Pisci su čuvari hrvatskoga jezika i kulture

I na ovogodišnjem su V. Svjetskom festivalu hrvatske književnosti (SFHK) tri dana u studenom bila rezervirana za svojevrsnu inventuru o postignućima hrvatskih književnika koji žive i rade u brojnim državama diljem svijeta, njihovu odnosu s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću i smjernicama koje bi pridonijele da ta dva „plućna krila“ jednoga književno-kulturnog organizma što bolje funkcioniraju. SFHK je održan od 15. do 17. studenoga u organizaciji Hrvatske kulturne zaklade, uz suorganizatore Maticu hrvatsku, Hrvatsku maticu iseljenika, Društvo hrvatskih književnika i Središnji državni ured za Hrvate izvan RH, a na njemu je sudjelovalo dvadesetak književnika i kulturnih djelatnika, od kojih većina živi izvan Hrvatske, bilo da su pripadnici autohtone manjine, iseljenici ili Hrvati u BiH. I ovogodišnji Festival bio je posvećen Danu sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u Domovinskom ratu, podsjetio je ravnatelj Hrvatske kulturne zaklade Stjepan Šešelj.

Svjetski festival hrvatske književnosti okupio je 20-ak književnika od kojih većina živi izvan Hrvatske / Snimio Mirko Cvjetko

Pozdravljajući nazočne na svečanom otvaranju u Matici hrvatskoj njezin predsjednik Miro Gavran istaknuo je da mu je iznimno drago što je i ove godine Festival okupio hrvatske pisce iz zajednica Hrvata izvan RH. Matica hrvatska ima 131 ogranak, od kojih su 102 u Hrvatskoj, 17 u BiH, a 12 diljem svijeta. Ti izvan Hrvatske vrlo su nam važni, a važni su nam i pisci diljem svijeta kao čuvari hrvatske kulture i hrvatskog jezika. Također su nam važni i oni pisci hrvatskih korijena koji ne pišu na hrvatskom jeziku , ali pišu o zemlji svoga podrijetla. Festival je po mnogočemu jedinstven i dragocjen i nadam se da će bolje povezati hrvatske književnike iz svijeta s Hrvatskom i u konačnici pridonijeti da se hrvatska kultura i književnost bolje predstave u svijetu, rekao je Gavran čestitavši Stjepanu Šešelju na ustrajnosti u organizaciji Festivala.

Identitet je ono što mislimo, osjećamo i radimo

U ime Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH nazočne je pozdravio savjetnik s posebnim položajem Milan Bošnjak istaknuvši da književnost nekog naroda pripada u najvažnija postignuća po čemu se taj narod prepoznaje, iskazuje svoje sjećanje i u kojem ispisuje svoju sadašnjost. „Veseli me što Ured već petu godinu podupire ovu manifestaciju i sve druge kojima je cilj očuvanje i promicanje cjelovitosti hrvatske kulture, a što uključuje i ono što nastaje i među Hrvatima izvan RH“, rekao je naglasivši da je u tome uloga hrvatskog jezika visoko na ljestvici. Upravo zbog toga čestitao je Matici hrvatskoj na inicijativi za donošenje Zakona o hrvatskom jeziku.

„Identitet je ono što mislimo, osjećamo i radimo i zato sam zahvalan piscima koji to znaju opisati“, rekao je u pozdravnom govoru predsjednik Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić, dodavši da upravo zbog te važnosti u Matici djeluje ogranak hrvatskih pisaca.

Skup je pismom potpore pozdravila i predsjednica Društva hrvatskih književnika Hrvojka Mihanović Salopek.

U ime podupiratelja Festivala nazočne je pozdravio Goran Bradić, vlasnik izletišta Stara škola u Svetom Križu Začretju, naglasivši da nije bilo lako, a ni danas nije, biti Hrvat u nekim zemljama. Književnici su ti koji pronose hrvatsku riječ i stoga se, svjesni vašeg doprinosa čitavoj Hrvatskoj, rado odazivamo zamolbi za potporu u organizaciji Festivala, rekao je.

Povezivanje pisaca iz iseljeništva
s maticom domovinom

Radni dio u ime Organizacijskog odbora otvorio je Đuro Vidmarović podsjetivši na književnika Jurja Lončarevića i njegov esej iz 1968. o „dvama plućnim krilima hrvatske književnosti“, zbog kojeg je u Subotici osuđen na dvije godine zatvora. Upravo se zbog ta dva „plućna krila“ trudimo povezati pisce iz iseljeništva s maticom domovinom jer su oni u svojevrsnoj eri globalizacije čuvari svog jezika i narodne samobitnosti. Pisac koji u iseljeništvu piše na svom materinskom jeziku svojevrsni je junak, rekao je Vidmarović. Govoreći o ovogodišnjem Festivalu naveo je da će se predstaviti dvije književnice iz Novog Zelanda, Nina Nola i Tanya (Tanja) Unković, koje ne pišu na hrvatskom, ali su hrvatska kultura i identitet duboko satkani u njihova djela, zatim književnici hrvatske manjine u Boki kotorskoj u Crnoj Gori, u kojoj se i ovih dana brutalno poseže za hrvatskom kulturnom baštinom.

Tamošnje književnike trebamo ohrabriti da pišu na hrvatskom jeziku i objavljuju u hrvatskim medijima, portalima. Uz njih će se na Festivalu predstaviti i pisci Hrvati iz BiH u kojoj hrvatski jezik, iako formalno službeni, trpi razne ugroze pa sve do činjenice da Hrvati iako konstitutivan narod još na nacionalnoj televiziji nemaju kanal na hrvatskom jeziku.

Djela i djelatnosti hrvatskih književnika iz zemalja engleskoga govornog područja i njihove i veze s hrvatskom književnošću i kulturom predstavile su spomenute književnice hrvatskih korijena iz Novog Zelanda Nina Nola i Tanya (Tanja) Unkovich, s kojima su videovezom razgovarale Tuga Tarle i Dubravka Vidak.

Nina Nola rođena je u Aucklandu, piše priče o svojoj obitelji, predaje na tamošnjem sveučilištu. Zimi živi na otoku Hvaru u kući svoje prabake. Veliki utjecaj na nju je ostavila književnica hrvatskih korijena Amelia Batistich rođena u Novom Zelandu 1915. (umrla 2004), koja je u svojim romanima i pričama istraživala svijest manjinskih skupina, uglavnom Dalmatinaca i Maura, koji su kako je rekla Tuga Tarle „kao djeca dvaju kolonijalnih velikana, cara Franje Josipa i kraljice Viktorije, podjednako bili podčinjeni kao kopači kauri-smole na sjeveru Novog Zelanda“.

Tanya Unkovich napisala je četiri knjige. Njezini su roditelji u Novi Zeland došli 50-ih godina, tamo je rođena, hrvatski razumije, ali ne govori tečno, savjetnica je i trenerica za mentalno zdravlje, a prije nekoliko dana izabrana je i u novozelandski parlament.

O svojem iskustvu bilingvalne književnice govorila je Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, koja se tamo odselila zbog udaje. Istaknula je da je u Sjevernoj Makedoniji teško tiskati knjigu na hrvatskom jeziku te dodala da im u književnom radu pomaže Ured za suradnju s Hrvatima izvan RH, a međudržavni sporazum između Hrvatske i Sjeverne Makedonije omogućuje produbljenje suradnje između sjevernomakedonske manjine u Hrvatskoj i Hrvata u Sjevernoj Makedoniji kojih je oko 2600. Napisala je šest knjiga na hrvatskom jeziku.

Problem hrvatskoga
u BiH

Mijo Tokić iz BiH postavio je problem hrvatskoga jezika i odnosa prema bošnjačkom i srpskom jeziku. U raspravi je postavljeno pitanje odnosa organskih idioma i standardnoga jezika te je ustvrđeno da je bošnjački jezik u podlozi istovjetan hrvatskom, ali da mu je pretežit dio leksičke nadgradnje srpski i onaj iz orijentalnih jezika, a što bi hrvatski znanstvenici što prije trebali istražiti i obrazložiti, a sve sa svrhom zaštite hrvatskoj jezika.

 Iako je hrvatski službeni jezik, svakodnevno je na udaru i službenih institucija, pa se tako ne dopušta pokretanje TV-kanala na hrvatskom jeziku ni na državnoj, ni na federalnoj televiziji, rekao je Tokić i ocijenio da je suradnja DHK-a i Društva hrvatskih pisaca Herceg-Bosne blijeda i da ovisi o vodstvima, kako ne bi trebalo biti. Jednim od većih problema ocijenio je i izdavaštvo jer gotovo da osim Napretka izdavača i nema, a uz to i nepostojanje institucija i rascjepkanost pisaca i književnika. Zbog svega toga nužnim smatra pomoć Hrvatske, koja mora biti strateška s obzirom da su Hrvati u BiH neodvojiv dio matičnog naroda i time sastavni dio hrvatske kulture i baštine, koje moraju biti jedinstvene bez obzira što nas granica dijeli.

Hrvatski doprinos
kulturi

Drugi dan Festivala održan je u Društvu hrvatskih književnika i u Hrvatskoj matici iseljenika.

Na panelu u DHK-u iz austrijskoga i slovačkog Gradišća sudjelovali su književnici Jurica Čenar, Robert Hajszan i Radoslav Jankovič, a iz Mađarske Antun Vidić, koji je predstavio autobiografski roman Sam i svoj, a koji je, kako je rekao, metafora vremena s kojima se suočavao. Kao Hrvat rođen u Subotici koji je Jugoslaviju napustio 70-ih godina i živio na mnogim svjetskim adresama, rekao je da pripada „drugoj Hrvatskoj“, ali da se smatra jednakovrijednim. Nisam povjesničar ni jezičar, ali sam zahvalan roditeljima koji su mi usadili bunjevačku ikavicu koja mi je svetinja, rekao je Vidić, koji je za vrijeme Domovinskog rata svesrdno skupljao pomoć za Hrvatsku, a brojne hrvatske izbjeglice smjestio i o njima skrbio u Mađarskoj.

S naglaskom na hrvatskom doprinosu kulturi u Crnoj Gori, od kulture svakodnevnoga življenja do vrhunskih ostvarenja u hrvatskomu jeziku, književnosti, glazbi, slikarstvu, arhitekturi te vjerskom životu, brodogradnji, pomorstvu na dijelu Festivala održanom u Hrvatskoj matici iseljenika govorili su čelnici hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori: Adrijan Vuksanović, zastupnik u crnogorskom parlamentu, i Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore. Uz njih su bili i Dejan Turza iz Sutomore (Svebarje), Milica Kovačević iz Špiča (Svebarje), Neven Staničić i Miroslav Sindik iz Kotora (Boka kotorska).