Podvig dubrovačkog mornara 1591.

Dana 20. siječnja 1591, negdje na pučini između afričkog i španjolskog kopna, engleski gusari napali su i opljačkali dubrovački brod što je, sa sedamnaest članova posade i teretom svile i druge luksuzne robe, krenuo iz Livorna, grada koji je i sam bio jedno od gusarskih središta, nakon što ga je obnovio Cosimo de Medici, onaj kojem naš dum Marin piše ona znamenita dvoznačna pisma, baš kao i La Valetta, koju su malteški vitezovi sagradili poslije 1566, a tu je bio i bajoslovni berberski Alžir, grad gdje gusari „nalaze hranu, potrebnu radnu snagu, kalafate, zatim ljevače, tesare, jedra, vesla, tržište za svoj plijen koji se tu lako prodaje, ljude za pustolovinu, robove za veslanje i, ono najvažnije – užitke koje pruža dolazak u luku, bez čega se gusarski život ne bi isplatio, pa su gusarski kapetani nakon svakog povratka sve pozivali za svoj stol, u svoje vile u Sahelu, mjestu s najljepšim vrtovima na svijetu“, kako u veličanstvenom djelu Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II piše Fernand Braudel.

Rembrandt van Rijn, Oluja na Galilejskom moru, 1633.  / Izvor Wikipedia

Zbilo se to samo tri godine nakon što je Sir Francis Drake dokrajčio španjolsku Nepobjedivu armadu, Elizabeta I, Spenserova vilinska Gloriana, plesala svoju omiljenu vueltu sa svojim hirovitim ljubljenim Essexom, a Shakespeare pisao svoj Izgubljeni ljubavni trud. U spomenutom napadu četrnaest članova posade uspjelo je pobjeći barkom i dokopati se obale u blizini Alicantea. Jednog su mornara gusari smaknuli, drugi, preživjeli, pridružio im se, a trećem, dvadesetogodišnjem pomorcu iz Dubrovnika, draže je bilo ostati na oštećenom napadnutom brodu i s malo hrane i vođe prepustiti se moru i zagovoru svetoga Vlaha. Ljudi su u to doba, kako navodi Braudel, bili „jednako opasni kao i more“.

Za taj slučaj s dubrovačkim brodom Sveti Roko, čiji je patron, odnosno barba, bio Petar Ivanov Vodopija, doznalo se kada je taj treći preživjeli, mornar Ivan Luka (Lukov), stigao na Mallorcu na Balearima. U to doba nije bilo novina ni novinara, no vijesti su se širile brzo, od usta do usta, od krčme do krčme, od broda do broda, ali i pisanom pjesničkom riječju.

Čim je Ivan stigao u Mallorcu, pojavila se pjesma El destro o y robo hecho a vna Nao Ragusea nombrada sanet Roque, por otra Inglesa, y el sucesso de como llego al puerto da le ciudad de Mallorca, guidda, y gouernada, por vn hombre solo, nombrado Iuan Luca, natural de Regusa. Compuesto por Hernando de la Cárcel. Impresso con licencia en Mallorca, por Gabriel Guasp. Año 1591. (Šteta i pljačka učinjena jednoj dubrovačkoj navi zvanoj Sveti Roko, od druge engleske, te događaj kako je stigla u grad Mallorcu vođena i upravljana od samo jednog čovjeka zvana Ivan Luka, rodom iz Dubrovnika. Sastavio Hernando de la Cárcel. S odobrenjem u Mallorci tiskao Gabriel Guasp. Godine 1591.).

Taj pjesnički izvještaj sastoji se od 28 decima (strofa od deset stihova). U njima je potanko opjevan nesvakidašnji pothvat odvažnog Ivana, pomorca iz Dubrovnika. U prvoj strofi Hernando de la Cárcel, o kojem se ne zna ništa, govori o nuždi koja je toliko vješta da u bilo kojem trenutku, kad god joj se prohtije, smisli vijest/novost i ne škrtareći oslika nešto što uvijek gane srce. U petoj strofi obraća se on svojoj slabašnoj muzi s molbom da milozvučno opjeva veliku smjelost o kojoj govori taj događaj, u sljedećim strofama opisujući potanko, reporterski, kao da je bio na licu mjesta.

U osmoj strofi piše kako „prokleti Englezi bezobzirno zapucaše na vjerne katolike, koji, nespremni i nenaoružani, bijahu ranjeni i pobijeni“. Iz tih stihova nazire se sukob španjolskog katolicizma i sve snažnijeg engleskog protestantizma što ga je, vješto balansirajući, podupirala „djevičanska“ Elizabeta I. U prethodnoj, sedmoj strofi, autor govori o tome kako su mornari Svetog Roka mislili da je to prijateljski susret dvaju brodova na uvijek nesigurnu moru, izričući na kraju poslovičnu misao da „rječit je po običaju baš onaj koji ponajviše nešto krije“. Kao u kakvu akcijskom filmu autor navodi i dijaloge zaskočenih mornara, govoreći u 11. strofi o „bijedi ljudskog roda“ koji je „bez reda, pravila i mjere“. Čini se da je ime engleskog broda bilo Apolon.

„S jarbola sišav’ kormilo tada / namjesti on i morem krenu / kud kob ga vodi u tom trenu / ne dajuć’ da ga očaj svlada, / ni da ga patnje s puta skrenu; / okružen morem sa svih strana / obdaren snagom neba taj patnik / čovjek tad nakon sedam dana / na navi što bje opljačkana / spazi Mallorcu, otok zlatni.“ Tako pjeva autor u pretposljednjoj, 27 strofi pjesme, koju sam za ovu prigodu ishitreno prepjevao. U posljednjoj pak 28. strofi govori da je taj događaj čudo i da se, zato što je Ivan Luka (Lukov) tu pobjedu nad nevjernicima, boreći se s morem i valovima, sam izborio treba pomoliti i zahvaliti „onom kojem premca nema“, sa željom „da nam na kraju slavu nebesku udijeli“.

Postojanje jedinog primjerka ovog pjesmotvora, koji se čuva u Nacionalnoj biblioteci u Madridu, potvrđuje Jose Simon Diaz u tekstu Impresos del XVI poesia, objavljenom u Cuadernos bibliograficos XII, Madrid 1964, na str. 34, pod brojem 148, a o tome piše i naš Karlo Budor. Pjesmu bi, bez obzira na njezinu književnu vrijednost, trebalo prevesti i proučiti, doznati tko je bio taj Ivan Luka i tko je bio patron broda, Petar Ivanov Vodopija, što bi se moglo postići pretraživanjem Državnog arhiva u Dubrovniku, odnosno serija Osiguranje pomorskih prijevoza i sličnih. Eto posla za mlađe… Stara izreka kaže: Navigare necesse, vivere non necesse, kako navodi Plutarh. No čini se da je jednako potrebno i živjeti, i to ne samo od pomorstva. A gusara je uvijek bilo, ima ih i bit će ih, ne samo onih filmskih, na Karibima.