Postojani poetski kozmos

Kad je riječ o poeziji A. B. Šimića, treba izbjegavati definicije o tzv. imaginarnom životu, tražeći jednostavnost egzistiranja koja nije spokojan, stabilan život usuglašen s ritmom bivstvovanja. Poetika A. B. Šimića nije oslobođena od ustrajnih zaleta u paradokse svijeta. Ona, nedvojbeno osamljenička, bez distance, stvara postojan poetski kozmos: „Pjesnici su čuđenje u svijetu / Oni idu zemljom i njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari“ (Pjesnici). Postojanost u Šimićevoj poetskoj koncepciji dramaturški je osmišljena i artikulira zbiljnost ljudske stvarnosti. A. B. Šimić je autor svoje samoće u kontrapunktu dramatski intonirana svijeta. On u intimnom prostoru pjesme koncentrira granice koje nisu kalup već sadržajno bogatstvo riječi uokvirenih skladnom arhitektonikom: „Slušam: / visoki plavi vodoskoci čeznu / zvijezde koje nikad dosegnuti neće / i u meni crno teško srce / tuče tuče“ (Prva noć samoće).

Izd. DHK, Zagreb, 2023.

Godine 1964. Matica hrvatska objavljuje knjigu Pjesme i eseji s iscrpnim pogovorom pjesnikinje Vesne Krmpotić, koja ističe Šimićev obračun s ekspresionizmom: „Objasnilo mi se onda, kad sam se uvjerio da su nazivi impresionizam i ekspresionizam samo prazne riječi.“ Dakle, ostaje samo postojani poetski kozmos. To znači poštovanje riječi i njezina opravdanost u kontekstu metričke forme. U Šimićevo vrijeme službena književna kritika nije bila sklona improvizacijama slobodnog stiha. Tako je knjiga Preobraženja (1920) bila proglašena „prepotentnim istupom nedoučenoga đaka koji je slobodni stih usvojio zbog puke nemoći da sačini neku metričku formu i da se podvrgne disciplini, recimo soneta.“

Zato treba pozdraviti knjigu o Antunu Branku Šimiću Zemlja mjesečara. Knjiga donosi i pretisak Preobraženja i vrstan esej Slavena Jurića pod simboličkim naslovom Geometrija mjesečara. Podijelivši Zemlju mjesečara na inovativne cikluse – Nostalgija i idila (pjesme objavljene 1913–1917), Simultanizam i ekspresija (1918/19), Preobraženja (1920), Post scriptum (1920–1925) i Posthuma (1925–1960) – Slaven Jurić znanstvenom akribijom slijedi poetsku naraciju Šimićeva slobodnog stiha i sugestivan ritam pjesama u kojima su riječi bile zakon.

Kako u knjizi Pjesme i eseji (1964), tako i u zbirci Zemlja mjesečara (2023) objavljene su sve glasovite Šimićeve pjesme (Pjesnici, Mjesečar, Hercegovina, Povratak, Teški zrak, Ljubav, Ljubomora, Opomena...). Osjećajne rezonance vode nas poetskom biću čiste ljudskosti. To je bdjenje nad poezijom izvan psiholoških konflikata. Komuniciranje unutarnje pokretljivosti stiha. Nenametljivo egzistiranje katarze: „O tako lak sam... nezemaljski... lebdim / i mogu stati na list stabla / Ne zovite me: glas sa zemlje / smrt je moga nebeskog bića / Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere“ (Mjesečar). U ovom pomahnitalom svijetu valjalo bi se vratiti britkim i jasnim stihovima A. B. Šimića koji imaju svoju dramu u ljudskom i poetskom kozmosu. To je i snažna opčinjenost smrću (Smrt i ja, Smrt), realnost tijela (Tijelo i mi, Materinstvo) i posebno naglašen i pregnantan ciklus Siromasi. Misli u tim stihovima teške su i tužne. U njima je bolno istaknuta apsolutna samoća i nemoć u vremenu svakovrsnih odricanja.