Oštroumni kreativac zaigran do posljednjega daha

Na vijest o smrti Pere Kvesića, prije no što ću ponovo posegnuti za njegovom zbirkom kratkih priča Osveta iz 2010, otvorio sam YouTube i u tražilicu upisao Pisac i prijateljice. Tako je naslovljen polusatni video koji je Kvesić objavio još prije devet godina, a u kojem je zabilježio svoja noćna druženja s lisicama u šumi na Tuškancu. On je tijekom ljeta te godine primijetio bezbrižnu igru četiriju životinja, te ih je počeo hraniti tako da im je svake noći na klupi ostavljao trake slanine ili nešto slično, a one su reagirale sve intenzivnijim dolascima, najprije zbog jela, a poslije i zbog druženja s njim. To je ubrzo dovelo do toga da su mu hranu za lisice donosili i članovi obitelji i susjedi, a one su postajale sve prijateljskije raspoložene, toliko da bi reagirale već na zvuk njegova automobila i da bi ga u vožnji slijedile cestom. Kako su odrastale, to se mijenjalo, da bi se mali čopor nakon pola godine sveo samo na jednu lisicu, onu koja je otjerala sve druge. Pronađite malo vremena i pogledajte taj video, jednostavan je, zabavan i nepretenciozan.

Snimila Sandra Šimunović / PIXSELL

Ako bi se za nekog autora moglo reći da je bio istinski multimedijalni umjetnik, ili stvaralac, što se u ovom slučaju čini primjerenijom imenicom, da je bio pravi renesansni čovjek, onda je to Pero Kvesić. Oštroumni kreativac, do posljednjega daha zaigran poput djeteta, tijekom čitavog je života neumorno i s iznimnom znatiželjom otkrivao nove zanimacije i strasti, nova polja djelovanja i autorskog izražavanja, te je i u kasnijoj životnoj dobi pa i u razdoblju teške bolesti odvažno i strastveno kročio novim putovima. Rođen 1950. u Zagrebu, diplomirani sociolog i filozof, u svojoj je profesionalnoj biografiji, koja se ni u kom slučaju ne može odvojiti od njegove osobne biografije jer je s njom čvrsto i neraskidivo isprepletena i povezana, nanizao toliki broj kulturno i društveno relevantnih toposa da bi to dostajalo za barem tri prosječna ljudska vijeka. Unatrag pola stoljeća nema praktički ničeg imalo važnog u domaćem kulturnom i socijalnom miljeu u čemu on ne samo da nije ostavio traga nego je to nerijetko i presudno formirao i obilježio.

Nakon što je još u studentskim godinama surađivao s Omladinskim tjednikom, Studentskim listom i omladinskim glasilom Tlo, te ih uređivao, Kvesić je 1976. pokrenuo i danas kultni Polet, kojem je bio i glavnim urednikom. Tijekom desetljeća pokretat će i uređivati kojekakve tiskovine i publikacije, od časopisa Pitanja i biblioteka Mladi hrvatski pisci i Quorum, do časopisa Erotika, koji je za njegova urednikovanja bio i književni magazin za koji su pisali Igor Mandić, Zvonimir Majdak, Tomislav Marijan Bilosnić i još neki autori. Polje Kvesićeva književnog i svakoga drugog autorskog, ali i elementarno ljudskog interesa bilo je neizmjerno široko, pa je u njega stala i antologijska „proza u trapericama“, kojoj je ponajviše u kratkim pričama iz zbirke Uvod u Peru K. bio rodonačelnik u našoj književnosti, i pripovijetke za djecu koje su prije petnaestak godina uvrštene u školsku lektiru u Danskoj, i idejno autorstvo animiranog serijala Mali leteći medvjedići, u kojem je pod mentorstvom Dušana Vukotića koncipirao likove i scenarij, i scenaristički predlošci za TV-drame i emisije obrazovnog programa nekadašnje TV Zagreb, današnjeg HTV-a. Bio je Kvesić i suscenarist izvrsne postratne drame Samo jednom se ljubi Rajka Grlića i komedije S.P.U.K. Milivoja Puhlovskog, a pisao je i scenarije za kratke crtiće Vukotića i Pavla Štaltera. Uz spomenutu zbirku Uvod u Peru K., njegova najvažnija književna ostavština također su zbirka kratkih priča Mladi K. te romani Što mi rade i što im radim, Rent-a-car express i Stjecaj okolnosti, a ne smije se zanemariti ni njegovo poetsko stvaralaštvo objavljeno u nekoliko zbirki.

Pero je bio čovjek kojeg je zanimalo doslovce sve. Zanimali su ga i ljudi, pa i posve nepoznati, kojima je pristupao jednostavno, neposredno i s mnogo znatiželje, kao netko tko iskreno želi upoznati sugovornika, saslušati ga i odgovoriti mu na duhovit i ironičan način. Bio je itekako sklon i autoironiji, što se može vidjeti i u dokumentarcima Dum spiro spero iz 2016. te u recentnom Kuća na Kraljevcu, koji zbog bolesti nije uspio dovršiti, pa je to obavio Nenad Puhovski. Možda je i zbog toga potonji film nešto manje uspio, jer dobrano podsjeća na Generaciju ‘68 Nenada Puhovskog i doima se kao njegov nastavak, ali i stoga što nije onoliko intiman i introspektivan kao prvi dokumentarac. U njemu se Kvesić ogolio do kraja, jer je riječ o svojevrsnom dnevniku njegova umiranja koji je duhovit, altruističan i obilježen crnim humorom. Liječnici su mu još 2015. zbog teške bolesti pluća i njihove funkcionalnosti od svega 20 posto prognozirali tek godinu dana života, a on ih je „prevario“ i poživio sve do 11. studenog. Bio je prijatelj s autorom stripova Krešimirom Zimonićem, koji ima slične zdravstvene tegobe i za nevolju živi na 4. katu, pa bi se njih dvojica sastajali i družili na 2. katu, da se Pero previše ne muči uspinjanjem, a Zimonić spuštanjem. Posve je logično da mu je omiljeni strip bio Alan Ford, koji pršti crnim humorom i ironijom. U posljednjem razdoblju života bio je i fotograf i bloger, a njegovi blogerski zapisi objavljeni su u knjigama Pudli lete na jug i Čovjek-vadičep sreće Ženu-ribu. Čitajte i gledajte djela Pere Kvesića, čovjeka nepresušne energije i stvaralačkog erosa.