Poetika i snaga skupnih prizora

Shakespeareov Hamlet udomaćen je na baletnoj pozornici, još od prvoga baletnog uprizorenja u Veneciji, 1788, u koreografiji i s glazbom Francesca Clerica, učenika Jean-Georgesa Noverrea. Antologijski status stekli su verzija Roberta Helpmanna iz 1940-ih u Engleskoj, verzija Viktora i Tatjane Gsovski iz 1950-ih u Njemačkoj, balet More nevolja (Sea of Troubles) Kennetha MacMillana s kraja 1980-ih u Engleskoj i Hamlet zasigurno najvećega svjetskog koreografa današnjice Johna Neumeiera (1939), čiji monumentalan opus obuhvaća djela iz druge polovice 20. i iz 21. stoljeća. Iako ga je radio i prerađivao četiri puta, priznaje da nije do kraja proniknuo u njegovu bit. A na prošlogodišnjem Edinburškom festivalu zvijezda podvostručene baletno-dramske naslovne uloge, u koreografiji Petera Schaufussa, bio je znameniti britanski glumac Sir Ian McKellen, čiji su glas i umijeće deklamacije nadmašili baletni ansambl. U Hrvatskoj je Hamleta, od 2004. do 2009, često izvodila Baletna trupa Croatia, u neoklasičnoj koreografiji Svebora Sečaka, koji je tumačio naslovnu ulogu.

Hamlet je spektakularna predstava velikog ansambla s atraktivnim skupnim prizorima / Foto Novković

Novog Hamleta, praizvedena 17. studenoga, prihvatio se Leo Mujić, autor dosadašnja tri veoma uspješna narativna baleta u repertoaru Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu: Ane Karenjine, Glembajevih te Ponosa i predrasuda. Posvetio ga je nedavno preminuloj balerini i baletnoj majstorici Baleta HNK-a Suzani Bačić. Dok su spomenute i brojne druge verzije težište stavljale na psihogram naslovnoga i drugih ključnih likova, Mujić pored toga gradi spektakularnu predstavu velikog ansambla s atraktivnim dvorskim skupnim prizorima te prizorima duhova i utjelovljenih Hamletovih misli koje ga demonski progone u ingeniozno postavljenim prijetećim klinastim figurama.

U odličnoj, zanimljivim informacijama bogatoj knjižici predstave nalazimo izraz baletizacija, kojim Leo Mujić definira svoj postupak pretvaranja dramskog djela u baletno. On baletizira Shakespeareov predložak, vodeći brigu o svakom detalju, da ga ispriča i pokaže gledatelju.

U tome je sjajan detalj zamjena pisma kojim Klaudije od engleskog kralja traži da ubije Hamleta, što je riješio čistim kazališnim sredstvom, zamrznutom slikom. I upravo je to – virtuozno vladanje kazališnim sredstvima, sveobuhvatna percepcija cjeline pozornice i svakog detalja, uz koreografsku maštu i inventivnost te pronicavo oko za uočavanje najboljih mogućnosti svakog plesača i poticanje suradnika da daju maksimum, uz poetičnost plesnog pokreta i muzikalan doživljaj glazbe – ono što Mujića čini majstorom narativnog baleta.

Važan ako ne i presudan dio baletizacije jest osmišljavanje dramaturgije i izbor glazbe, kada se ne sklada izvorna glazba. Bálint Rauscher, usto asistent koreografa, u obama se segmentima doista iskazao: smislom za dobar raspored i razvoj prizorâ te profinjenim uhom za izbor glazbenih ulomaka iz raznih opusa Čajkovskog (uključujući, dakako, fantaziju-uvertiru Hamlet) i Saint-Saënsa. Ulomci pojedinih skladbi obojice skladatelja spojeni su nečujnim prijelazima kao da je riječ o jedinstvenoj skladbi, nažalost odveć glasne reprodukcije.

Iz dosadašnjih radova dobro poznat Mujićev koreografski vokabular ostao je konzistentan. Plesačima je pomogao da ostvare galeriju glumački uvjerljivih likova. Zapravo se pri ovakvoj vrsti stvaranja novih baleta ništa manje i ne očekuje jer se kreira za određene plesače i njihove predispozicije. Za razliku od klasičnog repertoara, gdje se izvođači moraju podrediti određenom kanonu i odgovoriti jasno uspostavljenim standardima.

Uza snagu već spomenutih velikih skupnih prizora, poetičnošću se izdvajaju prizor Ofelijina utapanja i dojmljiv finale, kao smirujući završni akord tragedije, s Fortinbrasovim preuzimanjem prijestolja i zvonima. Dueti Hamleta s Ofelijom i njezinim duhom odišu odgovarajućim plesnim karakterom neostvarene ljubavi.

Izvrsna scenografija Stefana Katunara i svjetlo Aleksandra Čavleka ocrtavaju primjerenu srednjovjekovnu atmosferu, kojoj notu suvremenosti daju atraktivni kostimi Manuele Paladin Šabanović. Tek se Hamlet prema kraju sve više pojavljuje kao u nekoj odjeći za pokus. Zamisao o pretvaranju triju muških uloga u ženske, kao kontrapunkt Shakespeareovu dobu kada su ženske uloge glumili muškarci, nije bila uvjerljiva.

Dramsku izražajnost pokazali su Guilherme Gameiro Alves kao Klaudije, Natalia Kosovac kao Gertruda i Bálint Rauscher u ulozi Duha Hamletova oca. Dobre karaktere manjih uloga ostvarili su Adam Harris kao Polonije, Simon Yoshida kao Laert, Kornel Palinko i George Stanciu u komičnim epizodama Rosencrantza i Guildensterna, Petra Vargović Stanciu kao Dadilja, Ovidiu Muscalu i Dan Rus u ulogama Osrica i Rinalda.

Takuya Sumitomo s uvjerenjem je usvojio stalno rastrgane, grčevite pokrete naslovnog junaka koji nosi predstavu, opsjednut spoznajom o ubojstvu oca, nemirima i košmarima koji iz toga proizlaze. Drukčiju vrstu zatvorenosti, u vlastitu samoću, delikatno je izrazila Rieka Suzuki Sumitomo kao Ofelija lijepih lirskih poteza.