Prvi program, Fritz Lang, Bol itd.

Osječki autor, rođen u Crncu 1953, od ranih je dana svoje medijske aktivnosti zatvarao u krug, kako povlaštenih znanaca i prijatelja tako i javnih istupa s medijskom opremom za video, film ili fotografiju. Sve što bi naoko izlazilo iz okvira medijskih „seansa“, pogotovo njegovi javni performansi na ulicama i galerijama, potaknuto je istim mehanizmom. Ponajprije filmovima Fritza Langa ili pak autorovim ranim videoeksperimentima u povodu kojih je Dimitrije Bašičević Mangelos ustvrdio da je njihov autor „učesnik umjetničke revolucije“ (prema navodu Leonide Kovač u katalogu umjetnikove retrospektive u Klovićevim dvorima 2010. naslovljene Prvi program). Rečeni je (Mangelos) to izjavio na početku Faktorove karijere (1980), kada je „tvrdim eksperimentima“ poništavao krajnji učinak svojih postupaka. Snimao je šumeći televizijski ekran, tzv. „snijeg“ u doba analogne televizije ili pak prazan bijeli zid mijenjajući udaljenost objektiva kamere ili fotoaparata od njegove površine. Bilo je to znatno prije osječke apokalipse i bilježenja ratnih zvukova i bljesaka po dragom mu gradu. U njemu je početkom devedesetih ostao sam, familiju je sklonio u Njemačku te je u samoći postupno, u ratnom studiju, uspostavljao specijalnu vezu s ranim filmovima Fritza Langa. Ratni bljeskovi, sijaset zvukova – od razornih granata do šmrcanja, hripanja i kašljanja kao posljedice alergije na pelud ambrozije – i filmovi klasičnog njemačkog autora obilježit će gotovo sve buduće postupke medijskog entuzijasta i zaljubljenika u slavonsku pustaru. Njoj će posvetiti kasnije filmove u hibridnoj mjeri eksperimenta i dokumentarca istodobno. Dovoljno je spomenuti Strange Fruit iz 1913. po nazivu pjesme Billy Holiday, ili Pustaru (2010), ili pak znatno kraći Sve bih ostavio ovdje iz 2016. Trećespomenuti naslov posudio je iz teksta mađarskoga književnika Lászlóa Krasznahorkaija, također zaljubljenika u pustaru i igrani film. U njemu je mjera dokumentarnosti znatno umanjena u korist eksperimenta sa svjetlosnim efektima. Dobri poznavatelji autorova opusa i života i u tom će metru prepoznati ponešto od osječke svjetlosne paradigme iz ranih devedesetih.

Ivan Faktor – hrvatski multimedijski umjernik / Snimio Jurica Galoić / PIXSELL

Konstatacija bivšega člana Gorgone (Mangelosa) o umjetničkoj revoluciji vrlo je vjerojatno potaknuta idejom „antiumjetnosti“ i „antifilma“ iz ranih šezdesetih. Dvadeset godina poslije stroga konceptualna strategija Ivana Faktora vratila ga je u mladost. Nije mogao matematički predvidjeti srpsku agresiju desetljeće poslije, koja će utjecati na osječkog autora i znatno proširiti (pa čak i omekšati) njegovu medijsku strategiju. Riječ je o gotovo intimnu dijalogu s Langom kojom je prigodom s TV-ekrana fotografirao kadrove iz redateljevih igranih komada, od Umorne smrti (Der müde Tod, 1921), ili naslova M – grad traži ubojicu (M – Eine Stadt sucht einen Mörderer, 1931) do Ranča prokletih (Rancho Notorious, 1952), u kojem Marlene Dietrich spominje ime nekog Jessa Factora, pljačkaša vlakova. Posve dovoljno da i na toj razini, epizodnog lika, osječki autor prepozna vezu na daljinu te sredinom devedesetih proširi komunikaciju s pokojnim redateljem.

Dijalog s mrtvima širio je i na ratom oštećen nadgrobni spomenik njemu nepoznatoj Nadi Lang, po liniji njezina prezimena. Pod svodovima galerije nudio je 15 minuta za Nadu Lang prema krilatici Andyja Warhola. Otišao je i korak dalje te je uz malu pomoć medijskog eksperta Simona Bogojevića Naratha reanimirao njezino lice i nakratko ga oživio prema predlošku – licu Johnnyja – iz Langova igranog komada Umorna smrt. Oživio je Nadino lice prema mimici mladića u filmskom trenutku kada on (Johnny) doznaje da je Smrt odabrala baš njega između gostiju u gostionici. Treba, također, imati u vidu da je opskurni dijalog iniciran i garniran osječkom audio-vizualnom apokalipsom devedesetih, premda nije isključeno da je njemačka inačica imena Ivan (Johnny) bila jedna od karika koja je utjecala na izbor medijskih prijatelja i simpatizera. Bez obzira jesu li trenutno živi ili ih je „Smrt odabrala“. Krug simpatizera i prijatelja naglašen je u kompleksnom rekreiranju konačnog suda ubojici M iz Langova istoimenoga filma (Grad traži ubojicu). Za razliku od originalnog švenka kamerom koji traje neko vrijeme, Faktorov Kangaroo Court vodoravno je položena fotografija koja istodobno obuhvaća čitav sadržaj spomenutog švenka. Za tu je inscenaciju (snimio ju je Jasenko Rasol) dobio veliku nagradu 39. Zagrebačkog salona 2005. Između 177 statista na fotografiji je tridesetak medijskih prijatelja i simpatizera. Među njima i nekadašnji član Šestorice autora Željko Jerman, po čijem je materijalu montirao desetominutni film Moj mjesec te ga prikazao na festivalu kratkog filma u Oberhausenu 2006. Nešto manje od dva mjeseca prije nego je „Smrt odabrala“ Jermana. Među statistima je i Leonida Kovač, koja će poslije pisati o toj fotografiji, kao i nezaobilazni Tom Gotovac, u čiji je stan nalik odlagalištu otpada ušao kamerom i snimio kratki film Le Samouraï. Dovršio ga je i prikazao u kinu Tuškanac u siječnju 2011, otprilike pola godine nakon Gotovčeve smrti. Među statistima nema Damira Čučića, redatelja i montažera koji je sklopio Faktorov posljednji film Bol snimljen mobitelom. Bol je Faktorov oproštajni eksperiment, djelomično dnevničkog obilježja, u kojem konstantno titraju prizori sa svjetlosnim bljeskovima. Na trenutak se čini kao da je nastavio potragu za neuhvatljivom svjetlošću, no prizori su posljedica više ili manje uznapredovala tremora (očito posljedica Parkinsonove bolesti).

Dok golih nogu u papučama jedva hoda po stanu i traži rijetke, neočekivane bljeskove noćnog ili dnevnog svjetla, ispušta širok raspon zvukova koji sugeriraju fizičku bol i patnju. Dvadeset i dvominutni film završava pred zidom autorova studija na kojem se projicira videoeksperiment Prvi program ili TV-snijeg iz analognoga doba elektronske slike. Za njega je Mangelos svojedobno ustvrdio da Faktora svrstava među „učesnike umjetničke revolucije“.