uzviknuh, „pričaj mi o tome.“

„Hajd’mo se provozati“, odvrati on „ovdje ima previše svijeta. Ne, neću žutu kočiju, uzmimo neku bilo koje druge boje – eno, ona tamnozelena je u redu.“ I tako smo za nekoliko trenutaka već kaskali bulevarom u smjeru crkve La Madelaine.

„Kamo ćemo?“ upitah.

„Ah, gdje god te volja!“ odvrati on. „U restoran u Bulonjskoj šumi, ondje ćemo objedovati, a ti ćeš mi ispričati sve o sebi.“

„Prvo želim čuti tebe“, rekoh. „Ispričaj mi svoju tajnu.“

On iz džepa izvadi kutijicu od marokena sa srebrnom kopčom i pruži mi je. Otvorih je. U njoj je bila fotografija visoke i vitke žene neobično dojmljivih krupnih snenih očiju i raspuštene kose. Nalikovala je na vidovnjakinju omotanu skupocjenim krznom.

„Što misliš o njezinu licu?“ reče on, „je li iskreno, pouzdano?“

Pomno sam ga proučio. Činilo mi se da je to lice osobe koja krije neku tajnu, ali nisam mogao kazati je li ta tajna dobra ili loša. Ljepota tog lica bila je sazdana od mnogih tajna – zapravo unutarnja, a ne izvanjska ljepota, a slabašan titrav smiješak na usnama odveć prepreden da bi bio uistinu sladak.

„Onda“, nestrpljivo vikne on, „što kažeš?“

„To je Gioconda u koroti“, odvratih. „Daj da čujem sve o njoj.“

„Ne sada nego poslije objeda“, reče on te počne govoriti o drugim stvarima.

Kad nam je konobar donio kavu i cigarete, podsjetih Geralda na dano obećanje. On ustane sa stolca, prošeta se dva-tri puta gore-dolje prostorijom, zatim se zavali u naslonjač i ispriča mi ovu priču:

„Jednog dana, oko pet sati popodne, išao sam ulicom Bond. Bila je strašna gužva, sudarilo se nekoliko kočija, promet je gotovo stao. Uz pločnik je stajala malena žuta jednoprežna kočija na dva kotača, s dvama sjedalima. Dok sam onuda prolazio, vidjeh da me iz nje gleda lice koje sam ti maločas pokazao. Odmah me očaralo. Cijelu sam noć i cio sljedeći dan mislio na to lice. Sutradan sam opet krenuo tom nemilom ulicom, zagledao u svaku kočiju i čekao žutu jednoprežnu, ali nisam mogao naći svoju lijepu neznanku, ma belle inconue, pa sam naposljetku pomislio da je bila puki san. Otprilike tjedan poslije toga bio sam pozvan na večeru kod Madame de Rastail. Večera je bila zakazana za osam sati, no mi smo u osam i pol još čekali u salonu. Na kraju, sluga otvori vrata i najavi Lady Alroy. Bila je to žena koju sam tražio. Ušla je veoma polako, nalik na mjesečevu zraku u sivoj čipki i, što me silno iznenadilo, rekoše mi neka je ja uvedem u blagovaonicu. Kad smo sjeli, posve sam joj nevino dobacio: ‘Lady Alroy, mislim da sam vas nedavno zapazio u ulici Bond.’ Ona silno problijedi i tiho mi reče: ‘Molim vas nemojte govoriti tako glasno, netko bi vas mogao čuti.’ Bilo mi je strašno žao što sam tako loše započeo pa sam se nesmotreno upustio u razgovor o francuskim kazališnim komadima. Ona je vrlo malo govorila, vazda istim muzikalnim glasom, a meni se činilo – boji se da će je netko čuti. Zaljubio sam se u nju ludo, strastveno – atmosfera tajanstvenosti koja ju je okruživala budila je moju najgorljiviju znatiželju. Kad je odlazila, a to je bilo nedugo poslije večere, upitao sam je ne bih li smio navratiti k njoj, vidjeti je. Časkom je oklijevala, ogledala se oko sebe da vidi nema li koga u blizini i kazala: ‘Da, sutra u četvrt do pet.’ Zamolio sam Madame de Rastail neka mi kaže nešto o njoj, no sve što sam pritom doznao bijaše da je Lady Alroy udovica s krasnom kućom na aveniji Park Lane, a kad je neki dosadnjaković počeo raspredati o prozorima kao o nečemu što može biti primjer za opstanak najuspjelijih brakova, napustio sam društvo i pošao kući.

Sutradan sam stigao u Park Lane točno u minutu, ali mi batler reče da je Lady Alroy netom izašla. Sav nesretan i veoma zbunjen otišao sam u klub te joj nakon duga razmišljanja napisao pismo moleći je neka mi dopusti da okušam sreću nekoga drugog popodneva. Nekoliko dana nije bilo odgovora, ali sam naposljetku dobio kratku poruku da će biti kod kuće u nedjelju u četiri, a u neobičnom dodatku toj poruci je pisalo: Molim vas, nemojte mi opet pisati na ovu adresu, kad vas vidim, objasnit ću vam zašto. U nedjelju me primila i bila je veoma šarmantna, no kad sam odlazio zamolila me da – budem li joj opet imao prilike pisati – adresiram pismo na gospođu Knox u knjižnici Whittaker u ulici Green. ‘Postoji razlog’, rekla je, ‘zašto ne mogu primati pisma u svojoj kući.’

Mnogo sam je viđao u to doba, ali dojam tajanstvenosti nikad nije iščeznuo. Pomišljao sam katkad da je ta žena u moći nekog muškarca, no bila je toliko nepristupačna da u to nisam mogao povjerovati. Bilo mi je uistinu teško doći do ikakva zaključka, jer je ona bila poput neobičnih kristala koje viđamo u muzejima, a koji su časkom prozirni, a časkom zamućeni. Naposljetku sam je odlučio zaprositi: bilo mi je dosta neprekidne tajnovitosti koju mi je nametala prigodom svih mojih posjeta i u pismima što sam joj ih slao. Pisao sam joj na adresu knjižnice s pitanjem bi li me mogla primiti sljedećeg ponedjeljka u šest. Odgovorila je potvrdno, i bio sam u sedmom nebu od oduševljenja. Bio sam zaluđen njome usprkos tajnovitosti, tako sam tada mislio, a sada sam, poslije svega shvatio da sam uistinu volio tu ženu. Zašto me kob stavila na njezin put?“

„Znači, otkrio si tajnu?“ viknuh.

„Nažalost jesam“, reče on. „Prosudi sam.“

„U ponedjeljak sam otišao na objed sa stricem, što znači da sam oko četiri sata bio u ulici Marylebone. Stric mi, znaš, živi u Regent’s Parku. Htio sam doći do Piccadillyja, zato sam pošao kraticom kroz mnoštvo zapuštenih uličica. Odjednom, pred sobom ugledah Lady Alroy, hodala je brzo, prekrivena koprenama. Kad je stigla pred zadnju kuću u ulici, krenula je uza stube, izvadila ključ i ušla. ,U tome je tajna’, rekao sam sâm sebi te požurio i pažljivo pogledao kuću. Činilo se da je to kuća sa sobama za iznajmljivanje. Na jednoj je stubi ležao rupčić što ga je bila ispustila iz ruke. Podigao sam ga i stavio u džep. Tada sam počeo razmišljati što bih trebao učiniti. Zaključio sam da je nemam pravo uhoditi pa sam se odvezao u klub. U šest sam je nazvao i najavio se. Ležala je na sofi u popodnevnoj haljini od srebrne tkanine ovijene oko neobičnog mjesečeva kamenja koje je uvijek nosila na sebi. Divno je izgledala. ‘Tako mi je drago što vas vidim’, rekla je. ‘Cijeli dan nisam izašla iz kuće.’ Zinuo sam od iznenađenja, izvadio rupčić iz džepa i pružio joj ga. ‘Ispustili ste ovo u ulici Cumnor, danas poslije podne, Lady Alroy’, mirno sam kazao. Užasnuto me pogledala, ali nije ni pokušala uzeti rupčić. ‘Što ste ondje radili?’ upitao sam. ‘S kojim me pravom ispitujete?’ odvratila je. ‘S pravom čovjeka koji vas ljubi’, odgovorih. ‘Došao sam vas zamoliti da mi budete supruga.’ Ona prekrije lice rukama i brizne u plač. ‘Morate mi kazati što ste ondje radili’, nastavio sam. Ona ustane te, pogledavši me ravno u lice, reče: ‘Lorde Murchinson, nemam vam što kazati.’ ‘Išli ste na sastanak s nekim’, viknuh , ‘to je vaša tajna.’ Ona strašno problijedi i reče: ‘Ni sa kim se nisam sastala, nisam zato išla.’ ‘ Zar ne možete kazati istinu?’ uskliknuh. ‘Kazala sam je’, odvrati ona. Poludio sam, pomahnitao, ne znam što sam joj sve izgovorio, no to su bile strašne riječi. Naposljetku sam izjurio iz njezine kuće. Sutradan mi je poslala pismo. Vratio sam ga neotvoreno i otputovao u Norvešku s Alanom Colvilleom. Vratio sam se mjesec dana poslije toga i prvo što sam ugledao u Morning Postu bijaše vijest o smrti Lady Alroy. Bila se prehladila u Operi te umrla u petodnevnoj borbi sa zatajenjem pluća. Zatvorio sam se u kuću, ni sa kim se nisam viđao. Toliko sam je žarko, toliko ludo ljubio. Mili Bože, kako sam volio tu ženu!“

„Otišao si u onu ulicu, u onu kuću?“ upitao sam.

„Jesam“, odvratio je. „Jednog dana sam pošao u ulicu Cumnor. Nisam si mogao pomoći, mučila me sumnja. Pokucao sam na vrata, otvorila mi ih je žena posve pristojna izgleda. Upitao sam je ima li kakvu sobu za najam. ‘Pa, gospodine’, odvratila je, ‘saloni su iznajmljeni, ali već tri mjeseca nisam vidjela gospođu, a budući da ona plaća najam, možete ih vi uzeti.’ ‘Jel’ to ova gospođa?’ rekoh pokazavši joj fotografiju. ‘Da, to je ona, sigurno’, uzvikne žena ,Kad će se vratiti?’ ‘Gospođa je umrla’, odvratih. ‘O, gospodine, nadam se da nije!’ reče žena, ‘Bila mi je najbolja mušterija. Plaćala mi je tri gvineje na tjedan samo da bi povremeno mogla sjediti u tim salonima.’ ‘Je li se ovdje s nekim sastajala?’ upitao sam, no ona me uvjeri da nije, da je uvijek dolazila sama te se ni sa kim nije viđala. ‘Što je, zaboga, ovdje radila?’ uzviknuh. ‘Jednostavno je sjedila u salonu, gospodine, čitala knjige, a gdjekad bi popila čaj’, odvrati žena. Nisam znao što bih rekao pa sam joj dao zlatnik i otišao. E sad, što misliš, što je sve to značilo? Valjda ne vjeruješ da je ona žena govorila istinu?“

„Vjerujem.“

„Zašto je onda Lady Alroy odlazila onamo?“

„Dragi moj Geralde“, odvratih, „Lady Alroy je patila od manije tajnovitosti. Plaćala je te prostorije jer je uživala odlaziti onamo s koprenom na licu zamišljajući da je prava junakinja. Strastveno je voljela tajnovitost, ali je sama bila sfinga bez tajne.“

„Zbilja to misliš?“

„Siguran sam“, odvratih.

On izvadi kutijicu od marokena, otvori je i pogleda fotografiju. „Ne znam“, naposljetku reče.