Sam svoja patnja

Razdoblje korona-zatvaranja u mnogočemu je ogolilo osamljenosti, pokazujući kako životni principi izolacije izoštravaju dublju, emocionalnu prazninu. Irma Valić osoba je satkana od te praznine. Nekad uspješna i popularna televizijska voditeljica, već je dugo „skinuta“ s ekrana i zamijenjena mlađima. S njom živi sin, tridesetogodišnjak. Ognjen je, iako diplomirani sociolog, formalno visokoobrazovan i pripušten „akademskom građanstvu“, što bi naoko trebao biti važan korak samoostvarenja, zapravo potpuno neostvarena osoba. Našavši se u procjepu u kojem korona pojačava sve njihove neostvarenosti i nesigurnosti, Irma i Ognjen pokušavaju se izvući iz svog učmalog života, početi nešto novo, pokazati da njihovo stanje nije postalo trajno već ipak prolazi unatoč svemu, baš poput pandemije koja ih je zahvatila zajedno s ostatkom svijeta.

Našavši se u procjepu u kojem korona pojačava sve njihove neostvarenosti i nesigurnosti, Irma i Ognjen pokušavaju se izvući iz svog učmalog života / Snimio Ivan Brkić

Okosnica je to dramskog teksta Dine Vukelić postavljena na novoj komornoj sceni zagrebačkog kazališta Gavella, Maloj Gavelli, u koprodukciji s koprivničkim Ludens teatrom, a tekst je ranije izvođen i kao radiodrama u režiji istog redatelja, Darija Harjačeka. Osim Irme i Ognjena, u predstavi se pojavljuje i Silvija, televizijska voditeljica specijalizirana za emisije „šoubiza“, a u njezinu pojavu na ekranu Ognjen je zaljubljen (jer se, naravno, u stvarnosti nikada nisu upoznali, niti bi Silvija, sva je prilika, marila za njega da kojim slučajem i jesu). Prizori koji slijede izmjena su Irminih pokušaja pokretanja svog i Ognjenova života i Ognjenovih fantazija o ostvarivanju odnosa sa Silvijom, koja uglavnom „izlazi“ iz televizijskog ekrana. Pismo Dine Vukelić u tome se pokazuje kao zanimljiva, dobro promišljena i pogođena kombinacija realističnog prikaza dvoje ljudi koji, prvenstveno, sami sebi ne žele pomoći i ironijskog, ponekad i sarkastičnog odmaka koji nije lišen ni cinizma, osobito u prizorima Ognjenovih fantazija koje uključuju Silviju.

Potezi dvoje antijunaka komični su u naivnosti, ali i bolni u realnosti s kojom podsjećaju na stvarna odustajanja i nemoći. Irma, primjerice, otvara Facebook-profil, putem te društvene mreže upoznaje nekog „situiranog gospodina“ s kojim će, naravno, ući u vezu, a on će još svojim vezama Ognjenu osigurati posao. Nada se da će se nešto pomaknuti, samo što nije, promjena je čarobno nadohvat ruke, a problemi će s njome magično nestati. Osim što se to, naravno, neće dogoditi.

U tekst upisan rub realizma i pomaknutoga, fantastičnog cinizma redatelj (ujedno scenograf) Dario Harjaček vizualno rješava spretno smještajući događaje u vrlo realistični scenografski okvir Irmina i Ognjenova dnevnog boravka. U taj prostor povremeno ulazi Silvija kroz predimenzionirani otvor u zidu koji predstavlja televizijski ekran, poroznu granicu realnosti i fantazije, što je dodatno naglašeno svjetlom (Zdravko Stolnik). Kostimi (Marita Ćopo) skladni su i oblikovani u skladu s tipovima u slučaju Ognjena i Irme, dok se nešto više pomaka ostvarilo u promjenama kostima koje tijekom predstave ostvaruje lik Silvije.

Tročlani glumački ansambl predstave, Jelena Miholjević (Irma), Marko Petrić (Ognjen) te Anja Đurinović (Silvija) na zagrebačkoj je premijeri igrao neopterećeno, gotovo se poigravajući. To je umnogome razigralo predstavu koja uvelike počiva na oživljavanju likova i u njih upisanih karaktera.

S Modernim oblicima patnje kazalište Gavella dobilo je konvencionalno, ali čvrsto postavljenu, istovremeno humorno zaigranu i ironijski zapitanu predstavu, koja je sretno iskoristila korona-trenutak za izoštravanje univerzalnih motiva.