Pariška jesen s umjetnicima

Jesen je godišnje doba koje Parizu dobro pristaje. Zelenilo parkova i obala Seine prelazi u zlatne tonove. Hladnoća još nije uzela maha, a ulični prodavači već pozivaju na vruće kestene. U to doba godine grad je idealan za duge šetnje. No ove jeseni ipak je nešto drukčije. Zbog radova na svakom koraku kojim se grad dotjeruje za Olimpijske igre 2024. pojedine su ulice zatvorene ili je pak otežan promet. Inače krasne pariške vizure sada su nagrđene dizalicama, a mnoge fasade zastrte su ceradama. Svjetsko prvenstvo u ragbiju nije olakšavalo situaciju. Naprotiv. Uz turističku vrevu uobičajenu za ovaj lijepi dio godine gradom dodatno su odjekivale horde maskiranih navijača, koji su se u većim skupinama zadržavali na za njih predviđenim mjestima, nerijetko u blizini znamenitosti. Onima kojima gužva ne odgovara te koji su u potrazi za profinjenijim sadržajima najbolje je uvući se u jedan od pariških izložbenih prostora. U tom gradu ponuda je zaista uvijek bogata i raznolika.

Izvor Pixabay

Susret dviju zbirki

Ove jeseni muzej Louvre predstavlja doista posebnu izložbu pod naslovom Napulj u Parizu. Ponovno potvrđujući važnost suradnje između europskih muzejskih institucija, francuski muzej uspostavio je suradnju dosad neviđenih razmjera s muzejom Capodimonte iz Napulja.

Napuljski muzej Capodimonte smješten je u nekadašnjoj palači Reggia di Capodimonte, rezidenciji burbonskih vladara, a danas slovi kao jedan od najvećih umjetničkih muzeja u Europi, kako brojem tako i kvalitetom djela tamo pohranjenih. Muzej čuva nekoliko različitih zbirki, no osobito se ističe pinakoteka. Giovanni Bellini, Sandro Botticelli, Tizian, Caravaggio, Luca Giordano, Annibale Carracci i Artemisia Gentileschi tek su neka od slavnih imena kojima se muzej Capodimonte može podičiti. Također valja istaknuti izvanrednu kolekciju porculana koju muzej posjeduje te zbirku crteža i grafičke umjetnosti, po važnosti i veličini drugu u Italiji, odmah nakon firentinske koja se čuva u galeriji Uffizi.

Šezdesetak najvećih remek-djela iz napuljskog muzeja izloženo je ove jeseni u Louvreu, što je događaj sam po sebi. No ono što izložbu dodatno čini posebnom jest neuobičajena prezentacija djela iz Napulja. Ona nisu izložena u velikom prostoru namijenjenu izložbama koje se održavaju u najvećem svjetskom muzeju, već su predstavljena na trima različitim lokacijama u Louvreu.

Za prvu lokaciju izabrani su prostori u krilu Denon: dvorana Rosa, Salon Carré i Velika galerija, koja se smatra najprestižnijim prostorom u Louvreu. Želja dvaju muzeja bila je pokazati kako se remek-djela iz Napulja miješaju s onima iz stalnog postava Louvrea. Susret dviju zbirki nudi jedinstven pogled na talijansko slikarstvo od 15. do 17. stoljeća. Tako zbirku Louvrea upotpunjuju 33 slike iz Napulja, među najvećima talijanskog slikarstva uopće, poput Tizianove Danaje, Caravaggiova Bičevanja Krista ili Parmigianinove zagonetne Antee. Tu se nalaze i autori kojima su djela u postavu Louvrea slabo zastupljena ili ih uopće nema poput djela jedinstvene napuljske škole i umjetnika kao što su Jusepe de Ribera, Francesco Guarino ili Mattia Preti.

El Grecov portret Julija Klovića

Dvorana kapele (Salle de la Chapelle) u krilu Sully izabrana je za drugu lokaciju. Ona omogućuje jedinstven pogled na svu raskoš, raznolikost i bogatstvo zbirke iz muzeja Capodimonte, a ujedno daje uvid u različita zlatna doba Napuljskog Kraljevstva. Tako je u ovoj dvorani, između ostalog, izložen Tizianov Portret pape Pavla III. Farnesea s nećacima. Nama je naročito zadovoljstvo vidjeti El Grecov slavni Portret Julija Klovića. Njemu nasuprot izložen je Cofanetto Farnese, najdragocjenije i najprofinjenije djelo renesansnog zlatarstva uz Solenku za Franju I. Benvenuta Cellinija. Ta je škrinjica bila izrađena za kardinala Alessandra Farnesea iako joj je namjena danas nepoznata. Jedna od pretpostavki jest da je bila napravljena kako bi se u njoj držao slavni Časoslov Farnese, djelo Julija Klovića, upravo ono koje se nalazi na El Grecovu portretu hrvatskog umjetnika. U toj dvorani izloženo je i djelo Pad divova, rad u porculanu Filippa Tagliolinija koje ukazuje na izvanredna umijeća manufakture Capodimonte 18. stoljeća.

Za treću lokaciju izabrana je Dvorana sa satom (Salle de l’Horloge) u krilu Sully. Veći dio grafičke zbirke muzej Capodimonte duguje Fulviju Orsiniju, humanistu, učenjaku i knjižničaru kardinala Alessandra Farnesea koji je prvi u povijesti sačinio zbirku studijskih crteža. Među njima ističu se Rafaelov Mojsije pred gorućim grmom i Michelangelova Skupina vojnika, radovi koji su umjetnicima poslužili kao priprema za kasnije oslike u Vatikanu, a danas se smatraju rijetkim potpisanim djelima. Ta izuzetna djela prikazana su u dijalogu sa slavnim kartonima Rafaela i Giulija Romana koji se čuvaju u Kabinetu crteža Louvrea.

S izložbe Napulj u Parizu / Snimila Iva Rukavina

Izložena djela ljepotom i posebnošću plijene pozornost svih posjetitelja. Ovaj neuobičajeni postav omogućio je, s jedne strane, najcjelovitiji uvid u talijansko slikarstvo do sada. S druge, on pruža širi pogled na zbirku Louvrea, kako na njezino bogatstvo, tako i na postojeće praznine. Izložbu u Louvreu prate brojna događanja pa se doista može govoriti o napuljskoj sezoni ove jeseni u Parizu.

Prvi put o posljednjim
mjesecima Van Gogha

Pariški muzej Orsay ove je jeseni priredio krasnu izložbu. Posvećena je djelima Vincenta van Gogha (1853–1890) naslikanima u dva posljednja mjeseca umjetnikova života u malome mjestu Auvers-sur-Oise, udaljenu tridesetak kilometara od Pariza, gdje je živio njegov liječnik i prijatelj, doktor Gachet, čiji je slavni portret također izložen. U tom je mjestu Van Gogh naslikao slavne slike Polje pšenice s vranama i Crkva u Auvers-sur-Oiseu. Između 20. svibnja 1890. i 27. srpnja iste godine, kada je počinio samoubojstvo (postoje i alternativne hipoteze gdje ga se smatra žrtvom nehotičnog ubojstva), Van Gogh je proživio frenetično stvaralačko razdoblje karijere. U sedamdeset dana neumorna rada nastale su 74 slike, od kojih je trenutno u Parizu izloženo četrdesetak, uz crteže i pisma bratu Theu. Do sada još ni jedna izložba nije bila posvećena isključivo toj posljednjoj i ključnoj fazi Van Goghova stvaralaštva. Također je predstavljena serija slika u izduženom dvostrukom kvadratnom formatu, jedinstvena u Van Goghovu djelu. A za one koji žele još više uroniti u temu, muzej Orsay priredio je doživljaj u virtualnoj stvarnosti i nelagodni razgovor s Van Goghovim avatarom.

Izložba u muzeju Orsay posebna je iz još jednog razloga. Predstavljeno je i zadnje Van Goghovo djelo Korijenje drveća uz koje se vezuju dva otkrića. Van Gogh je to djelo naslikao svega nekoliko sati prije tragičnoga kraja života. Budući da je naslikani motiv na samoj granici apstrakcije, znalce je godinama mučilo što slika prikazuje. U vrijeme nedavne pandemije jedan je stručnjak pronašao staru razglednicu koja prikazuje cestu koja prolazi uz šumarak i biciklista iza kojeg se nazire neobično korijenje. Nakon svega nekoliko tjedana istraživanja utvrđena je neupitna veza između motiva razglednice i Van Goghove slike. K tome, s obzirom na kut gledanja, sada se sa sigurnošću može reći gdje je točno po posljednji puta Van Gogh postavio svoj slikarski stalak. Odlazak stručnjaka na pretpostavljenu lokaciju doveo je do drugoga velikog otkrića: korijenje prikazano na slici još je na istome mjestu. Iako to danas više nije živo korijenje već fosiliziran ostatak, očuvan je oblik iz onog vremena te se jasno razaznaju konture koje su prikazane na slici. U tijeku je proces zaštite navedenoga lokaliteta. Osim što je time riješena 120 godina stara zagonetka koja se vezivala uz motiv slike, ovo otkriće je prekretnica za struku: utvrđeno je da je riječ o banalnom motivu koji je Van Gogh slikao uz cestu, a ne o velikom umjetnikovu iskoraku prema apstraktnoj umjetnosti kako se dosad nagađalo.

Hermann Nitsch u muzeju Orangerie

Iako smješten u neposrednoj blizini Trga Concorde uz bučno Selo Ragbijaša namijenjeno navijačima, muzej Orangerie uvlači nas u sasvim drugi svijet čim stupimo u njegovu minimalistički uređenu unutrašnjost. Nekadašnja oranžerija Louvrea danas je svjetski poznata ponajprije po osam velikih slika iz ciklusa Lopoči Claudea Moneta koje prekrivaju zidove dviju ovalnih dvorana. Upravo su te slike bile povod tekućoj izložbi pod naslovom Hermann Nitsch. Hommage.

Austrijski umjetnik Hermann Nitsch (1938–2022) bio je jedan od utemeljitelja bečkog akcionizma, grupe avangardnih umjetnika aktivne šezdesetih godina. Iako je Nitsch zapamćen po svojim performansima i radovima koji nose obilježja rituala žrtvovanja, tijekom posljednjih godina karijere posvetio se slikanju. Ta kasna djela, na kojima prevladavaju jarke boje i energičan potez, usko su povezana s mjestima na kojima su nastala. Nitsch je bio fasciniran Monetovim Lopočima, kojima je odavao počast tijekom svakog boravka u Parizu te je naglašavao da u njima vidi blisku vezu s vlastitim radom. Stoga je muzej Orangerie pozvao bečkog umjetnika pred sam kraj njegova života da dođe uspostaviti dijalog s tim remek-djelom impresionističkog slikarstva. Iako Nitsch nije imao vremena realizirati projekt do kraja, pariški muzej želio mu je odati počast, svega godinu nakon smrti, izložbom koja objedinjuje niz slika i grafika odabranih u umjetnikovu atelijeru, koje su nastale neposredno prije Nitschove smrti. Ti su radovi raspoređeni u pretprostoru ovalnih dvorana gdje se nalaze Lopoči te u prostoriji namijenjenoj suvremenoj umjetnosti koja se nalazi na najnižoj razini muzeja. Budući da ti radovi sjajno korespondiraju s Monetovim djelima, doista je velika šteta da umjetnik nije imao dovoljno vremena te da inicijalna zamisao nije provedena do kraja.

Vincent van Gogh, Korijenje drveća, 1890. / Snimila Iva Rukavina

Umjetnik i njegov trgovac

Glavna zvijezda ove sezone u muzeju Orangerie ipak je izložba posvećena židovskom umjetniku talijanskog podrijetla Amadeu Modiglianiju (1884–1920), koji je još za života doživio priznanje i slavu. No tko bi bio Amadeo Modigliani bez trgovca umjetnina Paula Guillaumea? To je pitanje koje su si postavili organizatori izložbe te koje je ujedno nit vodilja kroz izložena djela.

A. Modigliani, Portret Elvire naslonjene na stol, 1919. / Snimila Iva Rukavina

Auvers-sur-Oise - razglednica

Amadea Modiglianija danas najviše pamtimo po prepoznatljivim slikama ženskih aktova i portretima izduženih lica sa slijepim očima u obliku badema. Međutim, 1914. u vrijeme susreta s Paulom Guillaumeom, pariškim trgovcem umjetninama, Modigliani je bio posvećen skulpturi. Naime, po dolasku u Pariz Modigliani 1909. susreće Constantina Brancusija, kipara rumunjskoga podrijetla koji je na njega snažno utjecao pa je mladi Amadeo umjetničku karijeru započeo kao kipar. Paul Guillaume, čovjek rafinirana ukusa, u njemu prepoznaje izniman talent pa ga uzima pod svoju zaštitu i postaje mu prijatelj. Te iste 1914. Modigliani je zauvijek napustio kiparstvo kako bi se posvetio isključivo slikanju. Od toga će trenutka nastati više od stotinu djela prije prerane smrti 1920. uzrokovane raznim porocima i bolešću u 35. godini umjetnikova života, samo šest godina nakon njihova prvog susreta.

Izložba u muzeju Orsay donosi dva važna otkrića povezana s Van Goghovom posljednjom slikom Korijenje drveća koju je naslikao svega nekoliko sati prije tragičnoga kraja života. Godinama je bilo nejasno što slika prikazuje, a misterij je razotkrila jedna razglednica

Uz pet Modiglianijevih slika koje se danas čuvaju u muzeju Orangerie, vjeruje se da je kroz ruke tog trgovca prošlo više od stotinu platna, kao i pedesetak crteža i desetak umjetnikovih skulptura. Ovaj broj ukazuje na galeristovo promicanje umjetnika, ali i na njegov osobni ukus i očaranost Modiglijanijevim djelima koja su krasila zidove njegovih različitih pariških stanova. Izložba priča priču o prijateljstvu, povjerenju i ambicijama između jednog od najpoznatijih umjetnika s početka 20. stoljeća i nevjerojatnog kolekcionara umjetnina. Predstavljen je izbor amblematskih djela koja dočaravaju različite aspekte Modiglianijeva umjetničkog ostvarenja, ali i ukazuju na poveznice slikara i njegova trgovca u pariškom umjetničkom i književnom kontekstu 1910-ih kao i na ulogu Paula Guillaumea u širenju Modiglianijeva djela na umjetničko tržište u Francuskoj i Sjedinjenim Državama 1920-ih.

Na ulazak u muzej Orangerie čeka se više od sat vremena. Monetovi Lopoči privlače širu publiku, posebice turiste, u svako godišnje doba. Sjajne izložbe koje muzej redovito predstavlja dodatno pridonose dugačkim redovima koji se stvaraju pred ulazom. Ni ova jesen nije po tome iznimka. S razlogom.

Pali princ

Govoriti o pariškim tekućim izložbama, odnosno među ponuđenima napraviti izbor te istaknuti tek pokoju, nije nimalo lagana zadaća. Mi ćemo pregled ove sezone privesti kraju osvrtom na još jednu iznimnu izložbu. U pariškom Muzeju moderne umjetnosti održava se retrospektiva posvećena Nicolasu de Staëlu, umjetniku čija su djela dosad ostala relativno nepoznata široj kulturnoj publici. Izloženo je dvjestotinjak radova, od kojih su neki bili vrlo rijetko ili čak nikad izlagani. Mogu se vidjeti slike, crteži, grafike i bilježnice koje se čuvaju u javnim i privatnim zbirkama u Europi i Americi.

Već sama Staëlova biografija stvorila je mit oko njegove umjetnosti: od njegova izgnanstva nakon ruske revolucije, prve godine u Parizu, putovanja, posebice onoga 1953. na Siciliju, pa sve do posljednjih mjeseci u Antibesu i tragičnog samoubojstva u dobi od 41 godine. Stoga je poznavanje slikareva života nužno za razumijevanje njegova djela. Organizirana kronološki, izložba prati uzastopni razvoj umjetnika, od prvih figurativnih koraka i mračnih platna iz 1940-ih, do slika naslikanih uoči prerane smrti 1955. U svojim djelima Nicolas de Staël se nikada nije prestao obnavljati i istraživati ​​nove putove: njegova „neizbježna potreba da sve polomi kada se čini da stroj radi previše glatko“ dovela ga je do stvaranja izuzetno bogatog i složenog opusa, „bez apriorne estetike“. Neosjetljiv na modu svog vremena, bio je neumoran u slikarskoj potrazi koja će nenamjerno uzburkati granicu između figuracije i apstrakcije. Dok će neki promatrači u ovim djelima vidjeti tek površine različitih boja, drugi će u njima prepoznati motive i priče koje se kriju u tim lažno apstraktnim slikama. Njegovi motivi toliko su stopljeni jedan u drugi da prelaze granicu figuracije kako bi očuvali tek doživljaj i emociju. Pariška izložba sigurno će pridonijeti boljem poznavanju i razumijevanju djela umjetnika osebujna stila, koji je poput meteora projurio svijetom umjetnosti 20. stoljeća.