Pronaći pravu riječ

Kako je sve počelo? Počelo je na završnoj godini studija anglistike i rusistike kada je prof. Grgić, i sam prevoditelj, bio za prijevod dobio nekoliko romana velikog engleskog pisca Thomasa Hardyja s prijeloma 19. na 20. stoljeće te mi, znajući za moju sklonost prevođenju, ponudio prvi Hardyjev roman Under the Greenwood Tree. To je za mene, apsolventicu, bila velika čast i velika odgovornost. Roman u mojem prijevodu objavljen je 1966, naslovljen Pod zelenim stablom. Na njemu sam brusila prevoditeljski zanat. I bilo mi je neobično, zamalo nestvarno, vidjeti vlastito ime na prvoj stranici te knjige.

Računala (ne) mogu
zamijeniti pisaći stroj

Slijedio je Mali princ Antoinea de Saint-Exupéryja, knjiga koju sam bila dobila od svojih francuskih prijatelja, pročitala je i pomislila da bih je voljela prevesti. Put od prijevoda do objavljivanja nije bio lak. Nakladnici nisu znali za nju, nije ih zanimala. Rekli su i da im se ne sviđaju ilustracije – autorove ilustracije koje su integralni dio te knjige! Razočarana, odložila sam prijevod na policu i zaboravila na njega. Poslije nekoliko mjeseci u poštanskom sandučiću sam našla dopisnicu s molbom da im donesem svoj prijevod jer su odlučili Princa ponuditi hrvatskim čitateljima. Sjela sam te nakon dan-dva s novim prijevodom otišla nakladniku. Kada je i taj prijevod objavljen, stale su se nizati ponude za nove knjige i nove pisce. Počela sam se družiti sa zanimljivim autorima, upoznavati se s njihovim poetikama. Ponekad mi se činilo da mi pisac puše za vratom te s odobravanjem ili s negodovanjem čita ono što pišem. Pisala sam rukom i potom prijevod utipkavala u pisaći stroj. Tako su nastali brojni prijevodi, od Zelenog stabla do najnovije objave četiriju izabranih pripovijedaka iz Joyceovih Dublinaca, a kada se pojavilo prvo osobno računalo, kupila sam Atari te na njemu stjecala iskustva s tim tehničkim novitetom.

Prvo hrvatsko izdanje Malog princa u prijevodu Mije Pervan

S prijevodima mijenjala su se i računala jer ona, za razliku od pisaćeg stroja, imaju svoj vijek trajanja. Ne znam koje mi je po redu računalo na kojemu pišem ove retke, ali znam da me strast prema prevođenju prati i dalje, kao i nada da će me pratiti dokle god bude uma i energije. Jer prevođenje, ta odgovorna, mukotrpna i samačka rabota, ujedno je najkreativniji posao i najveće veselje za zaljubljenika u književno prevođenje.

Profesor Hergešić je govorio da u svakom prevoditelju čuči pisac koji se skriva iza autora. To je istina u velikom broju slučajeva, no nije dobro kad prevoditelj nameće svoju inačicu autorove rečenice, kad je parafrazira.

Zavičaj, zaborav

Francuzi kažu da prevoditi znači birati – traduir c’est choisir. Birati što? Riječi, dakako, onu njihovu najtananiju, najprimjereniju nijansu za određeni kontekst, ono ispod i iznad riječi. Na prevoditelju je da pronađe baš onu pravu riječ, onu Flaubertovu le mot juste, a to uvelike ovisi o njegovu/njezinu senzibilitetu i duboku pronicanju u autorove nakane.

Jednom mi je zatrebala autorova pomoć za prijevod riječi koju mi nije mogao objasniti nijedan izvorni govornik, koju nisam mogla naći ni u jednom rječniku, a ni na Googleu. Njegov je odgovor bio da se više ni sam ne sjeća značenja te riječi! Prevela sam je smiješnom, izmišljenom riječju iz vlastitog djetinjstva, činilo mi se da odgovara kontekstu. Eto, i autori zaborave što su htjeli reći, ponekad im lik u jednom poglavlju iste knjige ima smeđe, a u drugome plave oči, baš kao što i mi prevoditelji, autori brojnih prijevoda, katkad nakratko zaboravimo ime pisca ili točan naslov njegove/njezine knjige.

No ono što ostaje u trajnom sjećanju dojmljivi su prizori iz pojedinih knjiga i ozračje u koje su uronjeni. Stoga mi se često dogodi da mi se nametne opis kakva prizora iz neke od prevedenih knjiga upravo u trenutku kad svjedočim istom prizoru pred sobom: Flaubertovi opisi dugačkih sjena stabala u predvečerje i trenutka kad Rodolpho snubi Emmu Bovary skrećući joj pozornost na netom procvale tratinčice, kojega se sjetim kada u proljetnoj travi ugledam tratinčicu, Banvilleov opis mora u romanu More, u koje s rukom u ruci kroči dvoje djece da bi nestalo u njemu, Durrellov opis pustinje kojoj sam se divila u Egiptu, Joyceov opis snijega koji pada na mrtvu Irsku. Ili me, recimo, neke riječi i rečenice vrate u autorovo djelo: Wordsworthov vapaj za jezikom običnih ljudi kad pomislim na jezik običnih ljudi u djelima suvremenih autora, Saroyanovi savjeti piscima u proslovu njegova djela Smion mladić na letećem trapezu, Saint-Exupéryjeva molba da mu, zateknemo li se u pustinji, dojavimo jesmo li vidjeli Maloga princa.

Kažemo li da je prijevod prevoditeljev zavičaj, onda i za nj možda vrijede riječi kojima je moj fakultetski kolega i vrsni pisac Ludwig Lujo Bauer naslovio svoju knjigu: Zavičaj, zaborav.